Podaci su pokazali visoku koncentraciju, iznad 90% pripadnika najbrojnijeg naroda u Sloveniji, užem području Srbije i u Crnoj Gori.

Uslijedili su popisi 1953, 1961, 1971. i 1981. Državna statistika je unapređivana, broj pitanja je neznatno povećavan, ali nikada nije prešao 30 pitanja. Za temu i razmatranja ovog teksta nije bilo relevantnih promjena osim lutanja i nedosljednosti u kategoriji Bošnjaka.

Relevantnost popisa

Popisi stanovništva su procesi koje uvijek prate veće ili manje kontroverze. Prvi popisi, organizovani još u robovlasničkim državama starog vijeka, bili su kontroverzni utoliko koliko su tadašnja i nauka i tehnologija bile nemoćne da popise i pogotovo obradu rezultata odrade kvalitetno, pa vladari često nijesu dobijali korisne podatke. Popisivanje stanovništva u današnjem smislu, koje je počelo u razvijenim kapitalističkim državama krajem XVIII i početkom XIX vijeka, vazda je nosilo rizike od metodologije, do sposobnosti države da obradi podatke tada već miliona svojih stanovnika. Najpoznatiji po kontroverzi u postavci svakako je popis 1801. u Engleskoj koji je bio zamišljen da dokaže pogrešnu maltuzijansku tezu da „stanovništvo raste geometrijskom, a resursi raspoložive hrane aritmetičkom progresijom“ pa će nagli porast populacije dovesti do opšte gladi. To se, dakako, nije dogodilo, ali je od tada na popisima ostala sjenka politike koja je unaprijed zauzimala stavove koje je po očekivanju popis „samo“ trebalo da potvrdi. Otprilike ovako izgleda ono što se dogodilo na popisu stanovništva SFRJ 1991.

Ozbiljni statističari podatke ovog popisa ne smatraju relevantnima, već se kao posljednji relevantni pokazatelji za Jugoslaviju uzimaju oni iz 1981. Tri su razloga za to: Prvi, zato što popisom iz 1991. nije bilo obuhvaćeno cijelo stanovništvo – Albanci na Kosovu i u opštinama Bujanovac i Preševo na jugu Srbije su u okviru bojkota institucija Beograda bojkotovali i popis. Drugo, Jugoslavija je bila pred raspadom, savezne institucije već naveliko nijesu bile savezne, nedostajalo je stručnih kadrova, i pogotovo kontrole. I treće, već su počela ratna dejstva. Očekivati relevantne podatke dobijene anketom za vrijeme rata nije ozbiljno. Pogotovo što je za obradu podataka u ono vrijeme bilo potrebno da prođu godine, a to je značilo da podatke objavljuje međunarodno izolovana autokratska država bez ikakve mogućnosti kontrole.

Ovdje ćemo stoga razmatrati podatke posljednjeg relevantnog popisa stanovništva SFRJ – onog iz 1981.

Gdje su   nestajali Crnogorci, odakle su se pojavljivali Srbi

Već letimični pogled na tabele podataka popisa stanovništva iz 1948. i 1981. ukazuje na pad procenta, odnosno udjela Crnogoraca u Crnoj Gori – sa 90,7% građana koji su se 1948. izjasnili kao Crnogorci, na 68,5% građana koji su se tako izjasnili 1981.

Ovdje valja napomenuti da pad procenta ne znači i pad broja. Na popisu 1948. su se 342.009 građana Crne Gore izjasnila nacionalno kao Crnogorci, a 1981. se tako izjasnilo 400.488 građana Crne Gore. Tumačenje razloga je ozbiljan sociološki izazov i svakako prevazilazi kapacitet i cilj ovog teksta.

Ono, međutim, što je očito i gdje razloge nije teško objasniti je dalje smanjenje i procenta, dakle udjela, i broja Crnogoraca na popisu 1991. i nakon njega.

Dio razloga već je objašnjen prilikom razmatranja irelevantnosti popisa iz 1991. Drugi dio razloga treba tražiti u svemu onome što se događalo devedesetih, ali i u činjenici da je metodologija izmijenjena na popisu iz 2003. Tada su i „izbjegla i raseljena lica“ u Crnoj Gori, dakle svi oni koji su izbjegli od ratnih stradanja ili iz drugih razloga, ravnopravno popisani kao građani Crne Gore. Uz ovu metodološku promjenu i još neke promjene danas smo tu gdje jesmo.

