Crnogorske ćaćovce niko ne dočeka

Piše: Slavko Mandić

Iz Ćaćilenda su se vrnuli crnogorski ćaćovci. Svečanost upriličena u čast njihovog beščašća desiće se kada se uspiju odabrati sveti popovi, neophodni za poštropavanje ove veličanstvene ceremonije. A za čudo, njih baš za ovakvu prigodu i nema dovoljan broj na estradno vjerskoj sceni. Ko zna zašto je to tako i da li je na njihovo (ne)pojavljivanje uticao neko iz Putinlenda?

No, bez obzira na pomenute očekivane nepredviđenosti, nema sumnje da će se pojaviti neki dodikovijanci, popovi dobrovoljci i odraditi naručenu rabotu.

Na izlasku iz specijalnog zrakoplova, lica ovdašnjih ćaćija djelovala su prilično izgužvano. Trebalo je izdržati toliko dana pod šatorom, skrivajuće se od naroda koji je bio znatiželjan da ih vidi, opipa ako je moguće, nešto pita i čuje od njih zašto su tu đe jesu i kako i na koji način oni mogu pomoći velikom diktatoru? Do njih se nije moglo, jer su se danju skrivali, da ih ne bi ufatila neka od mnogobrojnih televizijskih kamera, za koje su oni bili neviđena senzacija. Posebno ovdašnji ćaćijevci, koji nijesu znali ni đe su, ni što čine tu đe su? A tih dana bilo je i kiše i vjetra. Ograđeni željeznim ogradama i žicama, u potonju uru i traktorima nepoznatih vlasnika, bez tablica ali sa registrovanom policijom oko sebe, ćaci su čekali neku projektovanu sudnju uru. Ne za njih, već za studente, mladost i nadu Srbije, jedino svijetlo koje se pojavilo nakon beskrajne tmine koja je prijetila potpuno da uguši onemoćalu građansku svijest tamošnjeg naroda. Ćaci odovud, poslati da i tamo začine prljavu rabotu. Rečeno im je da se strpe. Da ništa ne brinu, jer će zlo, kada procijni da je čas, ulećeti među mladost i kazniti je što se drznula da poziva i proziva zlikovce i njihovog vrhovnika.

I bi tako. U neku uru, kad je vožd izgubio strpljenje, začu se strašni fijuk nacionalne sramote. Mladost tu bijedu vlasti ośeti zujanjem u ušima, mučninom, vrtoglavicom, nesvjesticom. Ali se ne prepanu, što silnika još više raspameti. Pa trk na jednu od mnogobrojnih ličnih televizija, da reče narodu vjernom kako je svirao kraj i kako je konačno završena neuspješno obojena revolucija. On zbori, a narod se ne miče s mjesta. Ni dan poslije. Ni svaki poslije prvoga. A mladost mu kaže: Nije kraj kad ti kažeš, no mi kad odlučimo!

I opet nemoć obli despota. Nema odgovora na mladost. Nemoćan je. Ne pomaže ni Ćaćilend. Ni ovi odovud poslati da udare na tamošnje studente. A tako su samo  bili željni da se pokažu i dokažu na krvavoj sceni.

Nije bilo druge no da spakuju kese i pravac Mojanovci. Spratiše ih autobusima do aeroplana, uguraše u urtobu i bez parizer sendviča načinjenih njegovom rukom, i bilo kakve, čak i formalne zahvalnosti, vrnuše ih u besudnu zemlju njihove ideologije. Bilo ih je sramota. Njih, na koje je izvršen glasovni udar omiljenog krvopije, što mu je unaprijed oprošteno. Pa i zato što ti talasi na mozak udaraju, tako da se znalo da nema opasnosti njima da naškode.
Razočarani crnogorski ćaćijevci, nijesu mogli da sakriju razočarenje što ih niko nije sačekao u povratku. A grlili su ih i ljeporečili njihovoj hrabrosti i odlučnosti kad su se uputili silniku na pomoć. Zborili su da im se to nikad neće zaboraviti i da će ostati zapi(š)sani u knjizi univerzalnog ljudskog posrnuća, što je svakako jedno od najznačajnih priznanja koje zasluženo nosi na svojim prsima ovakva (ne)ljudska fela. Očekivali su da će ih potapšati makar vojvoda, ili onaj njegov doglavnik. Niko, ama baš niko.

-Fukarluk je to, reče jedan što je tovario rusake na volovska kola. Opet će nas zvat. Trebaće, jer Srbija ne sme da stane.
-E nema više, zadajem ti božju vjeru, reče drugi.
-Samo dobro ako plate. I to unaprijed, treći će.

I odoše svi tamo odakle su i došli, još tamo daleko, kad su rođeni.