Danijel Živković jednoglasno izabran za vršioca dužnosti predsjednika DPS

0

Danijel Živković jednoglasno je izabran za vršioca dužnosti predsjednika Demokratske partije socijalista na današnjoj sjednici Glavnog odbora te stranke.

Sjednica je u toku, a prisustvuje joj i Milo Đukanović, koji je podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke, na čijem je čelu bio od 1998. godine. Njegova je ostavka privaćena na današnjoj sjednici.

Živković je od 2017. godine poslanik DPS u Skupštini Crne Gore, a u aktuelnom sazivu je i šef njenog poslaničkog kluba.

Prije toga radio je u Opštini Pljevlja i u Rudniku uglja, a u DPS-u je prošao sve hijerarhijske instance.

Odlazak nakon četvrt vijeka: Ovi su momenti obilježili Đukanovićevo predsjedavanje DPS-om:

Nakon svega što se izdešavalo u novije vrijeme, vijest o ostavci Mila Đukanovića na mjesto predsjednika Demokratske partije socijalista malo je koga zatekla.
Iako ne toliko svojstven crnogorskim političarima, institut ostavke u nekim se situacijama podrazumijeva, a čini se kako je aktuelna u DPS-u jedna od tih. I tako, nakon čitavih 25 godina, partija koja i dalje umije podsjetiti kako je pojedinačno najjača, uskoro će birati novog čelnika – četvrtog nakon transformacije Saveza komunista.

U današnjim okolnostima donekle neobično zvuči činjenica da je Đukanovićeva karijera počela prvo na visokim državnim funkcijama, a da su one partijske uslijedile tek kasnije. Naime, nakon AB revolucije, on je 1991. postao premijer ondašnje RCG, da bi za potpredsjednika DPS bio izabran tek tri godine kasnije.

No, i u međuvremenu je bio u rukovodstvu stranke, koja je tada bila saveznik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije. Tokom 1996. godine, a naročito 1997, Đukanović sve očiglednije počinje praviti otklon od politike Beograda, što je dovelo i do najpoznatijeg raskola u istoriji crnogorskog višestranačja. Cijepanje do tada jedinstvene stranke bilo je uvod u predsjedničke izbore 1997.

Tada je Đukanovićev protivkandidat bio doskorašnji partijski saborac Momir Bulatović. Nakon poraza u prvom, Đukanović je trijumfovao u drugom izbornom krugu, uz gotovo 175.000 glasova podrške.

Interesantno je pomenuti i to da Đukanović ni 1997, pa ni na parlamentarnim izborima 1998, formalno nije bio lider DPS-a. Na toj je funkciji bila Milica Pejanović-Đurišić, i to do oktobra 1998. Upravo tada, Đukanović je izabran i za čelnika stranke – koju će predvoditi sve do jučerašnje ostavke.

Obavljajući paralelno dužnosti predsjednika Republike i DPS-a, Đukanović je krajem devedesetih bio suočen sa brojnim izazovima. Od stalnih mimoilaženja sa Beogradom, preko težnje da Crna Gora bude izuzeta iz bombardovanja NATO, sve do podrške srpskim opozicionarima – koji su, progonjeni od strane Miloševića, u to doba utočište često nalazili u našoj državi.

Neki će reći kako je pod Đukanovićevim vođstvom DPS preuzela suštinsku ideju Liberalnog saveza Crne Gore, a u tome neće mnogo pogriješiti. Jer, kako je odmicalo vrijeme, Đukanović je sve češće govorio o nezavisnosti, pri čemu je i sama DPS kroz propagandu, što direktno što indirektno, usmjeravala javnost u tom pravcu.

Tada su na domaćem planu partneri Đukanovićevoj DPS bili Socijaldemokratska partija i Narodna stranka, a u isto doba sticao je one na međunarodnom planu.

Zapravo, neće zvučati pretjerano ukoliko se ustvrdi kako je tih godina Zapad u Đukanoviću vidio aduta kada je u pitanju federalna država koja je bila opterećena mnogo čime.

Da ni na lokalnom planu sve neće ići savršeno po Đukanovićevu DPS, bilo je jasno 2001. godine. Narodna stranka napustila je dotadašnju koaliciju i prešla u redove saveza “Zajedno za Jugoslaviju”, a DPS u savezu sa SDP (“Pobjeda je Crne Gore”) nije mogla do apsolutne većine.

Dok je sa novim vlastima u Srbiji došlo do dogovora i potpisivanja Beogradskog sporazuma (2002), kojim je SRJ ‘zamijenila’ Državna zajednica SCG, koalicioni partneri iz SDP-a nijesu blagonaklono gledali na to. Zapravo, znatan dio suverenističke javnosti u to je doba imao utisak kako pomenuti sporazum predstavlja neku vrstu uvoda u nove odnose sa Srbijom koji na koncu neće voditi ka nezavisnosti.

