CRNOGORSKI SLIKARSKI BARD – NIKOLA VUJOŠEVIĆ (1929 -2020 ): KAMENA LIRIKA KOLEKTIVNE  MEMORIJE

CRNOGORSKI SLIKARSKI BARD – NIKOLA VUJOŠEVIĆ (1929 -2020 ): KAMENA LIRIKA KOLEKTIVNE  MEMORIJE

Piše: Željko Rutović

Bijaše antički isklesan od tvrdog kamena moračkih Platija, tako kao da mu je kanjon mistično obilježio kolijevku postanja iz koje je,  zajedno sa Platijama, propitivao pogled makrokosmosa i u njemu prapočetak života iz vode. I sve je tako u harmoniji čula posloženo, kao da je njegov kosmogonijski dnk duboko zapretan motivima, materijalima, znacima, simbolima i slikama duha mjesta koje će  u njegovom likovnom pismu dobiti prirodni harmonični poredak  neba, sunca, rijeke Morače, njenog kanjona i Platija. A visoko iznad Morače let surog orla, opet nalik Nikolinom estetosu gorštačke orlovske dimenzije. Iz dubina tih neotkrivenih svjetova, imaginarnih i stvarnih, rastao je Nikolin logos, taj um, taj poredak umjetničkog i duhovnog značenja. Na čistoti kamenog lica Platija  Nikolino slikarsko platno pothranilo je planinske sjene, arhiviralo udar munja i tmina oblaka ispod kojih su se širile borove grane zalivane hladnom kišnicom razmeđa nebeskih puteva Bjelasice, Sinjajevine i Durmitora. Prizori nalik poeziji bjeline Edgara Alana Poa.

Crnogorski slikar, pejzažista, likovni esejista Nikola Mijo Vujošević ostaće da svojim veličanstvenim  djelom svjedoći o neprolaznoj prirodnoj i umjetničkoj inspiraciji motiva Kanjona Morače. Estetski inspirisan Platijama, Nikola je svojom antropologijom, etikom, estetikom, tradicionalnošću i pojavnošću  i sam izrastao u veliku ljudsku i umjetničku gromadu – stijenu, nenametljive suzdržane gospodstvene ličnosti. U simbiozi sa prirodom, iz ateljea na pećinama Morače, izgradio je dimenziju  otvorenosti svijeta u kome  kamen stoluje, pripovijeda, opominje i poziva na promišljanje. Sve je to u najboljem primjeru otvorenog duha, još od Umjetničkog ateljea na Cetinju gdje, kao petnaestogodišnjak, zatiče  njegove osnivače: Antona Lukatelija,  Milana Božovića, Nika Đurovića, Vidaka Petrovića,  Nikola na vrijeme razumio i pretvorio u svoj originalni umjetničko – stvaralački habitus. I opet to platno kao da raz – otkriva Platije, njihovu utrobu, gleda iza njih i kroz njih sabirane slojeve vjekova koje samo jednom linijom, jednom venom on pomjera, otkriva za – gleda i ispituje. I snažna impresija u kojoj slikarevo platno nije samo za gledanje već i slušanje, pažljivo u tišini u prepletenim slojevima kamena i duše. Baš onako kako je i Nikola u kanjonu Morače osjetio, kako je kazao “neke čudne zvuke ” što ga je motivisalo da crtajuci linijama naslika nekoliko platana na temu  „Zvuci Platija“. Nikolini slikarski notni zapisi.

Pa opet, pitamo se kakvi su to ljudi koji liče kamenu, krote ga, od njega ” obolijevaju” njemu se dive i njega bojom suze miluju? Rasti sa Platijama, onako po Nikolinom, jeste filozofsko, jeste ontološko i egzistencijalno trajno biti i u pitanju trajati. U tom pitanju je  dimenzija nedostižnosti umjetničkog oka Platija. U propitivanju nedostižnosti  iznova se propituje čovjek na način ontološkog trajanja koje jeste smisao čulnosti koja razotkriva i pita. Život iz kamena i vode  postao, u pitanju opstao. Propitujmo se nad Nikolinim slikama. Jeste, to je taj neprestani misaoni proces, neprestani rast. Ničim omeđen, baš kao što i Nikolino slikarstvo i njegova četkica rasla između vode i neba nema granica. Bezgranični vrh Nikolinog Kanjona. “Kanjon i lišaj”, taj simbol njegovog  slikarstva. Metafizika nadčulnog. Slikarstvo za Nikolu, za njegov umjetnički prosede, nije bio samo profesionalni poziv i izazov, već i duboko promišljanje dimenzija svijeta, prostora, vremena i bivstva čovjeka. I ne samo ovih dimenzija. U tom ontološko misaonom i vizuelno izražajnom dešava se i interni i eksterni dijalog sa iskustvom, sjećanjem, prapočecima života, toposima bezvremenog. Kakva veličanstvena agora duha u Kanjonu Morače, sa čijih terasa Platija odliježe eho veličanstvenog slikarskog poetosa crtačke kolorističke virtuoznosti.

