Crnogorci i Crnogorke, vi kako gođ ‘oćete – ma se ja sa Mahmudovcima i Grobolupežinama nikad pomiriti neću (I)

Doduše, aktuelna srbočetničko-klerofašističko-litijaškouličarsko-otpadničkonamjesničko-protivucrnogorska zbojna na vlasti Crnogorce i Crnogorke, ne samo da ne toleriše, no nas evo skoro dvije godine i nesojski teroriše. I, nekizi pomeđu njih vele da biše da nas mire! S kim, ili – ”protivu” koga ‘oće da mene mire?! S njima takvijema …?! Dajte, mainajte se te zaludnje rabote.

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija – atar Cetinja

LEGENDA (za promjenu navade pretumbavam – neka legenda ovi put bude na začetku, a ne o koncu štiva; pođešto opetujem – nije rđavo neprestano to činjeti, odnosno – škakljivim činjenicama baratati i taman spram zasluga pođekoga pravo imentovati):

• glede na to da je turski sultan Mahmud II svojijem beratom iz decembra 1835., Srbaljima u Srbiji konačno dozvolio da tizi nesretnjizi, ubogi i (pre)napaćeni rabi (uopšte) smiju imati svoju zastavu (trobojku), i strogo joj propisa’ boje (crvena – plava – bijela); i da sam toj zastavi u tekstu ”Crvena ljepotica” dadnuo jedino mogućno nazivalo: mahmudovka – svi oni koji po Crnoj Gori vješaju, nose, šire, mašu mahmudovkama, i koji je obožavaju dok je gledaju kako (im) se vijori i pod njom ponosno ”marširaju” – za mene su: Mahmudovci (poželjno je metnuti velje početno slovo ”M”);
• pripadnike litijaške družine koji su se 2020. vucarali tijema ulicama, i tako (za mene) zadobili status ili postali litijaškouličarska zbojna; koji su tadijer mjesecima ćabakali kako ”neote da dadnu svetinje”, sušto su doprinijeli da se nama Crnogorcima dukljanskoga porijekla (liše crkava i manastira – dobara nacionalne kulture) otmu grobovi predaka, roditelja, … (u crkovnijema portama(!)), i predadnu u vlasništvo Srpske proklete crkve sa śedištem u BG (a tijem postanu imovina-svojina pestokupljevinske i pestogodišnje sužanjske Srbije) – imentujem: Grobolupežine (poželjno je metnuti velje početno slovo ”G”).

Očito je: ko je Mahmudovac jednomašice je i Grobolupežina – i obrnuto.

Zapravo, u pitanju su ovdašnji Srbalji, ali – ovo Mahmudovci i Grobolupežine mi ka’ sinonimi za tamo-njih nekako (neskromno rečeno) zjelo dobro zvuči, a sve spram istine i njihovijeh zbiljskih zasluga/djela.

Mimogred, iako je to odavno znaveno – u ove ovdašnje Srbalje, ka’ nečesova njihova potkategorija (krvno debelo i do žitkoga razvodnjela im svojta ili surutka-rođaci), spadaju i ”naši” Posrbalji.

Posrbalje počesto nazivlju Posrbicama – zaradi toga što su falsifikati, tj. u pitanju je falsifikovana družina koja živi u zabludama mitomanije, (ober)lažavinama i (auto)avetluku.

I ka’ takvijema njihov pobrkani etnos (genetika ih uzduž i upoprek demantuje) poželjno je vazda pisati veljijem slovom ”P”.

Nikako mi ne bi bilo korektno da propuštim naglasiti da među Mahmudovcima i Grobolupežinama spada i gro srbaljskih utekličkih spadala iz 90-ih (BiH, Hrvatska, Kosovo).

UVOD

Kad dvoje čeljadi stupa u bračnu zajednicu za očekivati je, ili se, valjda, podrazumijeva da to pod rednijem brojem 1. čine iz ljubavi.

Sve ostalo je interes.

Ruku na srce, i ljubav je interes, ali – emotivni.

Znademo da je takav milina i tijem u svojoj ljepoti uzvišen, a važnosti bezazlen.

No, što je ljubav?

Ljubav pomeđu dva čeljadete koja ulaze u bračnu zajednicu (oficijelno ili neoficijelno) nije ničesova tamo neka nebesko lijepa fantazija, lepršavi ideal, nematerijalna utopija i teško objašnjiva filozofsko/psihološko/poetska kategorija.

Ona je zjelo konkretna i opipljiva stvar.

Ljubav je međusobno povjerenje i podrška.

Ove dvije njezine komponente su (kad se ‘oće) lagani a (kad se može) moćan temelj na kojemu se čista srca gradi kuća za dušu – i navrh kuće počine krov za spokoj.

I to je glede ljubavi cijela silno komplikovana filozofija, koju je (čoče) tako teško opisati/objasniti ili definisati.

Kad se ima povjerenja, tačnije iskazano – kad postoji zbiljskoga razloga da se može imati međusobno povjerenje i podrška u svakojemu trenutku, ne glede na lijepe ili grdne okolnosti: eto (nam) ljubavi!