Ono što se postavilo politički kao „glavna bitka“ je broj građana Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i onih koji se izjašnjavaju kao Srbi. Razlog važnosti ove „bitke“ ne kriju ni zvanična Srbija ni politički predstavnici Srba u Crnoj Gori: cilj je podići što više broj kako bi se pokušalo da država bude ustrojena na paritetnom principu, po nacionalnom ključu, otprilike kao Sjeverna Makedonija. U tome se ne štedi, tome je sve podređeno, na tome rade institucije Republike Srbije i Crkva Srbije.

No popisi, od onog maltuzijanskog slučaja 1801, do dana današnjeg ne donose ono što naruče političari nego ono kako se građani odluče odnosno opredijele.

Ne treba mnogo truda uložiti za pronalaženje stotina izjava, apela, prijetnji, licitacija i svega ostalog uoči svakog popisa. Pomenimo od stotina samo jednu, izjavu današnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića srpskoj državnoj agenciji Tanjug 11. aprila 2011. da je „popis u Crnoj Gori praktično završen“, te da je na „reprezentativnom uzorku od 10% stanovništva, a na osnovu duplikatnih popisnica utvrđeno da je broj građana koji su se izjasnili kao Srbi premašio 35%, i da srpskim jezikom govori ubjedljiva većina građana od preko 50%“. Činjenice su, kao i nebrojeno puta do sada, demantovale velikosrpske mitove.

Kada je riječ o mitovima, imamo prisutan proteklih dvadesetak godina u Crnoj Gori mit o „ugroženosti Srba“, dok se istovremeno broj građana koji se izjašnjavaju nacionalno kao Srbi povećava. Za to vrijeme u Srbiji je, kada je o Crnogorcima riječ, na djelu obrnut slučaj – asimilacije Crnogoraca.

Vraćamo se na stanje u Crnoj Gori. Popisi stanovništva pokazuju fluktuacije, to su uobičajene pojave, ali se matični tokovi jako teško mijenjaju. Nekada prođu decenije, a to znači nekoliko popisa, dok se utrendovi, koje je nešto poremetilo, ponovo ne ustale. Na taj način treba posmatrati i grafik odnosa broja stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i onih koji se izjašnjavaju kao Srbi.

Zato ovdje objavljujemo podatke o tome kako su se nacionalno izjasnili po opštinama i naseljima građani Crne Gore na posljednjem relevantnom popisu u SFRJ – onom iz 1981.

Odiseja Bošnjaka u Jugoslaviji

Iako je Federativna Narodna Republika Jugoslavija Deklaracijom definisana kao „savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda“ Bošnjaci nijesu ravnopravno poput ostalih naroda mogli na popisu da se tako nacionalno izjasne.

Na popisu 1948. bilo je propisano da „muslimani jugoslovenskog etničkog porijekla“ daju neki od sljedećih odgovora: „Srbin-musliman“, „Hrvat-musliman“, „Makedonac-musliman“, „Crnogorac-musliman“ itd. ili „neopredijeljen-musliman“. Prilikom obrade popisne građe „Srbi-muslimani“ su uključeni u Srbe, „Hrvati-muslimani“ u Hrvate itd, dok su „neopredijeljeni muslimani“ pod tim nazivom iskazani kao posebna kategorija. Građani koji su se izjasnili po regionalnoj pripadnosti poput npr Dalmatinac, Istrijan, Bokelj, Šumadinac itd. svrstavani su u postpopisnoj obradi u većinski narod u republici kojoj regija izjašnjavanja pripada. Dalmatinci i Istrijani su tako uvršteni u Hrvate, Bokelji u Crnogorce, Šumadinci u Srbe itd. A što s onima koji su se izjasnili kao Bosanci? Odluke su donošene „na osnovu imena i prezimena“. Neki su dodavani Srbima, neki Hrvatima, a neki kategoriji „ostale i nepoznate narodnosti“. Nikada nijesu objavljeni kriterijumi za ovu odluku odnosno čime se državna statistia rukovodila prilikom određivanja pripadnosti ljudi „na osnovu imena i prezimena“. Takođe, nikada nije objavljeno koji musliman se smatrao „jugoslovenskog etničkog porijekla“, a koji ne.

Međutim, u uvodnim objašnjenjima knjige IX rezultata „Stanovništvo po narodnosti“ iz popisa 1948, objavljeni su, istovremeno, i podaci o broju „muslimana jugoslovenskog etničkog porijekla“, koji su se deklarisali kao: „Srbi-muslimani“, „Hrvati-muslimani“ itd, odnosno kao „neopredijeljeni muslimani“.

