Crnogorci đe ste?!

2

Piše: Goran Sekulović

U jednoj od pređašnjih kolumni napisah da je o tzv. “apostolskoj” i “ekspertskoj” Vladi i većinskoj parlamentarnoj vlasti već rečeno skoro sve. Evo konačno doživjesmo i njen pad i stranačku prekompoziciju vlasti. U narednom periodu tek će se viđeti šta to suštinski i u praksi donosi i znači. Posebno kada se tiče odnosa prema Crnogorcima, u nacionalnom smislu, dakle, najbrojnijeg dijela stanovništva ove zemlje, koji za sve prosrpske stranke ne postoji, jer po njima, kako već i ovo napisah, ne postoje oni koji se izjašnjavaju tako kako se osjećaju i smatraju da jesu to što jesu i da i treba da budu, jer su to i njihovi preci bili a i potomci će biti – dakle, to isto što su i oni danas.

Interesantno je što Crnogorci ni danas, kada se otvoreno na njih atakuje od strane klerofašista i velikosrpskih šovinista i fašista, još uvijek ne posežu za osnivanjem sopstvenih (multi)nacionalnih političkih stranaka, dakle, partija Crnogoraca svih vjera i nacija. Višedecenijsko neinsistiranje Crnogoraca i njihovih političkih i stvaralačkih elita u SFRJ na svom potpunom afirmisanju sopstvenog jezičkog, vjersko-duhovnog, kulturnog i etničko-narodnosno-nacionalnog bića, objašnjavano je time što su se Crnogorci kao eto vijekovima istorijski i državno dokazali i iživjeli, pa im je sve to postalo nepotrebno i suvišno, opterećujuće i strano. A zapravo, pokazalo se i nažalost i dokazalo!, da su istina i realnost sasvim drugačiji, te da nije postojalo razuma i osjećaja za iole stvarnosnu dimenziju problema, tj. rečene pojave, odnosno samosvijesti, znanja, hrabrosti, upornosti, snage i odlučnosti da se u civilizacijskom, državotvornom, kulturološkom i istorijskom smislu stvari, odnosno ključne i presudne identitetske vrijednosti jednog naroda i jedne zemlje za njihov opstanak i razvoj, uoče i prepoznaju na vrijeme, izdvoje i afirmišu, dovedu do punog institucionalnog kapaciteta da mogu poslužiti i trajno služiti za dobro i stabilnost, prosperitet i budućnost suverene crnogorske države i svih njenih građana.

Tako smo ostali uskraćeni i provincijalizovani (sa sve lijepim i doista iskrenim željama od strane ‘’srpskog sveta’’ da tu za vječno i ostanemo!?) u najvažnijim sferama svega onoga što jedan narod i jednu naciju, jednu zemlju i jednu državu, čini identitetski prepoznatljivim, trajnim, stabilnim, uticajnim i dugoročnim. I dok unionističke, prisajediniteljske, nesuverenističke stranke iz Crne Gore svoje velikosrpske ciljeve ne taje ne samo svojim punim angažmanom i sadržajem rada, već ni svojim neskrivenim i otvorenim prosrpskim nazivima i nacionalnim (čitaj nažalost nacionalističkim i šovinističkim!) punim i apsolutnim opredjeljenjem, dotle gotovo od samog početka zasnivanja tragova modernog političkog života u Crnoj Gori uopšte pa čak sve do dana današnjeg to nije slučaj i sa suverenističkim, procrnogorskim strankama, koje kao da se libe i snebivaju da do kraja i otvoreno stanu iza odbrane prije svega crnogorskih nacionalnih interesa (osim u međuratnom periodu Crnogorska, federalistička stranka). A to onda, ali tek tada!, znači i crnogorskih (multi)nacionalnih, tj. građanskih i državnih interesa. Dakle, prvo i najvažniji su crnogorski nacionalni, to znači crnogorski identitetski i naučno-kulturno-istorijski interesi (koliko se oni ‘’poštuju’’ pokazuje i dosadašnja ‘’briga’’ suverenističkih partija o, uzmimo samo ova dva pitanja, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i o tome da se konstituiše i afirmiše jedna relevantna i realno uticajna Akademija nauka i umjetnosti koja bi bila odista i istinska crnogorska institucija), a (tek) poslije njih prirodno, logično i samorazumljivo slijede i ostali, potpuno ravnopravni i legitimni dakako nacionalni interesi, što sve u svemu donosi izuzetnu prednost Crne Gore kao prebogate (nikad dovoljno!?) multinacionalne, multivjerske, multikulturalne, multijezičke suverene građanske i državne biser-tvorevine hiljadugodišnjeg pregnuća, poduhvata, rezultata i sjaja!

