Čunj i čunjevi

Autor: Miodrag Vlahović

Promjena stava slučajnog predsjednika Jakova Milatovića u vezi koalicije za novu upravu u glavnom gradu nije slučajna.

Radi se, vrlo vjerovatno, o ucjeni. Što srpske službe, a posebno jedna od njih – Crkva Srbije – mogu priprijetiti nominalno prvom čovjeku Crne Gore, ne bismo nagađali. Koliko je to opterećujuće i mučno, najbolje zna sam Milatović.

Činjenica da se na njega može uticati na tako brutalan i očigledni način ne govori, međutim, samo o njemu, o njegovom političkom znanju i nedostatku iskustva, karakternoj konstrukciji i psihološkom profilu, pa na kraju, i o njegovoj ličnoj hrabrosti i postojanosti, već, mnogo više i važnije, o situaciji u kojoj se nalazi Crna Gora, poslije četiri teške godine, od tog istorijski tragičnog Avgusta.

Milatović je, naravno, dovoljno inteligentan da shvati činjenicu da je ovim političkim manevrom, kojem je prethodila kratkotrajna, ali s obzirom na to ko je bio meta, efikasna hajka u medijima i na društvenim mrežama da „vrati glas“ koji je dobio na predsjedničkim izborima, sebe osudio na političku marginu, na beznačajnost i irelevantnost.

Postao je talac politike u kojoj učestvuje mimo svoje volje i uvjerenja, bez mogućnosti da svoje odluke donosi samostalno i sa autoritetom šefa države. Tako je, da to ne zaboravimo, propustio posljednju šansu da postane pravi predsjednik, bez ružnog prefiksa „slučajni“. Ostaće obični čunj u političkoj igri na čija pravila i varijacije ne može, tj. ne smije da utiče. Politička ništica.

(Teoretski moguću varijantu da je sve uradio svjesno i bez pritisaka sa strane nećemo razmatrati. Tada bi stvar bila još tužnija i teža, a finalni rezultat isti: ništica.)

Zato je bolje pozabaviti se stanjem stvari u crnogorskoj politici (tj, preciznije, u politici u Crnoj Gori) poslije ove političke predaje slučajnog predsjednika.

Najvažnija činjenica se nameće: nova-stara uprava u Glavnom gradu potvrđuje jačanje političke pozicije i uticaja partija nekadašnjeg Demokratskog fronta. Oni su pravi pobjednici, bez obzira što će se premijer, ministri i poslanici PES truditi da lomljenje Milatovića prikažu kao svoj uspjeh.

Uzaludni je to napor: PES i njegov lider, koji učestalo pokazuje svoje pravo političko lice površnim i provincijalnim, pa čak i nekulturnim objavama i javnim komunikacijama, su odavno i sami čunjevi u političkoj igri koja nadmašuje njihove kapacitete i znanja. Prava transmisija (veliko)srpske politike u Crnoj Gori je četnički vojvoda Mandić, a ne Spajić. Uz asistenciju dobro raspoređenih kolaboranata, na svim nivoima.

Milojka Spajića, koji je opterećen „situacijama“ na raznim stranama, mnogo više interesuje, na primjer, đe će i kako završiti njegov (nekadašnji) poslovni partner, g. Do Kvon, nego koliko je moguć i izvodljiv propagandni „Barometar 26“ koji su, uzgred budi rečeno, on i Mandić, združenim snagama, već obesmislili.

Dokaz tome – bez obzira na dobre želje i pojačanu zainteresovanost Brisela i evropskih diplomata (što je, da ne bude zabune i pogrešnih interpretacija, jedan vrlo pozitivni i korisni momenat) – je ustavni puč. Dešavanja u i povodom Ustavnog suda potvrđuju da je Crna Gora u avgustu 2020. dobila jednu suštinski pučističku vlast, koja (sa svim varijacijama u toj Krivokapić-Abazović-Spajić „tabeli“) vlada sredstvima i metodima karakterističnim za hunte, a ne za demokratske poretke.

U tom smislu, treba očekivati dalje pogoršanje situacije u Crnoj Gori.

Sve tri grane vlasti su kompromitovane i, u značajnoj mjeri, obesmišljene. Populistički zahvati u organizaciji i radu državne uprave i svakodnevno otvoreno ignorisanje normi i pravila i kršenje zakona ne izaziva nikakvu institucionalnu reakciju. (Tužilaštvo, za sada, sve to nijemo posmatra. Nema naznaka da tamošnji „kadrovi“ imaju namjeru da svoj posao obavljaju neselektivno.) Zvono, dakle, ne zvoni, jer ga nema.

Što nas dovodi do onih političkih struktura sa kojima Milatović nije smio u koaliciju.

Na njima je obaveza – tu, naravno, mislimo, prije svih, na DPS i Evropski savez – da nađu nove odgovore na crnogorsku političku zbilju. Pošto su, uprkos svemu, održali kvantum političke podrške, što je svakako za pohvalu – moraju nešto mijenjati.

Savjete je teško (i nepopularno) davati. Ali je potreba za novim idejama, koncepcijama, porukama i programima očigledna.

Crna Gora i dalje nema državni/nacionalni program, u situaciji koja predstavlja najteži izazov za njenu državnu nezavisnost i suverenitet. Izgubljen je korak u komunikaciji sa relevantnim međunarodnim adresama. Nove administracije u Vašingtonu i u Briselu (da nacionalne vlade značajnih zemalja ne pominjemo) nameću potrebu nove strategije. Ideja vlade u sjenci nikad nije ozbiljno razmatrana.

Učaurena u preživjelim formama, pod starim imenima ili pod novim nazivima koji nikoga ne uzbuđuju, crnogorska opozicija izlaže i sebe i zemlju koju želi da spasi najgorem scenariju: da iskreno i predano (u)rade ono što najbolje znaju i umiju, a da to ne bude dovoljno.

A to ne može biti ni opravdanje, ni izgovor pred crnogorskom istorijom.