Nema onoga: prave ljubavi – ljubav je ljubav ili je nema (ovo ”prave” je višak).

Sporadi ljepote izgovaranja i uhu ugodnoga upijanja, vala prihvatimo ono: eto (nam) velje ljubavi!

E, ali – da bi se izgradila ona kuća i krov metnuo, liše ozgor spomenutoga objašnjenja ili definicije – partneri se moraju prilagođavati i prilagoditi jedno drugomu, a sve s dobronamjernim ciljom međusobnoga razumijevanja, ka’ uslovom opstanka zajednice.

Svakoje od njih dvoje ličnost je za sebe, koja ima svoje karakteristike (vrline i mane, ubjeđenja, osobitu vrstu teškośenosti, …), tako da je potrebito: obostrano popuštati (doneklen); ako ne baš sasma ukinuti oštrice svojih rđavih navada, a ono barem te oštrice (svakoje ponaosob) dosljednim brušenjem podosta istupiti; prihvatiti što je moguće više od onoga što se kod partnera ne može promijeniti (na nekijema promjenama ne treba ni pokušati insistirati – neđe pipanja nema) itd.

Ukratko, potrebito je naći se neđe: na po(lovici) puta.

Sve je to – kunst življenja skupa!

GLAVNA TEMA

Relativno počesto od političara (i ne samo od tijeh ”stručnjaka”) čujamo da biše da nas bajagi mire u Crnoj Gori.

Jasno, da mire Crnogorce i ovdašnje Srbalje.

Kad u ovom primjeru napišem Crnogorci – to se odnaša i mnim u narodnom, a ne u (širem) nacionalnom smislu.

Znači, ‘oće da nas bracki (po)mire.

Vala bi to bilo tako: fino, krasno, medno, divno i dražesno.

Svakoji put kad ovo čujem prosto se (ka’ zisto teški emotivac) toliko raznježim da se od više muke naježim.

Naravna stvar, iako oni (političari) neote da nas ka’ dva naroda baš zvanično vjenčavaju (u Parlamentu), uvod ozgor i navedeno u njemu na nivou principa, poslužiće nam za ovo što u štivu nizdol slijedi.

Najpriđe da časkom vidimo kako bi to izgledalo: koja metodologija bi bila primijenjena, i u okviru kakve strategije pomirenja?!

Pomirenje bi trebalo, valjda, biti neko bolje povezivanje i zbližavanje, odnosno – neki vid čvršće zajednice razumijevanja.

Tolerisanje nije na dnevnomu redu – evo se već toliko doba tolerišemo da nemamo kuđ više.

Doduše, aktuelna srbočetničko-klerofašističko-litijaškouličarsko-otpadničkonamjesničko-protivucrnogorska zbojna na vlasti Crnogorce i Crnogorke, ne samo da ne toleriše, no nas evo skoro dvije godine i nesojski teroriše.

I, nekizi pomeđu njih vele da biše da nas mire!

S kim, ili – ”protivu” koga ‘oće da mene mire?!

S njima takvijema …?!

Dajte, mainajte se te zaludnje rabote.

Da odma’ raščistimo: ima li pomeđu Crnogoracah i Srbaljah u Crnoj Gori ljubavi?

N-E-M-A !

I to zanago nimalo nema.

Nema ni slova ”lj” od ljubavi.

Ili, ajde da na ovom mjestu batalim moje neprešno prećerivanje, zato: ima li tun česovoga pozitivnoga agregatnoga stanja, ako ne već finijeh ośećanja?

Pretežno ili čak u ogromnom procentu među pripadnicima oba ova naroda: nema ničesovoga ili – niđe ništa ni od toga ne postoji.

Da postoji ne bi bilo preše ni da nas (po)mire.

Glede na to da bismo započeli od ”0” (nule), kako ćemo ondar ”pomireni” profunkcionisati, kad nam teke treba uložiti sticati povjerenje i podršku-potporu?!

Znači, u startu temelja nema (ni jedne lopate muline ka’ podloge za temelje), ali, zato – ima(mo) oficijelno potpisani Temeljni ugovor.

Mimogred, nije ništa novo to što su se onoga dana do mjesta ”svečanoga” parafiranja TU (”u prisustvu brojnih uglednih zvanica, dugačkoga zagovaranja u onoj vili” itd.), njegovi potpisnici u automobilima (helikopter su već bili parkirali), ka’ potonji hohštapleri (što i jesu) šunjali onom džadom, provukujući se pored kontejnera u tomu dijelu grada Titograda.

Takav tamo-njihov, sad već, znameniti pizdunski način opošljavanja raznijeh činova (sramnih ”duhovnih” i sramotnih političkih) zbori da će, ako bude ovozemaljske pravde – taj TUgo(vor) jednoga lijepoga dana skončat u nekojemu kontejneru, a njegovi ovdašnji potpisnici na šporkoj i bazdeljavoj deponiji ljuckoga otpada.