Sve procrnogorske stranke su prije svega građanske snage i rijetko, gotovo nikada, ćete čuti iz redova neke od njih da afirmišu na prvom mjestu najbrojnije u nacionalnom smislu stanovništvo ove naše drage Crne Gore. Ne, čak su se u posljednje vrijeme čule i određene packe na račun ‘’crnogorskog nacionalizma’’ od nekih prvaka suverenističkih stranaka, i to onih novih, mlađih, tek prispjelih kadrova!? Zašto je to tako, teško je najpreciznije reći. Ali, nema sumnje da je to refleks i eho pokušaja totalnog satiranja crnogorstva, pogubna posljedica, čak i ako je nijesmo do kraja svjesni, viševjekovnog zlokobnog nauma o uništenju Crne Gore i svih aspekata crnogorstva, od vjerskog, preko istorijskog i kulturnog, do privrednog, državnog, jezičkog, jednom riječju cjelovito-identitetskog. A Crne Gore nema bez Crnogoraca, i to neprijatelj naš zna dobro pa sve čini da nas i ne bude, ili da nas ostane ‘’šaka jada’’ s kojima će se mnogo lakše obračunati kada konačno dođe čas obračuna, a oni itekako na njega računaju i zapravo sve (ovo) i rade radi njegovog nadolaženja i definitivnog (po njima naravno uspješnog, tj. itekako u njihovu korist) razrješenja.

U komunizmu i socijalizmu po Crnu Goru i crnogorstvo bilo je izuzetno opasno ono stalno i dežurno politikantsko insistiranje na ‘’ravnopravnosti nacionalizama’’, tj. da ako se spomene  neki velikodržavni nacionalizam i šovinizam, da se odmah mora spomenuti i ‘’nacionalizam’’ žrtve, koja valjda zato samim tim što postoji – a pošto postoji mora iritirati i nadraživati dželata! – ne može izbjeći, u realnosti doduše nepostojeću, vlastitu nacionalističku ulogu. Time se stvari u tolikoj mjeri relativizuju, da se žrtva nacionalizma i šovinizma, asimilacije i fašizma, za ‘’vjek vjekova’’ prikuje tamo đe agresor i dželat to i želi, a to znači kulturocid i u biti genocid spram jednog naroda i jedne etničke grupe, što ima za posljedicu ne samo gubitak njenog identiteta, već njen i fizički, biološki nestanak i uništenje, tj. obistinjenje krajnjeg cilja imperijalnog silnika, agresora i porobljivača, koji je, kako je to genijalno pokazao Džordž Orvel u romanu ‘’1984’’, najprije i najviše usmjeren na uništenje duha žrtve.

Nastavlja se ova i ovakva po Crnogorce – ali samim tim i za sve ostale narode i Crnu Goru kao državu i zemlju u cjelini – krajnje opasna i perfidna igra, a Crnogoraca nema da na nju odgovore zajedno, cjelovito, odvažno, mudro, moćno i dalekosežno. Najnoviji primjer konstituisanja vlasti na Cetinju to pokazuje. Razjedinjenost u mnogo čemu, Crnogorce može glave stajati. Kako to ide možemo danas viđeti i na primjeru Ukrajine. Malo-malo pa čujemo od čelnika Rusije da zapravo Ukrajinaca u nijednom aspektu njihovog identiteta i nema, tj. onog identiteta koji jedan narod (bilo koji!) i čini narodom. Slično se postupa i od strane velikosrpskog (klero)fašističkog usmjerenja po kome Crnogorci ni po vjeri, ni po etniji, ni po jeziku, ni po istoriji, ni po čemu dakle identitetskom kao posebna nacija i narod ne mogu postojati. Imamo samo sreću u odnosu na Ukrajinu što smo dalje i u dublje evropsko kontinentalno tkivo utkani i što smo primljeni u NATO. Ali što je sa identitetom ove zemlje, zašto nema odlučnosti, volje i spremnosti, a onda i moći i sposobnosti, da se u svakom aspektu napada odgovori na pravi, istiniti i činjenični način, koji podrazumijeva najprije najozbiljniji nacionalni crnogorski odgovor, pa bi tek onda slijedili i svi drugi odgovori. Možda je baš u ovome ‘’kvaka’’, dakle, u tome što mnogi čak i iz suverenističkih stranaka nijesu spremni da na oltar istine crnogorstva i oltar njegove slobode i hrabrosti i njegovog čojstva polože sve svoje sitne i kratkoročno lukrativne interesčiće, funkcijice, povlastičice, a samim tim i omrazice, iluzijice i pizmice? I tako vrijeme prolazi, nama, jer ni dan-danas nemamo strategiju odbrane ove zemlje ni na jednom planu, a osobito ne u dugoročnom istorijsko-identitetskom, a neprijatelj sve svoje po nas zlokobne i ništeće planove itekako ima već vijekovima i samo ih čak i globalno prilagođava novijim i savremenijim okolnostima, čemu smo bili svi i neposredni svjedoci osobito u zadnje vrijeme. Dakle, Crnogorci đe ste?!

2 KOMENTARI

  1. Naš najveći problem je što smo trčali da pred drugima ( nebitnima) dokazujemo i čojstvo i junaštvo, misleći da smo Bogom dani što postojimo.Vazda su nam drugi bili bitniji od nas samih.Zato nam se dešava da smo u svojoj Državi potpuno obespravljeni i ugroženi.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].