Dalmacija u mom oku

Duh i dah Dalmacije i u njoj predivnog, starog grada Šibenika, nedavno su Kotoranima predstavili članovi Kulturne udruge „Šibenske promenade”, predstavom pod nazivom  “Šibenska štorija”.
Prijateljsko rukovanje kulturnim vezama dva grada Kotora i Šibenika, omogućio je Forum žena HGI-ja u saradnji sa Mjesnom zajednicom Škaljari.

Bio je to povod za razgovor sa meštricom od  predstave, glumicom Sinevom Jurković, autorkom teksta Šibenskih  štorija pisanog u četiri ruke, zajedno sa glavnom glumicom ove humoreske Duške  Krnić.

Piše: Dubravka Jovanović

Portal Radio Skala: Amatersko pozorište a sa toliko profesionalzima, donijelo je kotorskoj publici  šarm “velega i maloga mista”,  njegovih dobrih ljudi u duhovitim  dijaloškim  formama. Sve začinjeno šugom staroga govora, izvučenog iz baula i škrinja naših nona i dondova, argo mornara i ribara,  ribara i težaka punog  naftaline.

Sineva: Udrugu Šibenske promenade  osnovala sam 2019. godine  kada sam se spermala  u mirovinu, nakon što sam cili radni vijek radila  ono što ne volim.Bila sam upravni savjetnik  u uredu državne uprave  i odlučila sam napokon raditi ono  što volim  a  to je pisanje  kako bi iza sebe ostavila srtare priče  moje babe  o životu žena  od prije sto godina. Općinjena sam tim razdobljem između dva velika rata  i ulogom i žrtvom žena ,Dalmatinki. Pamtin svaku rić moje none  rođene 1905 godine.
Priče koje  su mi u djevojaštvu bile dosadne danas su mi  neiscrpna inspiracija  i iznimna ljubav. Sama sam  pisala Statut udruge i u njemu se skoro zaklela na čuvanje baštine. To je cilj i smisao djelovanja udruge.Ja opisujem život naših žena dalmatinskih , naših starih težaka, ribara i  pomoraca a ne  spominjem se gospode u Šibeniku  jer su oni bili uglavnom Talijani. Pišem o onome šta nosin u sebi, opori spoj Bodulaca i Vlaja  (a to su nama Šibenčanima  svi koji iz svoje kuće ne vide more), koji su gradili na svojim plećima, popeli Grad na vrh brda, ispod  kojeg su se prvi put poljubili Krka i Jadran. Meni najlipše ime za Dalmatinca.

Portal Radio Skala: More je nedjeljivo i svi ti uticaji civilizacijskih slojeva i kultura duž jadranske  obale ostavili su neminovni trag u jeziku, otud izobilje romanizama, italijanizama, arhaizama  i u Šibeniku i u Kotoru, pa  kad se pođe u špenzu, istim nazivima na primjer zovemo verduru, i pamidore i balancane, ribu na peškariju itd.
Sve to prati onaj fini, blagi humor ljudi uz more, sa obale i njihove svakodnevne užance. Da se uz got bevande zaćakula, nekoga ofrega, a bome i da se zakanta ona naša morska. 

Sineva: Neugodno mi je priznati da sam se šokirala kad sam čitajući Vasa štiva i poeziju vidila da smo skoro 90 posto identičnog izričaja.
Mi smo pripremili svitke, vezane špagom uz grančicu ruzmarina, naših starih rići, koje je glavna glumica i koautorica Duška s prevodom na književni  jezik, osobno svojim krasopisom pisala. Nismo znali da prevod Bokeljima ne treba. Bojim se da će to biti potrebno dijeliti našoj dici i unucima.

Radio Skala: Sve te divne ,starinke riječi koje daju poseban kolorit jeziku primoraca odlaze  polako  u zaborav, kotrljajući se kao perle sa pokidane  jezičke kolane .
Vaša udruga kroz kulturne sadržaje njeguje lokalni govor.
Može li se reći da ste sebi dali u zadatak da ga koliko je god to moguće u ovom vremenu brzih i elektronskih komunukacija lišenih duše, u vremenu vještačke inteligencije sačuvate od trajnog nestajanja.  Da mladima ipak  utaknete u uho riječ i jezik koji je i identitetsko pitanje?