Sve ovo, kao i lutanja kada je o popisivanju Bošnjaka riječ, u svim sljedećim popisima do 1981, ukazuju na to do koje mjere je i poslijeratna Jugoslavija pokazivala nesposobnost ili nedostatak hrabrosti i dosljednosti da sprovede do kraja svoju temeljnu deklarativnu postavku da je riječ o državi ravnopravnih naroda.

Na popisu 1953. godine, građani koji su se izjasnili kao „muslimani jugoslovenskog porijekla“ kao oni koji se nijesu bliže nacionalno opredijelili, svrstani su u grupu „Jugosloveni neopredijeljeni“.

U ovom popisu su regionalno opredijeljeni (Dalmatinac, Istrijan, Bokelj…) svrstani u „Jugoslovene neopredijeljene“.

Na popisu 1961. dopušteno je nacionalno izjašnjenje Musliman i tako su popisani kao „Muslimani (u smislu etničke pripadnosti)“. Osobe koje su se regionalno izjasnile svrstane su u  „Jugoslovene nacionalno neopredijeljene“.

Na popisu 1971. Muslimani su popisani kao „Muslimani u smislu narodnosti“. Uvedena je posebna kategorija izjašnjenja „u smislu regionalne pripadnosti“, osim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje su osobe koje su se regionalno izjasnile popisane kao osobe koje se nijesu izjasnile.

I konačno na popisu 1981. je završena ovaj bespotrebni i neravnopravni tretman Bošnjaka tako što je izjašnjenje Musliman tako i popisano bez ikakvih dodataka. Mogućnost izjašnjenja po regionalnoj pripadnosti proširena je na Hrvatsku i BiH.

Jugoslavija je nestala 1992, a da nikada nije dopustila Bošnjacima da se tako izjasne nacionalno. Jedan od apsurda te države je da je ova nepravda napravljena narodu koji je bio najjugoslovenskiji.

Valja napomenuti da je Ustav SFRJ propisao u članu 170 stav 2 da građanin nije dužan da se nacionalno izjasni ili opredijeli, te je u skladu s tim na popisima 1971. i 1981. postojala i mogućnost nacionalnog neizjašnjavanja i to je tako bilo popisano.

Problem rigidnog tretmana nacije i vjere

Konačno, ovdje valja dodati i jednu metodološku primjedbu, i moguće objašnjenje činjenice da se mnogi Crnogorci opredjeljuju kao vjernici Crkve Srbije. Današnji popisi stanovništva u balkanskim državama ne prate u nekim pitanjima dostignuća civilizacije XXI vijeka. Naročito kada je riječ o izjašnjavanju o nacionalnosti i vjeroispovijesti.

Na primjer, posljednji popis stanovništva Crne Gore sadržavao je sljedeća dva pitanja: pitanje br. 13 – nacionalnost i pitanje br. 14 – vjeroispovijest pri čemu je kod 14. pitanja dodato da Ustav Crne Gore omogućuje da se po ovom osnovu građanin ne izjasni. Ovakav pristup i tretman poimanja nacije i vjere ne daje dovoljno prostora odnosno modaliteta za odgovore. Kao što neko može nemati vjerski osjećaj, pri čemu to ne znači da je ateista nego da prosto vjeroispovijest nije oblast koja ga zanima ili parametar koji smatra da ga definiše, na šta kao jedinka ima pravo. Isto tako nekoga može da ne zanima nacija u klasičnom smislu odnosno može se ne osjećati pripadnikom ni jedne nacije. Ako u današnje doba imamo u demokratskim zemljama hipersenzibilnost na nečiju seksualnu orijentaciju, ili čak izjašnenje o polu, što je svakako pozitivno, zašto popisi nijesu senzbilniji prema naciji i vjeri? Ovako kako popisi tretiraju pitanja nacije i vjere dovodi do situacije da se pripadnost tradiciji neke religije obilježava u popisu kao religioznost odnosno pripadnost određenoj vjerskoj zajednici. Isti slučaj je i sa nacijom. Poznati su slučajevi ljudi koji se bježeći od takvih unaprijed zadatih određenja i ne želeći da se s njima poistovjećuju izjašnjavaju kao džedaji, marsovci ili sl. Daleko je poznatiji slučaj pastafarijanaca koji su iz revolta zbog rigidnog tretmana uspjeli da u mnogim zemljama dokažu besmislenost zastarjelih administrativnih pravila tako što su se za promjene izborili, kada nijesu mogli drugačije, ismijavanjem postojećeg sistema i parodijom.