Crnogorci đe ste?!

Piše: Goran Sekulović

U jednoj od pređašnjih kolumni napisah da je o tzv. “apostolskoj” i “ekspertskoj” Vladi i većinskoj parlamentarnoj vlasti već rečeno skoro sve. Evo konačno doživjesmo i njen pad i stranačku prekompoziciju vlasti. U narednom periodu tek će se viđeti šta to suštinski i u praksi donosi i znači. Posebno kada se tiče odnosa prema Crnogorcima, u nacionalnom smislu, dakle, najbrojnijeg dijela stanovništva ove zemlje, koji za sve prosrpske stranke ne postoji, jer po njima, kako već i ovo napisah, ne postoje oni koji se izjašnjavaju tako kako se osjećaju i smatraju da jesu to što jesu i da i treba da budu, jer su to i njihovi preci bili a i potomci će biti – dakle, to isto što su i oni danas.

Interesantno je što Crnogorci ni danas, kada se otvoreno na njih atakuje od strane klerofašista i velikosrpskih šovinista i fašista, još uvijek ne posežu za osnivanjem sopstvenih (multi)nacionalnih političkih stranaka, dakle, partija Crnogoraca svih vjera i nacija. Višedecenijsko neinsistiranje Crnogoraca i njihovih političkih i stvaralačkih elita u SFRJ na svom potpunom afirmisanju sopstvenog jezičkog, vjersko-duhovnog, kulturnog i etničko-narodnosno-nacionalnog bića, objašnjavano je time što su se Crnogorci kao eto vijekovima istorijski i državno dokazali i iživjeli, pa im je sve to postalo nepotrebno i suvišno, opterećujuće i strano. A zapravo, pokazalo se i nažalost i dokazalo!, da su istina i realnost sasvim drugačiji, te da nije postojalo razuma i osjećaja za iole stvarnosnu dimenziju problema, tj. rečene pojave, odnosno samosvijesti, znanja, hrabrosti, upornosti, snage i odlučnosti da se u civilizacijskom, državotvornom, kulturološkom i istorijskom smislu stvari, odnosno ključne i presudne identitetske vrijednosti jednog naroda i jedne zemlje za njihov opstanak i razvoj, uoče i prepoznaju na vrijeme, izdvoje i afirmišu, dovedu do punog institucionalnog kapaciteta da mogu poslužiti i trajno služiti za dobro i stabilnost, prosperitet i budućnost suverene crnogorske države i svih njenih građana.

Tako smo ostali uskraćeni i provincijalizovani (sa sve lijepim i doista iskrenim željama od strane ‘’srpskog sveta’’ da tu za vječno i ostanemo!?) u najvažnijim sferama svega onoga što jedan narod i jednu naciju, jednu zemlju i jednu državu, čini identitetski prepoznatljivim, trajnim, stabilnim, uticajnim i dugoročnim. I dok unionističke, prisajediniteljske, nesuverenističke stranke iz Crne Gore svoje velikosrpske ciljeve ne taje ne samo svojim punim angažmanom i sadržajem rada, već ni svojim neskrivenim i otvorenim prosrpskim nazivima i nacionalnim (čitaj nažalost nacionalističkim i šovinističkim!) punim i apsolutnim opredjeljenjem, dotle gotovo od samog početka zasnivanja tragova modernog političkog života u Crnoj Gori uopšte pa čak sve do dana današnjeg to nije slučaj i sa suverenističkim, procrnogorskim strankama, koje kao da se libe i snebivaju da do kraja i otvoreno stanu iza odbrane prije svega crnogorskih nacionalnih interesa (osim u međuratnom periodu Crnogorska, federalistička stranka). A to onda, ali tek tada!, znači i crnogorskih (multi)nacionalnih, tj. građanskih i državnih interesa. Dakle, prvo i najvažniji su crnogorski nacionalni, to znači crnogorski identitetski i naučno-kulturno-istorijski interesi (koliko se oni ‘’poštuju’’ pokazuje i dosadašnja ‘’briga’’ suverenističkih partija o, uzmimo samo ova dva pitanja, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i o tome da se konstituiše i afirmiše jedna relevantna i realno uticajna Akademija nauka i umjetnosti koja bi bila odista i istinska crnogorska institucija), a (tek) poslije njih prirodno, logično i samorazumljivo slijede i ostali, potpuno ravnopravni i legitimni dakako nacionalni interesi, što sve u svemu donosi izuzetnu prednost Crne Gore kao prebogate (nikad dovoljno!?) multinacionalne, multivjerske, multikulturalne, multijezičke suverene građanske i državne biser-tvorevine hiljadugodišnjeg pregnuća, poduhvata, rezultata i sjaja!

