DACA MARKOVIĆ, SLIKARKA I PJESNIKINJA –  RENESANSNI POETOS

Piše: Željko Rutović

Njen socio duhovni metabolizam i njen smisao postojanja nepovratno je obilježen umjetnošcu, tamo gdje se i jedino prepoznaje ta aura autentičnog bivstvovanja.

Ta osobena lirska meditacija kod nje je više nego vidljiva. Pitali bi se da li u njenoj  poeziji, prozi i slikarstvu ima nečeg drugog osim te i takve meditacije koja je u njenom primjeru podjednako oblik i način i života i misli. Dva idejna i misaona horizonta, književnost i slikarstvo, koja se ujedinjuju, prepliću i preispituju, jedan u drugom ogledaju, žive pod njenim jednim umjetničkim krovom, rekli bi pod filozofskom maksimom- Jedno je sve! Znajući je, slušajući je, čitajući je, za nju, njeno stvaralaštvo zaista je sve. Ako može i više od toga. Umjetnost inače ne poznaje granice. U toj meditativnoj kosmogomiji stvaralačkog erosa figuriraju njeni trajni motivi i riječi koje oslobadjaju, šireci duhovne horizonte ljudskog postojanja i preispitivanja u vremenu i prostoru.

Posmatrajući je, ostavlja  utisak renesansnog nomada koji u Lutajućoj tišini, kako glasi naslov njenog romana, doživotno traga i putuje sa riječima, vidajući njima rane sujetom i zlovoljom oboljelog svijeta. Sa visine svoje riječi i dubine svojih slika, kao da se Daca na svoj način tome smije i istovremeno žali svijet koji se ne prepoznaje u riječi.Onoj vječnoj. Riječ kao život, kao izlječenje, kao bol, nada i patnja. Iz rodnog Ivangrada i  književnog izvora riječi Lima, likovnih studija Nikšića i beogradskih studija istorije umjetnosti, otisnula se umjetničkim imenom, Daca Mar daleko u poetska bezgranična “Snoviđenja”iz kojih teče njen”Nečujni vapaj” za nostalgičnim vremenima iz kojih svakom od nas dolazi ta njena nježna, iskrena i zavodljiva romaneskna “Priča moje majke”.  Sve svoje riječi u svojim knjigama, u svojoj prozi i poeziji, u svom etosu i estetosu, skupila je i nosi ih sa sobom. Te dragocjene i važne riječi žive sa njom. Ona ih oživotvoruje i daje im novu snagu. Riječi kao darovi ljudskog susreta. To je njen kapital i njen duhovni testament. Nosi riječi kroz svijet za neki bolji i pravedniji svijet. Učinjela je sve da sebe posveti tom svijetu nade. Ako je to nevidljivo, nije do nje. Uostalom, kada to pjesnici doživješe razumijevanje i slavu za života. No, ona kao takva, kao stoik, kao mistik i istinski lirik ne haje za slavu. Na ramenima svoju glavu, svoju slobodu, svoju misao, svoju riječ i svoje platno. Da, i ništa nije slučajno, kao što nije slučajan i njen poetsko –  metaforično životni naslov “Ničija”. I ako samo jedan tragač riječi nađe odmor i sebe u Dacinoj riječi, njena misija  je ispunjena. I jeste ispunjena. Zbore o tome njeni tragovi i njena vremena. A pjesnikovo vrijeme je svako vrijeme, a posebno nevrijeme. Takva kakva jeste, stvaralački neumorna, biće i dalje uporni tragač svijeta poetske ljepote, onako nalik tragačima bisera od zlata.

Čitanje Dacine poezije i uživanje u njenim platnima neće nikoga načiniti ni pjesnikom, ni slikarem ali će sigurno voditi ka razmišljanju o terapeutskim, duhovnim i inim moćima umjetničkog izraza. I još,i ne manje bitno, Daca Mar živi svoje stvaralastvo, ono je njena dimenzija pod koju je podvela sve ostale. Sve što većini jeste bitno, jeste nužno i hitno, Daci i nije, zna i svemu daje mjeru relativnog i prolaznog. Ostaju da trajno svjedoče njene riječi, boje, stihovi i platna, da nas opominju, uče i propituju, da nas hrabre i snene i tužne bude. I tako će da bude, sve dok riječi bude. A riječ, neumrla i vječna.

Zna za taj riječi životni damar Daca Mar, otuda i zato riječi se predaje i sebe čitavu daje. Za vremena i nevremena. Za pouku i poruku.

Sa izvora Lima stasala za nemirne vode života, posle koga će riječ nadvisiti sve. I riječ knjige zapisati sve.

U tim visinama putuje i drumuje, riječju putuje i riječju  smiruje. I naravno, sve dijalektički i sve metafizički sa njenim bojama, akvarelima i platnima tisine koje nas vode i zavode u neke nove tišine, svjetove i neke nove duše smiraje.

Vratiti se Dacinim pastelima i riječima, iznova znači vratiti se sebi i svojoj nutrini.

Pa, malo li je u ovom hladnom, otuđenom svijetu u kome zaboravljamo sve i svakog.

Zato je tu Dacina riječ, da nas onako majčinski opomene povratku sebi, svojoj slobodi, ljudskom sjećanju i nekoj svojoj zapretanoj dubokoj dragoj riječi u sebi.

Dok se sjetimo svoje riječi i svojih mirisa boja, čitajmo Dacine poetske riječi i sanjajmo sa njenim bojama.

Sigurno je, u njenom i likovnom i književnom pismu naći ćemo mali – veliki dio sebe. A upravo povratak sebi i tragalačkog u sebi, jeste ta vjekovna zavodljivost imaginativnog svijeta umjetničkog djela.