Crnogorski kukumulji

Piše: Slavko Mandić

Ajde sokole, pregaoče i ostala bespogovorna bratijo neformalnog višegodišnjeg ukrivenog obrazovanja. Pokaži se sad kad je najteže. Skupi svu preostalu snagu, dobro potrošenu od stalnog laktanja za skalu više. Đe te čeka udobni tronožac, čiji je zadatak da ti skrene misao sa predaka, da se slučajno ne bi śetio one peče obraza od koje se oni nikada nijesu odvajali. Ni u dobru ni u zlu. A zlo ih je, čuja si ti to sigurno više puta do sad, mnogo češće pohodilo. Ispred njega se stajalo hrabro srcem u prsima, prkosom crnogorskog krša iz kojeg se jasno čitala odlučnost, čast, poštenje i junaštvo. Vjeruj rode, tvojima prađedovima i đedovima je rađe bilo śest na škanj od kamena munjama klesan, no u ove udobne uhljebničke fotelje u koje te posade i ukinu ti po automatizmu pravo da zboriš, pitaš, možda malo i misliš, mada to nije tebi svojstveno, i zabrane tin na kraju da dišeš, zbog čega ti na kašičicu u mali mozak stiže zera kiseonika. Onoliko koliko vlast procijeni da ti je potrebno da digneš ruku i ne spuštaš je dok ti aber ne učine. A ti srećan klimataš glavom podrške dok krepaš od umora i ne kloneš kao svaki isluženi papak. Poslužio si rode, i sad adio tamo preletačeviću, stramputico ljudska i stidu pokoljenja koja dolaze. Tamo kukumulju crnogorski, izrode, poručuju ti ujedinjene godine, one ispred i iza našeg trajanja.

Nije mi bio cilj da u svečanosti povodom slikovite promocije nove riječi crnogorskog jezika, za koju sam osobitio zaslužan, zborim o ovakvim utvarama. Smatrao sam da je ignorisanje tih neprirodnih pojava dovoljno jaka kazna. Ali me kukumulji demantovaše za čas. Dok izlaze iz domova u kojima je stanovala sloboda i životi se davali u borbi protiv fašizma, dok su śećanja navirala u kolonama od kojih je u golemom strahu bježao strašni sud fašističke nemani i četničke potleušene  svijesti u njemu, ti raširio oba krila, vjerski nevjerniče, ne bi li te zagrlila ruka krvog zločinca i okrenula protiv očeva, đedova i prađedova. U zanosu izdaje, koja ti donosi trenutnu kasicu prasicu, u koju su tvoji vlasnici ubačili tačno onoliko koliko težiš, ti si spreman za pogano izvršenje. Kad izvučeš i zadnji cent bićeš zasluženo šutnut nogom u zadnjicu, jadni kukumulju. Jer ne ide rode ta tvoja dvojnost, niti će tvoja suza ganuti onoga koji je za tebe život dao, da ne budeš nikad ovo u što si se izrodio. Ali, podivljala je avet u tebi. Namazani su ti znali vrijednost i nije im bilo teško da te jednokratnom sitnom ponudom prevuku na tu bandu njinu.
Da si se bar malo opirao. Onako lažno, kakav si cio. Možda i bi da se nijesi prepao kako će to tamo oni tumačiti. Zato si išao na sigurno. Da svima bude jasno da si nepokolebljivi, nedvosmisleni, nekarakterni nesoj. Jednom riječju izdajnik sitne vrijednosti i kratkog dometa. Ali i takav avetima povremeno zatrebaš i poslužiš. Dobačiš donekle, pa učiniš štetu koja ostavi sramni trag. Oko toga stida se tvoja misija završava. Ni pedalj dalje nećeš. Niti možeš, jer si ti načinjen samo za jednokratnu upotrebu.

Crnogorski kukumulj: Riječ trefila iznenada. Ali ne slučajno. Trovači naše zbilje ređaju se svakoga dana po više puta. Tačno je da im se upućuje sijaset oštih riječi iz svake prostorije domova koji poštuju tradiciju i crnogorske istorijske vrijednosti. Ali su to iste riječi. Fali neka nova, svakome je jasno. Muči se narod da je nađe. Vidi se to jasno. Ne ide baš najbolje, ali baš u sridu, kako zbore hrvatski prijatelji, udari baš on. Tačnije njegova grdna slika na popljuvanom ekranu. Ćutanjem bi nešto da poruči kukavan i mulja nešto, što niko ne razumije.

-Viđi ovoga izroda, veli narod, kako se rasplaka brižan što će njegova nenarodna ruka donijeti novu bruku njegovoj famelji i onom sve manjem broju prijatelja, koji od njega bježe ka miševi uoči potopa.

Znajući da laže, kukumulj će kroz suze će prozboriti da se ne ośeća krivim. I proderaće se tamo đe ga niko ne čuje.
-Oni su krivi. Nijesam ih ćera da mi budu rod i prijatelji, kumovi i rođaci. Šćeli su sami, pa im ga eto sad, progovori svakidašnja jadikovka.

-Dobro de, ču se odnekud glas naroda. Puštimo jadova. No reči ti nama, pita jedan brkati symbol iz Gorskoga vijenca,  kako ti sazida ovu riječ crnogorski kukumulj? Koliko znam, još se u nas takva nije progovarala, zaključi debate privremeno i podboči se da bolje čuje odgovor.

-Oću velim, a strah me junački ufatio. Ovi nijesu oni poznati podmetači na udobne škanjeve, no čojski i sojski bastaduri. Sa njima moraš iskreno I da ih u oči gledaš.

-Ne znam zaista, počeh po malo neuvjerljivo da deklamujem. I sami znate koje su sve riječi i izrazi upotrebljavali za ovakve protuve,  i pokazah rukom prema ovome nepomeniku. U vremenu koje je nenormalnost zamijenila normalnost, rekoh više da bih dobio u vremenu, treba neka nova jezička besplatna investicija. Jedna riječ koja će biti symbol kompletne štetosti ovakvih sramnih pojavnih oblika. Upotrebljavane su svakakve riječi, slikovite i izražajne. Ali, nije bilo efekta. Valjda zato što se narod navikao na takve riječi, pa i čitave slogane koje su karakterisale distorziju vlasti kroz raznovrsne oblike izobličenja ili deformacije nastale tokom eksperimentalnog djelovanja. Teško je razumjeti što to znači, jer je vlast prihvatila jednu vrstu retorike  koja se stabilno održava  isključivo na vlastitoj laži.
Zato je, velim, bilo neophodno iskovati neku kovanicu koja će sav jad, svu gadost i prezir, bijedu ljudsku i izdaju sramnu, objediniti u jednu riječ.  A nema je izražajnije od ove koju nađenuh, ovu, rekoh  da potvrdim, crnogorski kukumulj.

-Jesi li ti siguran da je to tvoja riječ, upita me jedan brkati s kosijerom u ruci?

-Ne, zadajem ti božju vjeru. Ja je jesam izgovorio zorom kad sam dobro oči protrlja, a kojim putevima mi je podsvijest doturila dok sam zeru zaspao, ne umijem ti objasnit. To je sve što ti oko ove riječi za sramotu ljudsku načinjenu, mogu reć. No slova više, pa ti vjeruj I tragaj ima li je đe još takve.

-Ali tu nema ovijeh ljepotica od premijera, prešednika države i parlamenta, ministara, I broj im se ne zna. Ili su svi oni u kumbulj crnogorski kukumulji, zamišljeno reče starac.

-Svi nego kako, zaključi zbor, i zapjeva onu poznatu crnogorsku, a meni ka da krš pade sa sred srca.