Crnogorska opozicija jedinstvena u nejedinstvu

Lideri opozicionih parija u Crnoj Gori, onih koji se s razlogom nazivaju opozicija Crnoj Gori, što je preciznije definisan status svih političkih činilaca objedijenjenih u razjedinjenoj grupaciji, oštre retoriku i prijete raznoraznim marifetlucima ukoliko vlast ne pristane da im i pred ove izbore dodijeli po neko ministarsko mjesto. Pojedinci koji danas nijesu u onim partijama koje su ih maja 2016. godine delegirala za ministre u Đukanovićevoj vladi izbornog jedinstva, formirali su neke nove partije. Samo da budu lideri, pa nema veze što im članstvo jedva preskače dvocifreni broj. Oni bi da opet omirišu malo makar od vlasti. Kada ne mogu na izborima, onda makar poliitičkim ucjenama i prijetnjama. Pristali bi oni da sa vladajućom koalicijom postignu dogovor da im ova ustupi svake četvrte godine po par ministarskih mjesta na nekoliko mjeseci. Da osjete slast i da ubijede makar sebe same da im nije toliko uzaludno bilo bivstvovanje kroz opoziciono djelovanje. Zato bi im abrumavanje sa nekih od čelnih pozicija pred izbore značilo gotovo koliko i sama vlast, do koje, više je nego očigledno, ne mogu dosegnuti dok žive.

Danas su najglasnije političke minijature, kao sopstveni glasnogovornici koji treba da ubijede crnogorsku javnost da nema ništa od izbora ukoliko se njihova riječ ne čuje a njihovi prijedlozi ne usvoje. Jer, jedino oni znaju kojim se sredstvima mogu ostvariti fer i slobodni izbori, koji bi bili proglašeni za takve samo u slučaju da oni pobijede. A kako se to čak i matematičkim proračunom ne može dogoditi, jer su oni opozicija od formiranja višestranačja, zapravo taman toliko koliko je i vlast vlast, onda bi se sigurno dogodilo da, kao i nakon poraza na prethodnim izborima, opozicija proglasi izbornu krađu. Bez obzira što je i sama učesnik u formiranju izbornog zakonodavstva i što je bila saglasna da su se konačno stvorili uslovi za fer i poštene izbore, ukoliko ne pobijedi, opozicija ih neće priznati jer će oni po njima biti rezultat krađa i prekrađa, manipulacija biračkim spiskovima, kupovina glasova…

Sjetimo se ministra policije u Vladi izbornog povjerenja Gorana Danilovića koji pred prošle izbore nije htio da potpiše rješenje o zaključenju biračkog spiska. Nakon tromjesečnog rada koordinacionog tima, uprkos vlastitoj objavi u Skupštini da izborni proces nije ugrožen, ministar unutrašnjih poslova Goran Danilović je, nekoliko sati prije konačnog roka, kazao da ne namjerava da potpiše birački spisak jer ima više od 100.000 ljudi kojima su izmijenjena biračka mjesta.

Danilović je napao tada DPS ali i loše zakone, zaboravljajući valjda da je 17. februara 2014. godine Zakon o biračkom spisku donio upravo on i opozicione partije zajedno sa Rankom Krivokapićem i njegovim SDP-om. Poslanici DPS-a su tada bili uzdržani. Dakle, Danilović je zakon koji je sa opozicijom donio godinu ipo kasnije proglasio krivim što ne može kao ministar da potpiše birački spisak.

Ovo je samo jedan od primjera, a ima ih sijaset.

Ko traži tehničku vladu danas?

Podsjetimo se na početku ove priče Vlade izbornog povjerenja.

Za potpredsjednika Vlade Crne Gore u kasnim noćnim satima 19. maja 2016. godine, na prijedlog opozicionih Demosa, Građanskog pokreta URA i Socijaldemokratske partije, izabran je Milorad Vujović, koji se izjašnjavao kao nestranačka ličnost.
Ministarstvo policije povjereno je Goranu Daniloviću (Demos)a finansija Rašku Konjeviću (SDP).
Ministarstvo rada i socijalnog staranja je pripalo Borisu Mariću a poljoprivrede Milenku Popoviću, takođe nestranačkim ličnostima koje je predložila URA, SDP i Demos.

Malo se ko danas sjeća Vujovića, Marića i Popovića, tadašnjeg potpredsjednika vlade i  tromjesečnih ministara i malo ko zna čime se oni danas bave. Oglase se povremeno Danilović i Konjević.  Ovaj prvi je osnovao Ujedinjenu Crnu Goru koja je, po istraživanjima daleko ispod cenzusa, a drugi se oko cenzusa vrti kao vječiti potpredsjednik SDP-a.
Upravo su oni najglasniji zagovornici formiranja tehničke vlade. Uz Abazovića, uglavnom je to ta „sila“ koja ozbiljno prijeti bojkotom izbora od koga će DPS da se preznoji, pocrveni od muke i poklekne. Tada bi ministri bili Danilović, unutrašnjih poslova, Konjević finansija a potpredsjednik Vlade Abazović. Najveći problem bi bio kako ih maći nakon izbora jer je poznato koliko su baš ova dva ministra bila lojalna Đukanoviću i koliko su iz petnih žila upirali da ostanu na tim pozicijama.

