Da li je direktorici baba zborila: śedi đevojko?   

Piše: Dubravka Jovanović

Biblioteka, hram knjige. U knjigama sva pisma ovoga svijeta. Dijalekti, istorije jezika, teorije književnosti, akcentologoije.
Književni i narodni govor. Argo, lokalni jezik, foneme, arhaizmi, romanizmi, turcizmi, anglicizmi, leksimi. Sve te leksičke osobenosti odražavaju duh podneblja u kome si, i za koje se  upotrebljavaju u pisanom obliku, ili usmenom kazivanju. Nijesu li to dragulji multietičke i multikonfesionalne Crne Gore, zemlje kontrasta  i suživota,  ali i vjekovnog  savezništva  krša i mora, ljudi i užanci njihovih.

Poželjna dinamika, različitosti jezika koji nas kazuju đe god da se upotrebljavaju  i pišu, pod komadićem neba crnogorskog. Tkanje je od samih zlatnih niti .
Što bi mnogo veći i bogatiji dali da imaju upravo to bogatstvo,  jer se jezikom može najdublje do slojeva istorisjkih, civilizacijskih, geografskih.
Ko slabom riječju i neodrživim argumentima pokuša da pomrsi, da zgužva, ošporka  i da zabrani upotrebu glasovnih promjena i promjenu oblika riječi, taj ima ozbiljan problem. Ne ulazeći koje prirode i čijeg pritiska. Svakako onog najgoreg i neoprostivog što se dnevnom politikom zove, silom trenutne vlasti i moći po  sistemu ja se pitam i moja je zadnja. Nas je više i tačka. Upravo ta i takva “demokratija” je svakodnevno na(nedjelu ), počev od vojvode od parlamenta koji a da ne trepne ni ispod oćala, reče  kako je Skupština na čijem je čelu majka svih vlasti i da će se odlučivati kako on kaže.

Sličnu matricu, istina zavijenu u prividno gostoprimstvo i čašicu ugodnog razgovora koji se i knjigama na poklon trebao okončati, upražnjava i direktorica JU  Narodna biblioteka ,,Radosav Ljumović“ u Podgorici.
Direktorica ove ustanove Slavica Ilinčić  jotovanu varijantu crnogorskog jezika u izvornom smislu, dodaću, očito ne podnosi. I to je njen lični problem.
Ono što je problem cjelokupne javnosti, ili bolje reći jednog dijela, koji bi u svojoj državi da zbori svojim jezikom, njegujući i govor svojih predaka, je njezin odgovor gospodinu Danilu Daru Burzanu, doajenu crnogorskog novinarstva. Učitelju brojnih generacija novinara, (među kojima sam i ja), iako je bilo dogovoreno da Narodna biblioteka “Radosav Ljumović“ bude izdavač drugog dopunjenog izdanja knjige ,,Gradonačelnici“, odgovoreno je da to na jotovanoj varijanti crnogorskog jezika neće biti moguće. Osim ako se autor ne odrekne jotovane varijante i prepravi tekst koji, kako je istakla direktorica, nije u skladu sa izdavačkom koncepcijom pomenute ustanove. Kako to Burzan neće uraditi, to znači da drugo dopunjeno izdanje knjige “Gradonačelnici” na  jotovanoj varijanti crnogorskog jezika neće biti objavljeno pod logom Biblioteke “Radosav Ljumović”, i pored činjenice što je ova ustanova izdavač prvog izdanja ove knjige.

A što prolazi u Crnoj Gori, pitam se, osim uporne priče četničadije na vlasti i njezinih predstavnika u nekad najvišem Domu, danas najnižoj kamari u kojoj mračne ideje gase svjetlost, da je potrebno normirati srpski jezik u Ustavu, zato što ga po njihovom popisu zbori većinsko stanovništvo.
Srpski jezik, srpski mediji, srpska kuća kulture, srpska crkva i sve srpsko ovoga srpskoga crnog svEta.
A Danilo Daro Burzan učio nas  je kako se misli i piše u interesu pravde i prava, vrijednosti, istine  i morala.  Kako se za prejaku riječ i život daje. Slaba vazda ostaje mala i kržljava, bila ona  bila, bela ili bijela, jotovana ili ne, stara, arhaična, ili iz novoga vokabulara elektonskog jezika.
Samo da je vrhovna, da je riječ od obraza i čovjeka.
Upravo kakav je i moj divni, časni, obrazovani, hrabari  i dostojanstveni nekadašnji urednik bio dok je primao, gledao, čitao i objavljivao i moje tekstove za tadašnje novine “Publiku”, pa  “Republiku”, koje su izlazile samo zhvaljujući njegovom pregnuću i danonoćnim radom.
Kako i tada nije bilo dovoljno  sluha za svoje, crnogorsko, državno i  identitetsko, tako je i ovaj crnogorski medij doživio gašenje. Baš kao i mnogi nakon njega.
Upalili su se zato oni nejotovani, necrnogorski, tuđi i strani, finanisrani sredstvima druge države, koja bi preko njih do (srpskoga mora)  koje nam nikada neće  oprostiti. Taj nebeski srpski svet ne zna za jotovanje i palatalizacije, pridjeve i glagole koji nijesu srpskoga porEkla iz samo jednog srpskog jezika, pjesmarice i čitanke njihove.
Direktorici Ilinčić, koja se žestoko ljuti (čitam na ovakve i slične kritike) upućene njenom direktorovanju, pa samim  tim i odlučivanju neprokosnovenom,  poručujem da joj nikada neću doći i zatražiti da bar jedna od mojih knjiga pisana na lokanom, bokeljskom govoru pronađe mjesto u policama biblioteke ”Radosav Ljumović”, koja je bila i morala je  ostati hram kulture. Bez popova,i popovanja, razumije se.
Daru  Burzanu da ima štamparija i izdavača koji će njegovo djelo jedva dočekati da štampaju.
Knjigama njegovim  što više čitalačkih očiju.
Iz Burzanovih knjiga, publikacija, tekstova, eseja , komentara  ima  se što naučiti i doživjeti. I sam je otvoreno, libro mudrosti!