Sve procrnogorske stranke su prije svega građanske snage i rijetko, gotovo nikada, ćete čuti iz redova neke od njih da afirmišu na prvom mjestu najbrojnije u nacionalnom smislu stanovništvo ove naše drage Crne Gore. Ne, čak su se u posljednje vrijeme čule i određene packe na račun ‘’crnogorskog nacionalizma’’ od nekih prvaka suverenističkih stranaka, i to onih novih, mlađih, tek prispjelih kadrova!? Zašto je to tako, teško je najpreciznije reći. Ali, nema sumnje da je to refleks i eho pokušaja totalnog satiranja crnogorstva, pogubna posljedica, čak i ako je nijesmo do kraja svjesni, viševjekovnog zlokobnog nauma o uništenju Crne Gore i svih aspekata crnogorstva, od vjerskog, preko istorijskog i kulturnog, do privrednog, državnog, jezičkog, jednom riječju cjelovito-identitetskog. A Crne Gore nema bez Crnogoraca, i to neprijatelj naš zna dobro pa sve čini da nas i ne bude, ili da nas ostane ‘’šaka jada’’ s kojima će se mnogo lakše obračunati kada konačno dođe čas obračuna, a oni itekako na njega računaju i zapravo sve (ovo) i rade radi njegovog nadolaženja i definitivnog (po njima naravno uspješnog, tj. itekako u njihovu korist) razrješenja.

U komunizmu i socijalizmu po Crnu Goru i crnogorstvo bilo je izuzetno opasno ono stalno i dežurno politikantsko insistiranje na ‘’ravnopravnosti nacionalizama’’, tj. da ako se spomene  neki velikodržavni nacionalizam i šovinizam, da se odmah mora spomenuti i ‘’nacionalizam’’ žrtve, koja valjda zato samim tim što postoji – a pošto postoji mora iritirati i nadraživati dželata! – ne može izbjeći, u realnosti doduše nepostojeću, vlastitu nacionalističku ulogu. Time se stvari u tolikoj mjeri relativizuju, da se žrtva nacionalizma i šovinizma, asimilacije i fašizma, za ‘’vjek vjekova’’ prikuje tamo đe agresor i dželat to i želi, a to znači kulturocid i u biti genocid spram jednog naroda i jedne etničke grupe, što ima za posljedicu ne samo gubitak njenog identiteta, već njen i fizički, biološki nestanak i uništenje, tj. obistinjenje krajnjeg cilja imperijalnog silnika, agresora i porobljivača, koji je, kako je to genijalno pokazao Džordž Orvel u romanu ‘’1984’’, najprije i najviše usmjeren na uništenje duha žrtve.

Nastavlja se ova i ovakva po Crnogorce – ali samim tim i za sve ostale narode i Crnu Goru kao državu i zemlju u cjelini – krajnje opasna i perfidna igra, a Crnogoraca nema da na nju odgovore zajedno, cjelovito, odvažno, mudro, moćno i dalekosežno. Najnoviji primjer konstituisanja vlasti na Cetinju to pokazuje. Razjedinjenost u mnogo čemu, Crnogorce može glave stajati. Kako to ide možemo danas viđeti i na primjeru Ukrajine. Malo-malo pa čujemo od čelnika Rusije da zapravo Ukrajinaca u nijednom aspektu njihovog identiteta i nema, tj. onog identiteta koji jedan narod (bilo koji!) i čini narodom. Slično se postupa i od strane velikosrpskog (klero)fašističkog usmjerenja po kome Crnogorci ni po vjeri, ni po etniji, ni po jeziku, ni po istoriji, ni po čemu dakle identitetskom kao posebna nacija i narod ne mogu postojati. Imamo samo sreću u odnosu na Ukrajinu što smo dalje i u dublje evropsko kontinentalno tkivo utkani i što smo primljeni u NATO. Ali što je sa identitetom ove zemlje, zašto nema odlučnosti, volje i spremnosti, a onda i moći i sposobnosti, da se u svakom aspektu napada odgovori na pravi, istiniti i činjenični način, koji podrazumijeva najprije najozbiljniji nacionalni crnogorski odgovor, pa bi tek onda slijedili i svi drugi odgovori. Možda je baš u ovome ‘’kvaka’’, dakle, u tome što mnogi čak i iz suverenističkih stranaka nijesu spremni da na oltar istine crnogorstva i oltar njegove slobode i hrabrosti i njegovog čojstva polože sve svoje sitne i kratkoročno lukrativne interesčiće, funkcijice, povlastičice, a samim tim i omrazice, iluzijice i pizmice? I tako vrijeme prolazi, nama, jer ni dan-danas nemamo strategiju odbrane ove zemlje ni na jednom planu, a osobito ne u dugoročnom istorijsko-identitetskom, a neprijatelj sve svoje po nas zlokobne i ništeće planove itekako ima već vijekovima i samo ih čak i globalno prilagođava novijim i savremenijim okolnostima, čemu smo bili svi i neposredni svjedoci osobito u zadnje vrijeme. Dakle, Crnogorci đe ste?!