Briselski plan

Briselski plan je najavljivan kao kapitulacija DPS-a pred pritiscima Evrope. Ispostavilo se da se radi o prihvatanju Demokrata da ulaskom u Odbor za sveobuhvatnu reformu izbornog i drugog zakonodavstva ulazi u Skupštinu Crne Gore na ovaj ili onaj način. Vađenje raznim retoričkim ekvilibristikama politički je manevar dozvoljen u ovakvim situacijama, kako bi se nagli zaokret na najbolji način pojasnio pripadnicima partije koja je vidno u opadanju. Upravo je takav manevar pokazao da Demokrate nije briga za opozicione kolege kojima su se u brk narugali. Zato su počeli i traju, sa izgledima da ne prestanu, najžešći sukobi na relaciji DF-Demokrate od kada postoje ove političke grupacije. Pljušte uvrede sa obje strane, klevete i etikete, da bih ih potom Draginja sve zajedno pozvala na sastanak oko dogovora kako da sruše Đukanovića. Bojkotom, čuje se od ovih koji su inače u bojkotu od sopstvenog članstva, jer je tako najlakše predati se bez borbe. A i po uzoru je na brata starijeg blizanca iz susjedne države.
Dakle, Demokrate su ušle u Odbor za sveobuhvatnu reformu izbornog i drugog zakonodavstva bez zahtjeva o formiranju tehničke vlade ili vlade izbornog povjerenja ili pak one prelazne, u kojoj se, po modelu opozicije, samo ne bi znalo ko bi koga dnevno prelazio.

Odupire li se pokret „Odupri se“?

Najsmješnije je ipak nevješto odupiranje pokreta „Odupri se“ čiji se lider Džemal Perović ovih dana sastaje sa značajnim faktorima iz opozicionog korpusa o kojima je prethodno bilo riječi.

„Ukoliko ne budemo imali prelaznu Vladu jedino rješenje je bojkot izbora, ponovili su poslanici Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović i Goran Radonjić na sastanku sa jednim od lidera pokreta “Odupri se” Džemalom Perovićem. Danilović i Radonjić su kazali da je jedini način za omogućavanje slobodnih izbora da se napravi pritisak na DPS i preuzme odgovornost kroz tehničku Vladu.

Dakle, dvojac sa kormilarem Perovićem je riješio sve probleme. Pozvao sve iz opozicije da budu ministri i preuzmu na taj način odgovornost za Crnu Goru. Nije važno što ih narod nije birao i što istraživanja govore da nemaju ni cenzus. Oni hoće u vladu a to pravo crpe iz odluke da, ako tako ne bude, slijedi bojkot izbora na svim nivoima. Da to rješenje baš i nije loše za našu zemlju najbolje je pokazao primjer Nikšića. Opozicija je bojkotovala izbore u toj opštini i na taj način omogućila nesmetan razvoj grada i uspjehe koji su vidni. Sa njima bi, govore u Nikšiću, sve bi bilo znatno teže. Tvrdnja opozicije da na bojkot DPS nema odgovora očigledno nije zasnovana na oglednom primjeru kakav je Nikšić. A trebala bi da bude.

Ujedinjena Crna Gora, koja zbori iz mozga kolega po partijskom statusu i kapacitetu, barjači sa tumačenjem da prelazna vlada treba da traje najmanje godinu. Da bi toj umotvorini dao veći značaj, dvojac zaključuje da bi se, posebnim političkim sporazumom i specijalnim zakonom, definisale nadležnosti i omogućio nesmetan rad. Naravno, u ovoj vladi ne bi bili većinski nosioci današnje vlasti jer oni ne mogu biti garant da će opozicija konačno pobijedijeti.
Ne može bolje, složio se ćutanjem i lider „Odupri se“ Perović koji ulazud podsjeća na potpisivanje

Prisjetimo se konzistentnosti crngogorske opozicije. Poslanici Demokratskog fronta, Demokrata, Socijaldemokratske partije, Socijalističke narodne partije, Demosa, kao i nezavisni poslanici potpisali su 30. marta 2019. godine “Sporazum za budućnost”, čime su krenuli u realizaciju uslova iz teksta na koji su se zakleli a kome piše da će se tražiti ostavka predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, predsjednika Vlade Duška Markovića, vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića, specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića, predsjednika Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića i rukovodstva RTCG-a.

Ko danas još o tome govori?

S. Mandić