Crnu Goru treba naposve utuliti; i, potlje 524 godine – ovom prostoru nekoje sasma drugojače ime valja nađenuti!

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, pleme Građani – Riječka nahija – atar Prijestolnice Cetinje

PRVI DIO: NESTANAK

Blago mrtvijema!

Mnim na crnogorske rodoljube sve tri naše vjere – koji umriješe pomeđu 22. maja 2006. i 29. avgusta 2020.

Dobro je što ne dočekaše zlo, koje u potonje tri godine (liše ni života i zdravlja) dočekasmo mi živi.

Kako gođ, lako je za nas, jer tu smo da blagodarimo iljadugodišnjoj – negda slavnoj, danas vajnoj – Domovini, no boli što naša Majka ovo velje zlo dočeka.

Nije lako gledati kako se jadna pati.

Kako u mukama kopni.

Napaćena i ponižena.

Utučena i raščerečena.

A, svi su izgledi da joj lijeka nema.

Nema dovoljno nas, njezinih rodoljuba – da joj prijeki lijek što priđe zbiljski poištemo, ili ga nekako pripravimo i svojski dadnemo.

Vi, koji čitate ovo štivo, znadite da imate moju prisegu – u smislu:

nizdol napisanim se ne igram, tj. ne škrkam se – nit ću bit ironičan.

Sročih ga ovakvoga od više ljute nevolje.

Nije mi (i nije nam) se za čuditi.

Ulažem:

CRNA GORA treba što prije da nestane.

Da je svijet više ne gleda tako bonu.

Da ne gleda ufanulu i zgrčenu kukavicu.

Malo što ostade od negdanje Duklje – Zete – Crne Gore, tj. od njezine iljadugodišnje uzvišenosti.

Potanko rečeno – od njezine:

• srednjevjekovne veličanstvene slave u doba visoke romanike;
• novovjekovnoga slobodarskoga dostojanstva i ponosnoga uzleta u doba renesanse, baroka, rokokoa, eklekticizma, secesije, ekspresionizma i ranoga kubizma;
• prošlovjekovnoga časnoga antifašizma u doba moderne i postmoderne.

Da se više ne muči okužena:

• anticrnogorskijem sramnijem četništvom;
• anticivilizacijskijem sramotnijem fašizmom;
• antihrišćanskijem mračnijem Prokletosavljem.

Da je bagra iliti ološ na vlasti više ne muči.

Ime joj brljaju, ugled srozavaju, zastavu ponižavaju, himnu ismijavaju, povjesnicu mijenjaju, … – utrobice raskubaju.

To čine krvni i ideološki potomci:

• ”bijelih terorista” pomeđu WW I i WW II;
• mrskih i pljanih bradatih koljača iz WW II.

Jedna ista je to družina kojoj snagu i svakojaki primitivni podsticaj daje, a ”duhovno” utočište i opravdanje za zločinstva pružaju crnomantijaši Prokletosavske sekte.

A, bilo joj je lijeka.

Mainajmo se ovđe bistroga Radivoja i još bistrijega Nikolice – glave su joj došle sramne Uteklice.

Tu je začetak njezine bolijesti.

To je jezičak na kantaru njezine propasti.

Domovina bi nam ižljegla na kraj sa domaćijem bašibozlukom.

Bez lijeka ostade sporad s konca i konopca uvezenoga bašibozluka iz ‘90-ih.

No, sama je kriva.

Država koja je pohitala da (ogromnoj) višini zlonamjernih Srbalja-Uteklica, tankuljavoga pedigrea i obraza, državljanstvo dadne, i da im još (čujte i počujte): pravo glasa podari – opoznila je sporad same sebe na liječnika se obrnuti.

Nesretnjica ih je sa svijem što je imala častila, da bi joj tako stimana zbojna običnih brabonjaka ”časno” zafalila.

Maloumno se izvanka okužila.

Bolijest joj se podmuklo raširila.

Jatka je sebi zanavijek presudila.

DRUGI DIO: NOVO IME

Nešto mi nampade da to bude:

Južna Srbija

Jednomašice odustadoh, jer bilo bi, poslije svega veličanstvenoga iz naše povjesnice (koju nam hronični kradovi pečobrazno i drsko kradu), ipak – previše ponižavajuće.