Književnik i esejista Marijan Mašo Miljic će, u povodu sjećanja na ovog znamenitog slikara, između ostalog zapisati “Atelje u  kanjonu je svojevrsna alhemičarsko likovna radionica i intelektualna mislionica”. Morača kao izvorište umjetničke preokupacije, prostor novih otkrića, duhovne snage, novih uvida i novih vidika. Magija kanjona je intelektualno – umjetnički i stvaralačko – kreativni testament – duhovni legat koji je iza sebe ostavio Nikola Vujošević, crnogorski slikar. Platije i kanjon  kao suvi žig i zaštitni znak njegovog zivota. Autentični iskaz i izraz umjetničke slobode ničim omeđene. Platije, Nikola i nebo. Platijski auto – portret Nikole Vujoševića je njegova legitimacija. I njemu i nama ostaće mistika autentika te promisli u tajne  Kanjona  kojem je, nalik filozofsko antičkom podražaju, Nikola dao dušu, oplemenjujući kamen na govorljivom platnu umjetničkog iskaza. Osobena lirika četkice i platna. “Ništa drugo ne sanjam osim kanjon Morače…Između mog umjetničkog života i kanjona je znak jednakosti….Sa Kanjonom  padam u san, sa njim se budim.  Dešava mi se da ga u snu slikam a na javi sanjam”… Platijske tajne nikada neću moci dokučiti..Za Platije kratak je jedan život…Kada umjetnik uspije da dođe do toga da njegovo djelo ima autoportretski karakter onda može reći da je uspio…zborio je tako Nikola Vujoševic. Riječi koje potvrđuju istinu da nas ništa ne prati kroz život kao prostor i vrijeme, otuda  Nikolin san nije geometrijski oblik,već duhovno iskustvo koje se živi i pamti, osjeća i razumije. A naše oko mame Nikolina platna tako da se u međuprostoru rijeke, Platija i neba, tim prostornim dimenzijama snovidimo u univerzalnim slikarskim kosmogonijama iz kojih, uvijek u novom pogledu, iz dubina Morače izranja novi imaginativni svijet. Uostalom, to je svijet u kome su Platije, zahvaljujući Nikolinim prstima dosegle visinu sa kojih cemo bolje razumijevati svijet i nas u njemu. U tom svijetu Nikola je brana svakom kataklizmičnom  seizmičkom udaru koji je nemoćan pred njegovim svjedočanstvom likovne memorije na kojoj izrasta kolektivna baština zemlje kolijevke kamena.

Ostavio  je Vujošević, taj znameniti bard, civilizaciji, ostavio je Crnoj Gori taj Platonov anamnesis kao uzvišeno sjećanje na univerzalni duh ideja i djela lijepog, dobrog i istinitog. A istina zbori, ono što nije pošlo za rukom Sizifu, pošlo je Nikolinoj besmrtnoj ruci koja je sa prirodom ostvarila to dijalektičko jedinstvo u koje ostajemo zagledani sa spoznajom da tamo gdje naše oči staju, tu tek izrasta Nikolno nadmoćno slikarsko čulo koje majstorski razotkriva  skrivene pore kamene vječnosti.

Nikolinu humku zalivaće njegov dar, najlepše slikarske boje vječne rijeke Morače, noseci njegov gorostasni lik dubinama i visinama neprolaznog carstva umjetničkog, sa čijih vrhova će nas vječno gorditi njegov duh, snažeći naš kolektivni u čast visina Crne Gore. Tek, visina naše domovine nema i ne može biti bez njenog časnog patriote, velikog Čovjeka i slikara Nikole Vujoševića, čija se ljudskost, dostojanstvo i gospodstvo prenose u nasljeđe kao najuzvišenija likovnost.