Crnogorske „lomače“ 21. vijeka

Piše: Sreten Vujović

Još u 18.vijeku Fransoa Mari Arue (François Marie Arouet), poznat i pod psudonmom Volter (Voltaire) je kazao: „Ne slažem se sa tim što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to slobodno kažeš!“

Da li gotovo dva i po vijeka nakon njegove smrti možemo govoriti o toleranciji i o slobodi mišljenja!? Da li prisustvujemo „logici“ srednjovjekovnog mraka po kojoj je sasvim legitimno zbog drugačijeg mišljenja, pa čak i onog prostim logičkim postupkom lako dokazivoga,  spaliti nekoga na lomači!?

Lomača više nema i možemo sa sigurnošću potvrditi da su one srednjovjekovne, manje mučilište od aktuelnih, stoga što se  na srednjovjekovnoj lomači kažnjenik mučio onoliko koliko je  njegov organizam mogao izdržati, ali je pored svega imao vremena da izgovori: „Ipak se okreće!“ („ Eppur si muove!“) Stravična sudbina! Što kazati o savremenim kažnjenicima, koje medijska mafija stavlja na višegodišnje „lomače“ oduzimajući im elementarne uslove za život, dovodeći ih,  kao poslenike slobodne riječi, u dugovremeno siromaštvo iskonstruisanim (besudnim) sudskim presudama, i drakonskim novčanim kaznama, među kojima ima i  takvih, da je poslenik javne riječi osuđen za ono za što nije ni optužen; slučaj publiciste Slavka Mandića!

U jednom  ranijem tekstu sam kazao da je crnogorska medijska scena devastirana. Pod izgovorom da se radi o  borbi protiv (bivše) vlasti, koja to nije već pune tri godine, u ovom medijskom „galimatijasu“ je sve dozvoljeno! Po „logici“ da je sve „dozvoljeno što nije zabranjeno“, a u Crnoj Gori nije zabranjeno čak ni otvoreno  antiustavno djelovanje, u svim mogućim oblicima, na udaru medijske mafije se već podugo nalazi i  urednik portala „Aktuleno“, Balša Knežević, kojega takođe saslušavaju i sude mu uglavnom zbog onoga što nije napravio, a mogao je da je htio, da mu dozvoljava novinarska etika!

U ovom „lovu na vještice“ Crna Gora je sve siromašnija, što se tiče objektivnog informisanja, a sve bogatija što se tiče djelovanja najprimitivnijih medija iz okruženja, kojima su se priklonili mnogi ovdašnji i neki novoosnovani, dok „blaženopočivši“ Javni servis „snom mrtvijem spava“!

„On ne spava nego drijema, jer mirnoga sana nema“, kazala bi narodna pjesma! I to je neki „pomak“, jer kad neko nema „miran san“ onda  vjerovatno nije posve odumrla savjest!

Savjest još nije umrla „a ka’ će ne znamo“!