Đe ste ribe?

O more!

Sa bonacom i neverom, jugom kad srebrno cvili i bijelim jaganjcima burom, sa tvoje površine.

Danas si ogledalo u čijem ramu zaliv staje.

Sve je stalo, i subota ova Velika. Zanijemila.

Koja li je po redu u doba korone? Neću ni da brojim.

Stađun je od biciklete. Za mene u dnevnom điru dobrotskom rivom pa do pjace od kina, na relaciji kuća-posao.

U danima slobodnog proljeća, u cvatu bilja i mora, to jest kad more zri, a život vri, ovom rivom je kao kaletom “pušti me proć” u starom Kotoru.

Jutros konjići, slonići, culjke i klackalice miruju na dječijem igralištu.

Tarace kafića, koji se smjenjuju ovom promenadom, prazne.

I kučji svijet na parove razbrojs.

Tu i tamo po neki na podvodac, sa maskiranom gazdaricom ili gazdom.

Bogu fala ni da se ošporkaju. Opet promislim, nije  svako zlo za zlo.

Možda i poslije korone promijenimo svoje i navike svojih ljubimaca.

A more je zakatančena odaja.

Kako samo plavo ćuti.

Barke se gingolaju, a jedna presmiješna.

Ne da mi đao mira, što je moj tata zborio.

Silazim sa biciklete i tražim telefon po borši.

Vazda kopam i sve se prije nalazi i vadi od tražene stvari, diktafon i ključevi, karmin i takulin, dezodorans, hemijska i oćale. I konačno izronih tefon.

Barka potpuno luda.

Ni modra ni plava. Stara i potrošena, na vesla sa žutim slovima i pitanjem: Đe su ribe?

Tražim najbolji položaj da je lentram i da se bolje vidi kad s vrha ponte čujem: Alo Dube, to je moja barka.

A, što zboriš, pita me tradicionlani ribar Filo?

On riba na karolu, zabacuje udicu iz ruke i od ulova parićava najbolji brodet, fali se.

Ima li što meštre, pitam kroz glasni smijeh od njegove šempijane barke.

Eto malo i ja da pitam đe su ribe svih vrsta, zbori Filo, stari galiot.

Meni đaolici odma sinu pjesma koju na Skalu puštamo, posebno ka su fešte..

Ona Ribarska od Jasmina Stavrosa:

Pa se koprca, prcaju

kapljice frca, frcaju, a meni lipo, a meni lipo.

E Filo, Filo …adio.

Samo da znaš lentrala sam ti barku.

Adio kućo, i ovi će đao pasat. Biće riba, može bit i boljih i ljepših….dodaje.

Nastavljam đir poslije marende koju je osim kuvanih jaja i sira, zakitio i mladi luk.

Dobro je da je distanca, rekoh sebi poslije susreta sa komšijom, koji je po navici krenuo da me poljubi.

Ne pomaže ni žvakalica ni kaladont.

Luk je jači, pa još mladi ….Nije svako zlo za zlo…pa ni ovaj razmak među ljudima.

Samo kad bi mogao koroni doć glave.

A kad ćemo i koliko će nas moć u barku, ako još bude trajao koprifogo, a vruća i fjaka arivaju.

Dubravka Jovanović