Dajko Radodajko, ili obrnuto

Živio je u jednom gradu nadomak sela Iškića izvjesni Dajko Radodajko. Tako su ga zvali jer niko nije znao ni ko je, ni otkud je. Stigao je jedne zime, kad i družbenica mu, koja će, za razliku od njega biti proglašena mistifikovanom partnericom specijalnog inžinjeringa koji je proizvod „hajl!“ industrije novog doba kulturnog četvorocida. Ko je tačno, nije ni on sam znao. Išao je taj identiteski kod tako daleko da se nije moglo ustanoviti jeli mu Dajko ime ili prezime, pa su ga zvali parnim danima Radodajko, a neparnim Dajko. Dešavalo se da pobrkaju seljani, pa mu ime u prezime premetnu kad ne treba, ali se Rajko Radodajko ili Radodajko Rajko nije dao zbuniti. Onako naslonjen sam na sebe, sa šeretski namještenom polupozom izvornog nečega, progovorio bi za sebe samoga: Tvrd je zub u kam udario, pa slomio meki krš! Nije niko znao ni što zbori ni što mu to znači, ali nije bilo sumnje da je je u pitanju nešto pametno. Nagađali su seljani da je Dajko to naučio iz nekih knjiga koje su sabirale pamet ovoga svijeta, pa su ga zbog toga počeli cijeniti po zasluzi.

-Ajde Dajko obraza ti tvoga, znao bi reći seotski poglavar Zdravoćentije Opšteljubić Prvi, prekogranični dobrotvor, koji je na desnici imao tri prsta, jer je dva u opšteduhovnoj potrebi živog samodokaza pripadnosti, sam eliminsao, ispričaj nam naizust onu umnu velikost koju niko do tebe ne zna. Ajde, nemoj da te Bogom velikijem kunem. Da se uče đeca tvom znanju povelikom i tvojoj groznoj (u pozitivnom smislu, prim. autora) pameti.

Nemajući kud, Dajko krenu: Damo daleko, predaleko, tamo je selo…Ne uspje da izgovori ni ono moje kad ga grubo prekide Zdravoćentije Prvi. Autoritetom vođe, sa vatrenom vodicom u pustom kamenjaru preuzvišenog mentalitetskog sklopa tamjanosojskog vaskrsnuća istine svete, on reče: Onu Dajko brate od petaka, što niko ne razumijeje, ali je toliko pametna da ćemo je uzet za našu pjesmu nad pjesama, kojoj ćemo se klanjati i ljubiti je po vaz dan. Ajde, da se ne odocnimo da turimo onu kartu sa onijem imenima što nam dadoše one peneze, tamo đe treba.

Nema kud Dajko. Kao da je uvaćen u nedjelu, ili modernim jezikom kazano nepočinstvu, Dajko krenu: Tvrd je zub u kam udario, pa slomio meki krš!

Ćuti selo. Strah ga da aplaudira jer niko pojma nema što je ko i ko je što u ovoj intelektualnoj jakoti. Ni je li to Dajkovo ili Radodajkovo? Samo gledaju u nego, kao i on i ćute.

-Ćutanje je naše sveto, je li tako Dajko, pitanjem mu reče, uz očiglednu zahvalnost za sve do sad učinjeno Zdravoćentije Prvi i poljubi ga u to što treba. Srknu iz njega, kako valja i kako je po pravilu, poput svih valjanih prethodnih srkača, i ode da ubači foj karte kako je i obećao, tamo đe treba i za koga treba.

Slavko Mandić