Da znaš samo vladin šefe, kako će te prošlost pośećati

 „Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“, kazao je Njegoš, crnogorska pjesnička gromada svjetskih razmjera, koju nam decenijama otimaju Srbi i prisvajaju ga kao svoga, u nedostatku vlastite mudrosti i veličine, svjestan činjenice da imamo one kojima pripada čast ali i one druge koji vlastiti jad napajaju na izvorištu bruke i sramote.
Nije velikan mogao iz svog vremena znati da će se u ovom pojaviti nekakve spodobe, čija su činjena aplicirala za tumačenje  razloga poremećaja koji bi se mogli izvesti iz genetsko-hormonske mutacije. Oni koji se plaše ovakvih izvedenica koju objašnjava nauka na prilično komplikovan način, skloniji su vjerovanju da je potrebno upotrijebiti jednostavnost u objašnjenju i ovu današnju crnogorsku spodobu, koja čini vlast, ustvari nazvati greškom prirode. To je suvislo i potpuno dovoljno da svako razumije, ko nije shvatio o kojim i kakvim pojavama se radi. A takvih je uistinu malo. Jer, ovaj narod može biti dijelom nepismen, neobrazovan, noseći na plećima posljedice sistema koji nije u posljednjim decenijama ulagao u prosvetu i u obrazovanje, ali nije glup. Nadaren je itekako da razumije što mu se događa i ko ga brzim hodom vodi ka provaliji u koju će se, ne mrdne li i ne zbaci li jaram, stropoštati za navijek.

Opet Njegoš i opet mudrist izvedena iz tradicionalnih vrijednosti Crnogoraca.
„Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom!“
E pa za taj topuz, čije je značenje Njegoš rastumačio normalnome za sva vremena, koji je onako pogano djelovao na Cetinju 05. septembra, crnogorski premijer je izdvojio skoro milion eura da podijeli pucačima na svoj narod, trovačima bojnim otrovom građana Cetinja na mirnim protestima, bačacima šok bombi, pa potom jurnjavom i hapšenjima po prijestonom gradu navodnih terorista kako bi zaplašili ponos koji se ni živog ognja nije plašio, ni gromova većih sila od ove premijerske nejači.
Osjećajući političko propadanje i kraj puta kojim nije umio da hoda, svojevrsni moleban i klanjalica, ručna lizalica, jednokašični moliotvenik, nevakcinisani antigen, odlučio je da odriješi kesu naroda i specijalcima, unajmljenim za opisanu nečasni rabotu turi svežanj da ga ne zaborave kad dođe vrijeme. A doći će, prilično brzo, kako vjerovanje kaže. Ne ono tamjanskog karaktera niti ono kojima se pomjeraju brda i premještaju doline, nego one političkih analitičara, istinskih a ne lažnih eksperata.
Za skoro milion, ili tačnije 900 hiljada eura koji će se darovati za „uspješno“ sprovedeni helikopterski desant na Cetinje, da bi se ustoličio pop tuđe države i tuđe crkve, na račun ponižavanje svoje i crkve i države, crnogorski premijer je mogao da podmiri potrebe mnogih socijalnih slučajeva koji odavno ni cent ne primaju. Mogao je da obezbijedi ljekove preko apoteka koje su mu poznate i manjim cijenama daruje građane. A mogao je i da obezbijedi veće apanaže za vlastita primanja i time omogući sebi da prikupi novac za legalizaciju bespravno sagrađenje kuće u Boki Kotorskoj. A možda je i bolje da ostane kao jedini primjerak premijera na svijetu kome se ovo može. A kad može on, može i njegov eksperski milozvučni ministar ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, koji je u vrijeme postavljenja imao isti problem sa kojim se nosi i on.
Ma neka se nose obojica, mislim sa problemom, dok se slabe institucije ne oporave i ne zgrabe ih za pravnu gušu i povedu u limenku u koju su nedavno isleđivali crnogorskog patriotu, Cetinjanina Nena Kaluđerovića, kojemu, silu na sramotu, nastoje da patriotizam zamijene terorizmom.
To bi značilo da je Cetinje grad terorista, Cetinjani teroristi. Starci, žene i đeca, i njegova mladost koja je listom izašla da odbrani čast i ponos, takođe teroristi. A onda nema druge do žičane ograde sa svake strane. Uhapsiti grad, osuditi ga na dugogodišnju robiju i puštiti čuvenog antifašistu Jovana Mićovića  i njegove bezbjednosne savjetnike iz tuđe države, viđene sa dugim cijevima i ostalim oružjem na dan nedostojnog ustoličenja u i ispred Cetinjskog manastira, da sa njim slobodno šetaju Cetinjem i kade što još suzavcima okadili nijesu.

Pa neće moći šjor prepodobni. Koliko god bio sila nečasna, koliko god vitlao sramnim korbačem nad crnogorskim glavama, nećeš uplašiti grad koji je sa ponosom proglašen herojem. Možeš naš novac davati onima koje si namjerio da na nas jurišaju, da nas satiru i da nam krv puštaju, ali ćeš se morati śetiti Njegoša i njegovih riječi koje ti ponavljam:

„Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka!“

Zbog ovoga što činiš, zbog ovoga što si Crnogorcima učinio ovu proteklu godinu, i kaniš još činjeti (ne)djela, tebi sigurno ne pripada čast.
A što izdaja domovine znači za Crnu Goru i Crnogorce znaće da tumače oni koji, crveneći zbog tebe, iza tebe ostaju, čitajući opet Njegoša, a koga bi drugog. Jer on je naš a nje njini, premijeru bez portfelja.

Zato pročitaj i zapamti: “Pokoljenja djela sude!”

Slavko Mandić