Podrazumijeva se, ovđen ka’ na buduće žitelje spomenute deponije mnim na crnomantijaše, tj. Mahmudovce i Grobolupežine iz Srpske proklete crkve – podružnica pod Orlovijem kršom na Cetinje.

Je li to neko stvarno misli da me miri (i) s njima ovakvijema?!

Liše tijeh neočetnika (srbonacista i klerofašista), tu je i onaj pokondireni ulcinjski klovn, opasni fakin i mentalno pobrkani dripac.

Riječ je o najvećemu izdajniku Crne Gore u potonjijeh 100-ak godina (iako nerastu ili kikirezu), i najvišemu zastiđu u vaskolikoj povjesnici ovdašnjega dijela osobito časnoga, Crnoj Gori i Crnogorcima tolike pute ośedočeno dobronamjernoga albanskoga naroda – koji je dio ponosne crnogorske povjesnice.

E, ovo ”nerast i kikirez” je već vrijeđanje; nijedna jedina druga riječ u vaskolikom ovom, i drugim mojim štivima – to nije.

Neka se znade razlika: što je vrijeđanje, tj. isticanje ili samo spominjanje nečijih (u kam stani udrilo) fizičkih karakteristika i to u negativnomu kontekstu, odnosno (daleko se kazalo) mentalnih nedostatka – a što objektivno i činjenicama potkrijepljeno kakakterisanje nečijih moralnih ”divnih vrlina” i ”svojskih čojskih” djela.

Ako nijeste znavali (barem je moj stav ovakovi): oni stog slame navrh Drit. A. tintare (stog kose mu na talase – poznamo ga među mase) – služi mu da bi izgleda’ 4 prsta viši-visočiji i onom ”lavovskom” grivom opasnije prnjacalo.

A, Prle P. je od Svemogućega Tvorca odavno i unaprijed otpisan; viđet mu treba samo facu, tj. izraz iz očiju i odma’ je svakomu objektivnomu i iole suptilnomu čeljadetu jasno čije je oličenje taj skot, tj. kojoj od dvije moguće onozemaljske dimenzije pripada (dok bitiše na planetu Zemlji).

Priđe nastavka da se još priupitamo: ima li mržnje pomeđu Crnogoracah i Srbaljah?

I-M-A !

I to najviše na cijelomu prostoru bivše SFRJ.

Kako to?

Zjelo lako.

Iznovice, mržnja pomeđu Crnogoracah i Srbaljah betila je bilo čiju mržnju na tlu bivše SFRJ.

Ova ovdašnja je: ”3D mržnja”.

Podosta je dublja, viša, šira, duža – i tijem problematičnija i opasnija.

Svjesno ne rabim termine: netrpeljivost (ljubičice) ili otpor (bijele rade), sporad toga što se generalno, tj. kod ogromnoga procenta postojbnika Crne Gore radi o ortodoksnoj mržnji pomeđu Srbaljah i Crnogoracah – nastaloj i narasloj u potonjijeh 100 i koju godinicu.

Neću gubiti vrijeme i energiju i trošiti broj ”karaktera” štiva da bih to dokaza’.

Ukratko, ko:

• prati što se sve u potonjih 30-ak godina (a posebice u potonje dvije godine) po Crnoj Gori činjelo;
• zna što se pokuša činjet 13. jula tekuće godine u Nikšiću;
• što se 4. i 5. septembra lanik učinje na Cetinje;
• poznaje brojne (zabijane i nezabijene) činjenice iz crnogorske povjesnice;
• sabira nabujale fašiste (tačnije: klerofašiste);
• ima očni vid i vidi strahovitu realnost slike, a na slici toliko njih nesretnjika od 7 do 107 godina, koje je preklanik odapeli nepomenik pomamio, izdebzija’ i napućika’ protivu CRNOGORSTVA (mnim na dostinu od generacijama unazad domicilne pučine – ljubitelje sekte Sava Prokletoga, koji mrze svoju domovinu; – što se, pak, tiče ogromne mnozine Srbalja uteklica, zlonamjernost spram CRNOGORSTVA i naše, njima tuđe zemlje u koju se (pre)lagano skrasiše i brojni nenadano dobro uspješe, došla je ovamo š njima, i odraz je generacijskih frustracija njihovijeh predaka tokom duge prošlosti, znači – pelcovanjem veljom mukom pod čapru im, i tovarenjem kompleksima pod kalpak;
• priznaje da je odnos do crnogorske zastave i himne, do dobara nacionalne kulture etc. fukarski, i da su takva ništavila za pripadajuću im robiju, tj. da su toj pečobraznoj zgonadiji namijenjeni svrsishodni kazneno-popravni domovi;
• itd.;
• itd.;
• itd.
• i ko ima objektivne moždane ćelije – sve mu je, valjda – jasno!

Znači: ote pa ote da me od više svoje poganštine i nemira mire sa doslovice: počesto, i po svim zdravorazumskim kriterijumima – nedostojnima Crne Gore; i đekoijem insanom, spram važećih zakona – nedostojnim fizičke slobode u njojzi!

aktuelno