Danas je 80 godina od kad je gorjela Ljuta

Radio Skala

Ljuta, naselje u Dobroti, u neposrednoj blizini Kotora, u srcu Bokokotorskog zaliva, u koje uranjaju Lovćenski masivi, još pamti zločin njemačkih fašista. Svetio se zavojevač nedužnom narodu, ubijaći mjesštane i paleći mu kuće od bijesa što je u njima narasla slobodarska iskra. Znali su stanovnici Ljute da ih za patriotizam i ljubav prema vlastitom ognjištu neće mimoići fašistički gnjev i surova kazna. Nijesu marili za to, stavljajući na pijadastel slobode i svoje živote. Posebno što je u njihovom naselju bila stacionirana jedinica II dalmatinske brigade NOV-e.

Bližio se završetak Drugog svjetskog rata. Njemački okupator se užurbano pripremao za napuštanje Boke Kotorske, kako ih ne bi Narodnooslobodilačka vojska zatekla i primjerno kaznila za brojne zločine koje su počinili. Pa ipak, nijesu odustajali od još kojeg krvavog pira, ubijajući, rušeći i paleći naselja duš Bokokotorskog zaliva. Italijanski i njemački fašisti opljačkali su neprocjenjive vrijednosti koje su u svoj rodni kraj donosili pomorci.
Sedmi novembar 1944. godine, posebno je ostao u pamćenju rijetkim povratnicima u naselje Ljuta, iz njega izgnanim i zatvorenim 25. septembra iste godine, ispričao je za Skala radio prof. dr Milenko Pasinović, čuvajući sjećanje na ovaj, već dobrim dijelom zaboravljeni datum. Teško je objasniti zašto se stradanje Ljute i njenih stanovnika nikada nije zvanično obilježavalo? Kao da se pakao kroz koji su prolazili dešavao nekome drugo. Po neko bi se samo sjetio i osvanuo bi kratak tekst. Kratak, najkraći. Ali i to rijetko.
A danas je punih 80 godina od kad je Ljuta popaljena.
Toga novembarskog, maglom osvanulog jutra, priča Pasinović, usnulu Ljutu probudio je zvuk motora ribarskih brodića, barkasa, naoružanih vojnika, pripadnika 334. regimente, zadužene za obezbjeđenje odstupnice jedinicama 81. njemačke divizije, čije je sjedište bilo u Skadru.

Pripadnici II čete, IV bataljona II dalmatinske brigade, sa sjedištem u Ljutoj, budili su svoje drugove i rijetke stanovnike, povratnike, uzvicima: “Bježite, napali su nas Njemci“!
Ubrzo se čulo pucanje sa barkasa i iskrcavanje njemačkih vojnika.
Pale su prve žrtve pripanika partizanske vojske. Stradalo ih je sedmoro.
Nešto kasnije i prva žrtva među zarobljenim mještanima Dobrote i Ljute, angažovanim za sklanjanje barikada, koje su postavili partizani.

I, počelo je paljenje prvih kuća.
Na tamborju, pred crkvom Sv. Petra u Ljutoj, strijaljenje je čekalo tridesetak zarobljenih civila, angažovanih na čišćenju barikada.
Sa njima je bio i svećenik don Gracija Ivanović, koji je zamolio njemačke vojnike da im dozvole da se pomole.
Nakon molitve su ustali i ponovo postrojeni.
Tada je don Gracija Ivanović izašao iz stroja i njemačkim vojnicima se obratio riječima: “Strijeljajte mene, ne njih“.
I, njemački vojnici odustadoše od strijeljanja.
Ali, nastaviše paljenje kuća.
Od ukupno 41. kuće zapaljeno je njih 34.
Bez kuće je ostalo 77 stanovnika Ljute.

U Ljutu se vratilo pet porodica, koje su svojim sredstvima napravile izgorele kuće.
Ljuta čuva od zaborava na ovaj način svoju tužnu novembarsku priču. Druge, odavno nema. A moralo bi je biti, jer sjećanjem čuvamo istorijsko trajanje i neprekinutu nit borbe našega naroda za slobodu.
Čuvamo i sjećanje na one koji su izgubili živote i sve što su imali jer su prkosili okupatoru suprostavljajući mu se antifašizmom, čašću i ponosom.