Crveni pop i Žuta boca

Slavko Mandić

Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, pjeva pop, penjući se uz usku stazu planinsku. Lice mu grimasu nevoljnika pravi, po čemu bi se reklo da ovo mora, ali da mu nije rad. Za njim Boca ljute prepečena, ne pjeva, ali pjevuši refrene samo, zastajkujući da poskoči tamo đe koračnica to zahtijeva.

Antifašizam i fašizam ka dva brata rođena. Smiješno je, progovara žuta boca, da u današnjoj dobi pravimo PODJELE A NE POBJEDE. Ili obrnuto. Ko će ti ga znati što je onaj domaći malagurski ovim sloganom htio? Nije mu za vjerovat, otpi gutljaj žuta boca od sebe same, za pričešće,  valjda nečega što će neupitno doći.

-Čekaj pope. Ne brzaj. Ne mogu te stizat. Lako je tebi. Istrenira si se, vaša svetosti pope, hodajući po litijama uz brzicu, niz brzicu. A ja sam se mora spremat da budem svašta i sve nekome ko se samnom ovakvim, brzoopadajućim u gabaritu, poigrao.

-Muči žuta boco, zaurla pop. Usadio si mi gerilski virus koji mi od onda, kad si me posadio da slušam komunista poj, razara utrobu ka da se po njoj prazne sanžeri čuvenog Smokija, partizanskog mitraljesca. Meni koji sam, ka ti danas nama, ljubio ruke komunistima, jer ne bih bio to što jesam, ka što ni ti ne bi da ne činiš to što činiš. Viđi jadan, ruka mi je pomodrela od tvojih poljubaca, pa suni malo te žute brlje da me dezinfikuje uzduž i poprijeko, reče popo nešto blažim tonom, jer iskusnom „iskušeniku“nije promakla suza u dnu oka žute boce. Bio je to proizvod straha od mogućeg. A ionako se bliži dno boce, pa ne treba i on da dodaje so na ranu ljutu.

-Što ćeš pope, vaše prevashodstvo ogromnijeg razmjera. Prevario je onaj domaći malagurski, fašistički antifašista, i mene zakletog. Bio sam u pratnji đece svoje, štićenih lica na državnim jaslama, koja koriste blagodeti što ih je stvorila žuta boca. Velika je to rabota,  visokoprevashodni preosvećeni crkveni ministre,  za jednoga oca nacije. Eto vidiš, blaženo … i tako dalje, da sam od silne brige zaboravila da nazdravim praznik svome stadu, iako oni, ovi moji to ne prizaju a i ne slave. Bio je red. Zbog ovih na raznijem planetama, koji mi svaku kap iz boce cijede kad god mogu.

-Pop već ufatio vrh brda. Ostaće zapisano da se ne zna jasno da li mu je u tome pomogla partizanska balada ili mu je, vidjevši ga kako zadihan izdiše, žuta boca primakla planinu da mu bliži vrh brda bude.  Vjerovanje da je ovo drugo bliže istini.

A samo dan ranije, na prijemu đe se se prisustvo smatra privilegijom prve vrste, istina ne toliko koliko prije, ali ništa manje od toga ni danas, na iznenađenje neupućenih pojavila se svetosavka iz prijestonice svetostefanskog štandovskog kukuruzno-pečenjarskog turizma.
Stoji naslonjena rukom na barski sto, kao za skupštinskom govornicom, i gleda preko brda. I ona bi uz usku stazu planinsku.Valjda zato što je oštro protestirala što joj nije dato počasno mjesto kad je gostovao u njihovoj palanci lažov srbijanskog glasa, izvjesni malagurski.

-Voda sve pere do crn obraz, otpjeva hor odu stvarnosti naše današnje političko-ljudske bijede. Mislio sam reći zbilje, ali ne slušaju slova sa tastature.

U isto vrijeme dok se vladajuća klika organizaciono po sistematizaciji organizovala da ugosti velikodostojnika u mantiji na partzanskom horskom pjevanju, zbog čega je ovome komunistički virus uskočio u blagoutrobije, mali kudravi je bio u prijateljskoj posjeti teritoriji koja ga je dostojanstveno otrpjela i pokazala mu stavom jasno đe treba da se brčka.

-Nema grobova bez robova, ili nešto slično što je kudravi htio da kaže u korist pomirenja dobra i zla, jer zlo je u stvari dobro ako se razumije na pravi način, samo ga treba prigrliti kad napravi dovoljno zla, da to više ne čini, jer nema potrebe više. Otprilike, to je kudravi želio reći, ali mu nijesu dali priliku.

Čudan neki narod. Njemu koji je sve učinio da objasni svojim koalicionim partnerima, istina vlasnicima one ideologije koja se potrudila da istirijebi njegove „prijatelje“ tamo đe je došao, da nijesu trebali i da je vrijeme da se svi zajedno zagrlimo u jedno veliko srbijansko prijateljsko i bratsko četničko kolo.

-URA, odzvanjalo je u popovoj utrobi. Virus je radio svoju rabotu. Sad će i popu biti lakše kad potpuno ovlada gradivom. Teško da će ikada više pop, koji bi htio kad bi mogao da bude pop poput onoga koji je otišao u vječna lovišta, pravidi vladu sastavljenu od žutih boca. Mada, nikad ne reci nikad!

-E cirkusa i jada moja Crna Goro.

Doćerasmo cara do duvara!

Slavko Mandić