Parlamentarna kriza u Crnoj Gori razriješena je na izborima u oktobru 2002. DPS i SDP su u okviru “Demokratske liste za Crnu Goru” 39 od tadašnjih 75 mandata, a Đukanović će napustiti funkciju predsjednika države i preći na mjesto premijera.

Period do 2006. godine za Đukanovićev je DPS uglavnom proticao u znaku priprema i kampanje za nezavisnost. U međuvremenu je inicijalna suverenistička snaga, LSCG, zamrznula svoj rad, no uprkos tome entuzijazam biračkog tijela koje se zalagalo za nezavisnost nije opao.

Posmatrajući sa aktuelne distance, referendum o nezavisnosti 2006. može se vidjeti i kao doba Đukanovićeve DPS, te njegove politike. Uprkos čuvenom pragu od 55 odsto, Crna Gora je na demokratski način obnovila samostalnost – što je bio gotovo presedan kada je riječ o procesu raspada nekadašnje Jugoslavije.

Pamtimo iz postreferendumskih dana Đukanovićevu namjeru da se povuče iz politike, što je i učinio, no samo na kratko. Mjesto predsjednika DPS nije ni napuštao, a na premijersku funkciju vratio se 2008. godine.

Ako je potrebno u novijem periodu tražiti jednu od turbulentnijih godina po Đukanovića i njegov DPS, onda je to prvo bila 2016.

Počela je tako što je SDP nakon gotovo 20 godina, među kojima je nekoliko posljednjih proteklo u hroničnim mimoilaženjima, i formalno raskinuo partnerstvo sa tom partijom.

Nešto kasnije, tadašnji Đukanovićev zamjenik u partiji Svetozar Marović, nakon dužeg suđenja zbog korupcije, završio je u zatvoru, tužilaštvo ga je proglasilo i šefom organizovane kriminalne grupe, a na kraju je pobjegao u Srbiju. Odatle se nije vraćao do ovog dana, no u međuvremenu je imao brojne medijske nastupe usmjerene protiv Đukanovića.

Ta je godina ostala upamćena i po još jednom momentu koji se veže za Đukanovića – naravno, riječ je o pokušaju državnog udara. Dok je tadašnja opozicija isticala kako je sve montirano i neistinito, zapadni ali i regionalni zvaničnici govorili su tih dana, pa i kasnije, da je iza svega stajala Rusija. Jedan od ciljeva navodno je bilo i Đukanovićevo ubistvo.

Sve se to dešavalo u predvorje ulaska Crne Gore u NATO, koje će se dogoditi 2017. godine. Iako ga je na mjestu premijera naslijedio Duško Marković, može se reći kako je to bio vrhunac Đukanovićeve vanjskopolitičke agende, definisane još i prije samog osamostaljenja. Onaj drugi cilj, koji se ticao članstva u EU, nije dostignut, uprkos otvorenim poglavljima i ustaljenoj floskuli o lideru u regionu.

Uslijedile su nešto mirnije dvije godine, sve do kraja 2019. godine, kada je Zakon o slobodi vjeroispovijesti doveo do litija Srpske pravoslavne crkve, a one, uz punu podršku struktura iz susjedstva, ali i očigledan uticaj Rusije, do poraza DPS-a na izborima 2020. godine.

Istoriju koja staje u protekle dvije i po godine svi dobro znamo, a Đukanović je na kraju učinio ono što nikoga nije iznenadilo. Niti u njegovom DPS-u, niti van njega.

Naravno, priča o dvadesepetogodišnjem Đukanovićevom rukovođenju DPS-om ne može proći ni bez brojnih optužbi na njegov račun. Od onih o umiješanosti u korupciju, a devedesetih i u šverc, sve do toga da je autokrata i diktator.

Tek na kraju treba naglasiti da su i on i stranka koju je predvodio nakon dva izborna poraza čestitali pobjednicima i potpuno uobičajeno predali vlast, baš kako je i on podnio ostavku. Da li na takav način odlaze diktatori – taj će zaključak donijeti svako za sebe.

Milo Đukanović podnio ostavku na mjesto predsjednika DPS-a

Za očekivati je da Živković na mjestu vršioca dužnosti predsjednika stranke bude do kongresa, na kojem će biti izabran novi čelnik DPS-a.

Upravo kongres, ali i vanredni parlamentarni izbori, teme su o kojima se takođe govori na današnjoj sjednici GO DPS-a.

Podsjetimo, Đukanovićeva ostavka uslijedila je nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, na kojem je poražen od kandidata Evrope sad Jakova Milatovića.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].