Čudna neka EU Vlada nade

Piše: Slavko Mandić

Ne znam što bi Lajčaku da reče za manjinsku vladu da je ona za sve u Evropskoj uniji i Crnoj Gori „Vlada nade“? Nije tako omiljeni Miroslave. Bar ne kad je u pitanju naša Crna Gora. Manjinska je iznuda da se skloni sa scene četnička tvorevina crkve Srbije. Skrpljena od ultradesničara, nešto malo ljevičara, manjina i Dritanove, ni tamo ni ovamo partije. Ali ti to sigurno dobro znaš. Pretpostavljam da ti je namjera bila da nas osokoliš, okuražiš i da nam saopštiš da ne brinemo mnogo. Naš put u Evropu nije upitan. Nema čak, kažeš, nikakve nepoznanice ni u Makronovoj izjavi da države koje nijesu članice Evropske Unije treba da se ujedine u okviru nove političke organizacije. Jer se to ne odnosi na Crnu Goru. Ali znaš, prijatelju Crne Gore, provjereni kad je najteže bilo i najviše nam potrebno, koga zmija ujede, i guštera se boji. Saveznici su nam već pokazali kakav im je izraz poštovanja bio prema junačkoj pogibiji naših boraca koji su zaustavili moćnu Austro-ugarsku armadu na Mojkovcu, omogućivši tako srpskoj vojci sigurnu odstupnicu preko Albanije za Krf. A svoje stradanje Crna Gora, pobjednica u ratu, nagrađena je otimanjem države i progonom suverena. Srbiji je dato da je okupira, otme joj crkvu i svu imovinu. Popali, poubija i opljačka crnogorski narod u jednom od najstrašnijih i najsramnijih krvoločnih pogroma za koje je svijet čuo. Zato nama, cijenjeni Miroslave, nema isto značenje kad za ovu manjinsku kažeš da je „Vlada nade“. Sve dok u njoj sjede oni kojima su preči interesi Srbije, koji ne priznaju svoju državu, svoju crkvu i svoj narod. Pa kako sa takvima može biti nade? Bilo kakve? Nikakve, provjereni crnogorski prijatelju.

Moguće da Evropa ne vidi, a prije bih kazao neće da vidi, da ova „Vlada nade“ nastavlja da uništava vlastitu državu. Dodvoravajući se Srbiji, njenom preśedniku Vučiću, šefu crkve Srbije Prletu Periću, raznim Vulinima i svakovrsnim turbo klero četnicima, premijer Crne Gore, vjerovatno nečim primoran, želi da potpiše Temeljni ugovor sa crkvom strane države, dok mu ne pada na pamet da to učini sa onom vlastite države. Jasno je da je to obećanje dao koalicionim desničarima SNP-u, na čijem je čelu nesvršeni srednjoškolac a sada potpreśednik manjinske i ministar poljoprivrede Vladimir Joković, koji Crnogorce ne priznaje. Ali priznaje Vučića, koji je, dozvoljavajući ministru policije Srbije Vulinu da se šepuri po Budvi, poslao jasnu poruku da može po Crnoj Gori da čini što mu god na um padne. Može, jasno nam je. I to čini, čak i više nego onda kad je premijer bio nadaleko čuveni apostolski čudotvorac Zdravko Krivokapić.
Pa kako, dragi naš Miroslave, takvima vjerovati?
Ti znaš kako naš premijer ne prestaje da afirmiše sopstvenoga sebe kao neprikosnovenoga borca protiv organizovanog kriminala i kriminalaca uopšte. Pośetiću te da je to onaj isti koji je rukovodio bezbjednosnim sektorom za vrijeme Krivokapića i kao potpreśednik ekspertske Vlade tada, podržao upotrebu enormne količine bojnog otrova kojim je trovan narod na Cetinju 05. septembra 2021. godine i na njega bačane šok bombe i gađan zabranjenim gumenim mecima. Pritom mu nijesu smetali naoružani kriminalci koji su izvirivali iz Cetinjskog manastira kad je sletio helikopterom vojske Crne Gore, mimo pravila i zakona, Nedostojni Jovan, ogrnut zaštitnim pancirom da ga što slučajno ne strefi. A znao je Dritan da neće niko na njega udariti, jer su građani slobodarske crnogorske misli samo htjeli da mu pokažu da nije željen na Cetinje i da do Manastira ne može putem kojim je namjerio. I nije mogao uz svu silu koju je podigla vlast i tuđinska crkva, ujedinjeni u borbi protiv Crne Gore i njenog naroda.
Nije namjera da se tebi, dragi Miroslave, spočita bilo što. Jasno je da ti nikad nećemo, niti možemo zaboraviti podršku Crnoj Gori 2006. godine da obnovi pokradenu joj državnost i oteti suverenitet. Želja je samo da te pośetimo, jer se događaji nižu, pa se brzo zaboravljaju nesojluci zbog kojih naš narod  ispašta stotinu godina, od kad ih je okupirala „bratska“ Srbija.

Mnogo je, prijatelju Crne Gore, „korisnih nejasnoća“ koje upotrebljava EU, valjda u namjeri da ovoga manjega partnera, tj. Crnu Goru“ubijedi“ da je za nju bolje da prihvati ono što najčešće čast i dostojanstvo nikada ne bi. Jer Crna Gora je čojska, to ti znaš Miroslave, jer je slična tvojoj Slovačkoj. I neće da poklekne, koliko god bilo onakvih s one druge strane. A ne bi ih bilo toliko da je upravo EU nije podržala kako bi smijenila onu i dovela Krivokapićevu nakaradnu vlast, kakvu niko nikada nije imao. I to onoga koji nije mogao da se śeti kako se zove koalicija na čije čelo ga je poperio Amfilohije. A učio je kukavac, zajedno sa nedostojnim Spajićem i Milatovićem.
Sad  od Singapurca, ekstremno visoko plaćeni svjetski stručnjak, kako je najavljivano ovo svjetsko čudo, a naše, traži od Administrativnog odbora da mu se isplati mjesečno 12 plata kao naknada po prestanku funkcije. Tu sramotu su već zatražile provjerene “patriote“ i dobile: bivši ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, odbrane Olivera Injac, zdravlja Jelena Borovinić Bojović i unutrašnjih poslova Sergej Sekulović.
Dokazani moral na visokom nivou i ljubav prema Crnoj Gori.

A narod veli: za pare i one rabote, što god to značilo.

Eto dragi Miroslave, samo śećanja radi.
A tebi istinski hvala za sve što si učinio. Crna Gora ti to nikada neće zaboraviti.
Ne zamjeri, neme zla nauma u ovoj priči. To sigurno i ti znaš.