Crnogorska politička burleska

Piše: Slavko Mandić

Crna Gora je država u kojoj za aktuelnu vlast ne važe zakoni. Ne važi ni Ustav, najveći pravni akt, koji vlast krši kako joj se prohtije. Nema dovoljno ni sudija ovog suda, i to voljom odlazećeg premijera, čiji je cilj da zakomplikuje kako bi nastavio da vlada čak i sa onima na koje je do juče lajao iz sveg glasa. Nema ni sudskog savjeta, ali ima prisustva vlasti u porukama koje su razmjenjivali kriptovanim telefonima pripadnici mafijaških klanova. Dokazi koji pljušte na M portalu, dobijeni preko skaj aplikacije, koji nijesu naših ruku djelo, ne brinu ni Specijalno državno tužilaštvo, niti je toj pravosudnoj instituciji palo na pamet da provjeri o čemu se radi i ima li u tim porukama, koje same po sebi jezivo djeluju, elemenata koje ukazuju na krivicu za koju je obavezno ćeranje po službenoj dužnosti? To je izostalo, kao i mnogo toga što je Crnu Gore povelo stranputicom, koja će tek žestoko da košta njene građane. Zna se i zašto. I ko je i kako napunio vlastite džepove. Od onih 21 milion za koje bivši u oba saziva ne može da se śeti ko mu ih je nudio, pa do čerupanja državnog budžeta od strane populističkih ministara, „eksperata“, čija je glupost živi dokaz kako funkcionišu neznalice kad im se da prostor za djelovanje.

To više nije tajna, osim za one kojima je razotkrivanje lupeštine osnovni zadatak. Pod uslovom da svoj posao rade čestito i da, kao njihovi poslodavci, nijesu ulećeli u crvenu zonu korupcije. Neće o tome ni oni koji su prije potonjih parlamentarnih izbora arlaukali na sve i svašta, kako bi oslabili tadašnju Đukanovićevu rukovodnu strukturu, čiji je pasivan položaj i doveo ovu, nerijetko, besprizornu družinu da nam oči kopaju i dušu uzimaju. Samo rijetki se danas oglase. Oni kojima je Crna Gora dala sve i napravila od njih imena, dala im titule i zvanja, danas se češu po glavi. Svrbi ih, jer nijesu sigurni što će se dešavati i ko će od koga biti jači? Ako pogriješe, kukala im majka. Neće više biti opraštanja. A kamo sreće da nije bilo ni ranije, jer je za mnoge znalo od kakvog su materijala načinjeni.

Ojadiše nas politički, ekonomski, kulturno, naučno, obrazovno. Na krnji zub krckali su teško zarađeni novac našega naroda. Vrćeli se po bijelome svijetu i vodili najmilije da omirišu moć i vide kako se može dobro unovčiti vlastita država. I nikome ništa. Ćuti sirotinja raja i još se nada nečemu. Sljepi kod očiju, ne vide da im je grđe nego ikada. Svaki dan im je u trgovinama sve skuplje, a život sve jeftiniji. Uskoro, po najavama, neće biti ni ljekova dovoljno, pa ćemo morati da se snalazimo kako znamo i umijemo. Zdravstvo je skoro dotaklo  dno. Śećamo se bivše ministarke Borovinić Bojović, kadra popova crkve Srbije, koja nije željela da iskoristi donaciju vakcina za koronu, samo zato što je obezbijedio Đukanović, dok je ona nesposobna da mrdne repom čitala statistiku koliko nam ljudi dnevno umire i koliko je zaraženih. Koliko je života izgubljeno zbog toga. I opet nikome ništa. Takvu su predlagali za premijerku ovi čudotvorci koji samo umiju silom do vlasti. Misleći valjda da im može biti.

A to ušto oni vjeruju, da se može dobiti prijetnjama i ucjenama, pa čak i zveckanjem oružjem, potpuno je prirodno ako se zna da su na političkoj sceni značajan faktor, bez obzira na činjenicu što su  osuđeni u prvom stepenu za pokušaj terorizma. Pa čak i pokušaj ubistva tadašnjeg premijera Đukanovića. Kada tada vlast nije zabranila, sasvim je ok da oni danas pucaju, za sad na sreću iz praznog oružja. Ali, nikad se ne zna. Ko može da vjeruje ludom Putinu da neće pritisnuti crveno dugme jednoga dana kad shvati da mu se kraj primakao. Ako ne može da živi on, neće ni svijet. Slično je i u Vučićevoj vladajućoj Crnoj Gori. Sve je dozvoljeno što će učiniti da Crne Gore kao suverene države više ne bude. Uz to, treba uraditi sve i da nestane Crnogoraca. Za sva vremena.

To je država dozvolila onda kada je povratila nezavisnost. Srpski šovinisti joj to nikada nijesu oprostili. Oni, koji su potomci ko zna čiji, lažu bezočno da su Crnogorci Srbi. Pomamili su se kad su dobili snažnu podršku Rusije, čiji su obavještajci naćerali Vučića da okrene ploču i krene udarati na Crnu Goru čim god je mogao. Medijima ponajprije, prljavim i zločinačkim. Poput Happy televizije, Informera, Novosti, Pinka, i svakod drugog koji je pod njegovom kontrolom. Umjesto sve da ih zabranimo i tako im dokažemo da smo država  u kojoj neće moći da mešetare, naša vlast, ondašnja a ne ova suluda, davala im je novac da se šire po Crnoj Gori i obezbjeđivala frekvencije koliko je god trebalo. Pritom su gašeni pojedini domaći mediji, jer za njih nije bilo razumijevanja.

Eto zašto smo danas ovđe đe jesmo. Zato nam popovi politiku vode. Primitivni, neznaveni, šovinisti koji s vjerom imaju veze taman koliko i Putin s demokratijom. Za njih je bilo novca i hramova, a za Crnogorsku pravoslavnu crkvu, jedinu tradicionalnu, jedva po koja mrvica. Zato nije čudo što na čelu crkve Srbije u Crnoj Gori može doći nešto poput balvana u svakom smislu.

Mnogo je jada udarilo na Crnu Goru. I svaki je jednako opasan za naše postojanje. Jer vlast, ova i ona prije ove, prvenstveno oličena u likovima čelnika, neskriveno je pokazivala netrpeljivost prema sopstvenoj državi, a istovremeno i potrebu da je stave na pjat tuđinu, koji bi da je satre i otme joj slobodarsku tradiciju, čojstvo i junaštvo, na čemu joj je zavidio od postanka. On to nije imao, a nema ni danas. To je muka od koje sve boli.
Ali, što se može. Ipak se zna ko je ko na ovim balkanskim prostorima.
Crna Gora nije što i Srbija i nikad neće biti.

Zna to Vučić i otud ovoliko muke.