Sineva: To nam je sveti zadatak-našoj dici ostaviti trag njihovih dida i pradidova, baba i prababa, to moramo učiniti baš mi, ja sa svojih 68 godina i moji prijatelji , glumci koji su već u osmom desetljeću života.
Ovo nam je zadnji čas, poslije nas neće više imati tko.
Već se i bojimo da ćemo ovo moći iznjedriti, njegovati i čuvati još samo godinu, dvije, “uvrglave”.
Srića pa smo svi zaljubljeni u svoj grad, mi koji smo ukorjenjeni u ovaj kamen,
Ja sam izbivala iz svojega “gnjizda” samo pet  godina studiranja u Zagrebu.
Tila sam u Split, ali mi ćaća to nije dopustija jer je njemu bila velika čast i ponos da prva u familiji, njegova čer, kojoj je on izabra ime Sineva, (isključivo šibensko šensko ime), studira baš u Zagrebu. Bila sam daleko od kuće, a psihički ne mogu dugo biti daleko od mora, i tada san nostalđijom napisala svoju prvu pismu.
Bila mi je lik u patnji za rodnim krajem. I sad se sićan atmosfere duha u kojoj san je opisala uzavrele krvi pomišane s morem u meni.
Pod nazivom “Kamena kolinka”.

Točno nakon 40 godina, 2016, na natječaju za najlipšu novu pismu o Šibeniku, ta moja pisma je pobijedila. Na proglašenju je nisam mogla recitirati jer baš uvijek zaplačem,ostanem bez glasa na stih:
”Šibeniče, tvrda stino, meka moja kamena kolinko, nedaj mojoj lađi iz Kanala, nek me čeka vezana za bove, jer konop čvrst je,prisić se ne more, a ja užalj nikad odrišiti neću.”  I spunila sam obećanje samoj sebi Iinisam ga odrišila, a čuvanjem šibenskih starih rići i običaja, sada ga još čvršće vežem.
Osobno me raduje što  moje stihove  i moj rad uopće, ipak neko primijeti, doživi na lipi i pravi način pa i  nagradi.
Izdvajam meni posebno dragu nagradu za najbolju režiju  “Lipo prije 100”-KU “Šibenske promenade”na  60 –om  Festivalu  Hrvatskih kazališnih amatera. Također  je naša udruga dobitnik nagrade  za njegovanje kulturne baštine a na 44-om  susretu Hrvatskih zavičajnih književnika nagrađena sam Plaketom, Slavko Kolar  za prozno stvaralaštvo na književnom standardu.

Radio Skala:  Predstavom “Šibenske štorije”, duhovitim , živim govorom aktera pokazali ste  mentalitet čovjeka s mora, način života , galioštinu u onim sitnim podvalama, đeloziju pojedinih šjora koje bi da sakriju loše a pokažu samo dobro iz svoga doma, sa svoje trpeze.
Taj humor ne pretenduje svoje savršenstvo, ali je upravo iskren iskaz mentalitetskih karakteristika vedrih i  blagorodnih Dalmatinaca.

Sineva: Da mi ne zamire moji sugrađani, ali nije nam narav baš pitoma.
Poznati smo da smo grezi, oporog humora i podrugljivi, muška dica važnija od ženske, drugačijih kriterija i prioriteta za kčeri “pišulje”, i sinove nasljednike koji nastavljaju “bezime”.
Ali smo dobrog srca punog ljubavi za ovu našu “kamenu kolinku”.
Zato se gadno  naidimo kad nas Zadrani podrugljivo nazivaju “Ižbenčanci”, ali mi zato slobodno Splićane podrugljivo zovemo mandrili.
Naš humor je razumljiv samo nama, a sad vidim i vama u Boki Kotorskoj.
Mi se tako lipo rugamo jedni drugima, a na našim probama i sami sebi, naročito ja kao redateljica volim okrenuti na “SPRD” kad oni zaborave staru rič u tekstu i ubace neku modernu, pa ja na to “dobijem rogove”.