Znate već, imaju tamo-oni onu svoju znamenitu: ”južnu prugu”.

Potom pomislih:

Donja Srbija

I to odbačih – ogavno se čuje.

Ovo: donja, dolje, nizdol – ne odgovara istini.

Negda davno, pa i zadugo potlje bjesmo ozgor (a ne nizdol) – i debelo poviše Srbaljah.

Imadosmo 140 godina starije kraljevstvo no (tadijer) budući petostoljetnji Opankošetači.

Iza toga velim – neka bude:

Grobolupežinija

Jedanak lijepo znadoh da na ovo nazivalo ne bi pristala skupštinska srbaljska otpadničko-podaničko-sluganska većina, kojoj bi se, sporad pragmatičnih pobuda – pridružio i đekoji vajni poslanik-izdajnik Albanac.

Napokon se śetih (za mene) najbolje varijante novoga imena:

Mediteranska Srbija

Čuvalo bi uspomenu da je ovi prostor ponajprije zemljopisno (bio i ostao) dio Mediterana.

Doduše, počev od 2020., presta’ je biti tradicionalni dio mediteranskoga kulturološkoga kruga.

Proces pretvaranja mediteranske svjetlosti u dubokobalkansku pomraku, započeo je priđe 100 godinah, kad je Castellastva, po pogani, zlikovcu i, do njegovoga (u zlu, presudnu-kobnu uru) dolaska na Cetinje – beskućniku-bjeguncu Peri Životinji – posta’ Petrovac.

Pa, eto – neka do konca ide tijem ponižavajućim putom – i o koncu taman neka sve u suve smokve pasa.

Napominjem:

Da pod milijem Bogom, ama niđe ništa više nije postojalo od svega onoga silno: neprijateljskoga, podmukloga, krvavoga, krvničkoga, zločinačkoga itd., što Crnoj Gori u potonjih 200, a posebice u potonjih 100 godinah učinje prokleta Srbija – nako samo to što su Opankošetači pomeđu WW I i WW II Crnogorcima bili:

• zabranili da crnogorsku kapu nose (tj. ko je šćaše na glavu metnuti – morade na tepelak iliti tepeluk ona 4 crvića ili gliste prišiti);
• zabranili da zbore ijekavicom (tj. u školama su dijaci morali ekavski učiti-zboriti),

pa bi nam moooralo biti više no dovoljno da znademo, tačnije rečeno – da ovdašnji bravi bezmozgaši znadu: ko su i kakvi su nesoji koji u Srbiji ponikoše, i da se spram tijeh pestokupljevinskih hulja i ljuckoga gadluka – neprestano znademo pravo postaviti.

Međutijem, kakve gođ tamo-oni ljuckovine bili – ipak su:

• mile bijele rade pri ovdašnjim brojnim srbočetničkim huljama;
• male ljupke ljubičice pri domaćem klerofašističkomu gadluku.

ZAKLJUČAK

Rad toga dijela svojih ”vrlih” sinova i ”finih” šćeri, koji/e:

• tri nacističko-ustaška prsta ka’ međusobni pozdrav i znak prepoznavanja i pripadnosti uvis dižu;
• obožavaju da pred Opankošetačima gmižu;
• po podova Prokletosavskih hramova ničice padoše;
• grobove dželatima ovdašnje svoje ”braće” predadoše;
• zastavom Mahmudovkom mašu;
• tuđijem identitetom se pašu;
• od Evrope bježe;
• na crnogorske rodoljube (sve tri naše vjere) ka’ kučkovi-džukele reže;
• pod skute toliko puta ośedočenoga neprijatelja se zavukuju;
• njegove fetke i šporke ‘aljine na svoju izdajničku čapru navukuju;
• za njegovu reprezentaciju navijaju;
• protivu koje domaći nam sportisti igraju;
• iz inata i po potrebi zagondžijski nacion mijenjaju;
• sa prestrojeno-novoizabranim nacionom se neznaveno i mitomanski veljaju;
• mrtve pretke i mlađane potomke varaju;
• svemu sramotnomu se priklanjaju;
• … i
• lik Majke ljepotice u ruglo pretvaraju –

ta takva, od čak polovice svojega potomstva neljubljena i odbačena Majka, i – treba da nestane!

I – ni imena da joj ne opstane!