DA LI ĆE IKAD PONOVO ROMANTIZAM?: Sjećanje na Mikija Vukićevića (1962-2015)

Piše: mr Željko Rutović

„ Vjerujem svanuće dan
Sa suncem
Što i meni će da grije
I biću srećan
Kao što niko nikad bio nije! „

Zapisaće ove stihove u zbirci poezije „ Ako se život vrati “ Milorad Miki Vukićević, kantautor, kompozitor, poeta, koga na žalost sunce nije dugo grijalo. „ Ako se život vrati “ naglasiće svoj poetos Miki, postavivši pitanja života mnoga – filozofska,mislena i emotivna… Njegov život iz pjesme i muzike, iz života i grada u sjećanje se vraća. Nalik nezaboravnoj razglednici optočenoj bojama koje ne blijede.

„ Sad nestaje Sunce u crnoj praznini „ zapisuje Miki u Baladi br. 1 –  za koju će čuveni nikšićki pjesnik, aforističar i boem Milan Dugo Krivokapić 1999. godine kazati „ Miki je, za razliku od svojih vršnjaka, veoma rano saznao sve nedaće, tugu ali i ljubav i radost života. To se tako snažno osjeća u njegovim pjesmama“ . Iskren i odan u ljubavi prema svojoj državi Crnoj Gori Miki pjeva „ Tvrda zemlja surih gorštaka, stameni dom i svima majka… “ Crna Goro ljubav ti je ime k’o smijeh dječiji čisto ti je lice “.

Kao proljećni povjetarac Miki je obilazio svoj grad, svoj Nikšić. Njemu se davao i dušom i poezijom. I muzikom i riječju. Emotivac, sa očima vječitog sanjara i putnika Miki se vrlo rano upisao u knjigu dobrog nikšićkog duha. Napravio je tu razliku ne sa namjerom i ciljem, već sa životom i iskonom. Ona je u njemu bila i ostala. Ona je ostala  nakon njega, da nas opominje i podsjeća kako je sa, i kako je bez dobrog duha. Bez dobrog duha na gubitku smo svi, a vrijeme i prostor još i više ako se ne sjećamo duha koji život životom zove. Sve to sa riječju dobro, ostaje monumentom vrline onih po kojima se gradovi nazivaju gradom. Grad kao kolektivna zbirka duha i nas u njemu. Bez tog Mikijevog i njemu sličnog duha emotivnog saznanja ostajemo na kraju obale materijalne pohlepe i konfekcije koja oponaša.

Nalik pismima Franca Kafke koje nikada nije poslao svome ocu Hermanu, tako i neka naša ovdašnja, u riječi i pismu, ne budu dovoljno, ili čak nikako, upućena onima koji bi trebalo za života da ih čuju ili pročitaju. Pa što bi Miki Vukićević bio izuzetak? Škrtost na riječi i djelu kada treba tu nekog pored nas, zbog svih nas,  ohrabriti i pohvaliti, ostaje da zjapi kulturološkom prazninom u koju nerijetko stanu i stanuju sve naše sujete i zlovolje. Nasuprot zlovoljama, posebno onim bez razloga, Miki bijaše dobre volje u svom osjećajnom odnosu prema pojmljenom svijetu. Ako ste ga pažljivo osmotrili, vidjeli bi tragača pjesničkog metra što u svemu i uvijek ljepotu priziva. Osta slika – nikšićka ljeta, kafe „ Kod Caja “ i Mikija koji za šankom sa dežurnim espresom u mislima priziva nedosanjano i neopjevano. Sa malo riječi trošio bi dan, čuvao  je riječi za izuzetke i neka druga trajnija kazivanja. Nasmijan sa iskrom dječijeg oka ( „osmijeh je moj štit “ )  muziku je kako je govorio pohađao čitavog života „ lutajući po svijetu, prateći i tražeći muziku “. U toj pratnji osobeno inspirativan, zagonetno zatvoren, muzika mu bijaše i sve i svijet. Okupljao je društvo, živio i pjevao za njega. Bez drame i egocentričnosti centar nije tražio u sebi i sujetno za sebe, naprotiv svaka tačka svemira bijaše njegova muzikalija kojoj je on hrlio kao svom životnom centru. I otud iz njega u pjesmi „ Prometej “ izlazi više od upitanosti „ Dal će ikad ponovo romantizam “ pita „ poslednji ratnik u armiji njenog veličanstva Duše “. Tek, romantizam i kao otkrivanje zagonetki svijeta zasićenosti i uznemirenosti svih njegovih sjenki i privida, misterija i neizvjesnosti, koje je Miki iz kosmogonijskih dubina riječju i tekstom preobražavao u ( ne ) upitnu stvarnost.

A ta stvarnost upravo je nalik imenu njegove zbirke poezije „ Škola ljubavi i bola “ čiji Miki bijaše polaznik, upamćen po ljubavi kojom je zračio i pjevao i o njoj i boli narasloj na stablu života koje je u njegovom imenu prerano prekinuto, onako da bol nikada ne izgubi ime. „ Kratke priče “ , posthumno objavljena Mikijeva knjiga, ostaće da testamentarno svijetli nikad ispričanom pričom boli, tuge i sjete, radosti i ponosa na Mikijevo ime koje će pedantni hroničari, ljudi i vremena od kulture sjećanja prenositi u nasljeđe dostojno kulturološkog biljega grada Nikšića.

Kao vjetar razvigorac, tjerao je loše od života, a sabirao i bivao vjetar dobra u leđima znanih i neznanih. Uostalom, pitao bi se Miki, može li poezija nešto drugačije. Ne bijaše njegova muzika samo nota, samo stih, i harizma glasa, ona osta žigom kojom se Miki obilježi. Ostaće ti biljezi da nas opominju, sjećaju, prekorijevaju, pitaju, tjeraju, na svakom uglu, u svakoj kafani, pozornici koju Miki naseljavaše pitajući se „ zar je važno biti u pravu “. Na sve to, iz nekih drugih prostora i pogleda nalik Hugu Balu „ kumu “ dadaizma, pitao bi se i Miki „ zar nijesmo mi do kraja ostali romantičari “ ? Jesi Miki, ostao si do kraja istinski romantik kao svijetao primjer govora i stila kako može drugojačije – bolje i ljepše, osjećajnije i naravno romantičnije.