Radio Skala: Smtarate li da bi se lokalni govor i domaći dijalekat trebao uvesti kao predmet u školama, makar fakultativno,  kako bi se sačuvao i otrgao zaboravu.
Da naša djeca i njihova djeca znaju ko su im bili stari, odakle im je porijeklo, kako se živjelo u vremenima koja prohuje a da ne ostave svoj štambilj na tkivu grada i u ljudima njegovim.
Sineva: Rekla bi moja baba:”pametno govoriš, ma, ko da ti ja na uvo šapjem”!
Mi svakako moramo naći naćina da svoju dicu vratimo svojoj kući-svojim korjenima. E,e pa to upravo i želimo, bude li nas naša lokalna zajednica shvatila ozbiljno.
Za sada smo bazirani na pjesničkim događanjima, imamo pažnju medija kod obznanjivanja književnih uspjeha nas starih koji pišemo na zavičajnom jeziku, kao što je moj  intervju povodom osvajanja ovogodišnje nagrade “Slavko Kolar”, u organizaciji Hr. sabora kulteru, na susretu hr. zavičajnij književnika.
Međutim, meni nije dovoljno da grad samo zna da sam ja napisala najbolju kratku priču, kad tu priču pod nazivom “Poglavarica otoka” nitko od mojih sugrađana niti otočani otoka Krapnja neće pročitati.
Ali komičnu, smišnu predstavu će doći pogledati. I zato ču nastaviti s predstavama na starom šibenskom govoru,. I uz dodjele i skromne financijske potpore, naš jezik će se ćuti.
Jako sam ponosna šta smo ostvarili ovako lipu i plodnu suradnju, mi Dalmatinke, Šibenke s Forumom žena HGI, divnim  Bokeljkama  koje su nas tako toplo I  brižno prigrlile, ko matere svoje čeri.
Žene koje  vole zemlju kojom ponosito gaze, mogu puno, puno napraviti za svoje potomstvo i za svoj dom.

 Radio Skala: Vi i Vaša klapa teatarska zaista nosite tu autentičnost Grada iz kojeg potičete i reći ću stihom pjesme  Miša Kovača, Dalmacija  je u vašem oku, u svakom motu, riječima u pjesmi.
U onom starinskom bićerinu, u barci i u polju. Na tovaru, u traversi,na pjatu i u duši dubokoj kao more.

Sineva: Nastojimo biti autentični što je moguće više. Kažu mi moji da pretjerujen i ciepidlačin ali ja uživam kad napravim scenu i postavim rekvizite baš onakve kakvi bili jesu.
Ja sam sama osan  dana krojila, šila na materinu singericu stariju od mene,stare lancune i crtala vodenim bojicama pročelje stare dalmatinske kuće.
Glumice moraju imati pletenice na glavi, inače moraju staviti šudar, zalizati šiške, mi kažemo “francete”. Skupljam stere case, pletene damižane i bocune, i ja, kao mlikarica imam dvi  zahrđale i šuplje “buklije” I uživan s njima šuškati jer su mi obje babe bile mlikarice.
A najdraže mi je naći stare pisme i tražiti slike starog grada od prije sto godina na kojima piše SEBENICO, za plakat  naših predstava.
Sada sam među Šibenčane od prije 120 godina, ukomponirala sliku dida i babe moje prijateljice Duške na njihovim zarukama 1910 g. i iman osjećaj ko da me oni gledaju odozgora i kažu; “Fala ti čeri rijeke Krke i Jadranskog sinjeg  mora, dite našega biloga kamena. Imali smo za koga klesati ovu lipu našu kamenu kolinku.”

Hvala Boko Kotorska na pruženoj ruci prijateljstva Šibeniku gradu. Neka traje naša lipa štorija, zaključila je plemenita  Sineva Jurković u ime Šibenika grada, u svoje i ime članova teatarskog ansambla kojeg srcem vodi.