Borislav Boro Vukčević: Crna Gora snagom sistema zaustavila rušilački pohod corona pandemije

Piše prof. Borislav Boro VUKČEVIĆ

Bude to tako, da se u intervalima od stotinjak godina, kako to navode hroničari velikih pandemijskih katastrofa na ljudski rod, neočekivano, surovo, nadmoćno i preteći okomi pošast, čija je rušilačka snaga, neobjašnjivim zakonima evolucije, smještena u proteinskoj partikuli ne većoj od desetog dijela mikrona.

I da paradoks bude veći, pred tom moćnom silom prirode, njenim zagonetnim svojstvima i razarajućem dejstvu, savremena nauka i njeni najveći umovi ostali su nemoćni. Jedino što naučna zajednica, koja pokriva ovu oblast danas zna, je to, da se novi nepoznati virus rađa u procesu koji epidemiologija poznaje kao „autogeni šift“, procesu u kome se ostvaruje ukrštanje životinjskog virusa kao nosioca novih gena, sa genima ranijih, i nauci već poznatih i ukroćenih virusa.

Njegov ubilački pohod uzburkao je duhove, posijao strah, beznađe i neizvjesnost širom planete, dramatizujući predstavu kao da se nalazimo već pred kapijom devetog kruga pakla, na čijim vratima stoji zlokobno upozorenje (voi qui entrate lachate ogni speranza – Dante):“Vi koji ovdje ulazite napustite svaku nadu“.

***

Navikli na stereotipe svakodnevnice, nijesmo očekivali, niti se nadali, da će ova pojava poslati poruke i uputiti ozbiljne opomene sa nedokučivim dometima i posledicama u gotovo svim sferama društvene zbilje.

I po prirodi stvari i prioritetnom redu, prva poruka je upućena sferi zdravstva. Jedan podsistem u maloj državi i malobrojnom narodu, o kome smo ponekad neopravdano imali pogrešne predstave i koji smo često prekorijevali, munjevito je mobilisao sve svoje snage, pokazao svoje mogućnosti i hrabro se uhvatio u koštac sa ovom pandemijskom nemani.

Rizikujući svoje i živote svojih najbližih, ovi Hipokratovi  prvosveštenici pokazali su urbi et orbi posvećenost, privrženost i duboku vjeru u poruke stare 2.400 godina, koje im je ostavio kao baštinu otac medicine. Kad sam u ljekarskoj sobi jednog od ovih Hipokratovih vjernika, u uramljenom tekstu njegove zakletve, primijetio brižljivo okačenu grančicu sa masline (još žive) ispod koje je ovaj znameniti Helen liječio svoj narod, shvatio sam svu snagu simbolike koja inspiriše i motiviše djelatnike ove humane profesije.

Iz dana u dan, preko malih ekrana, pažljivo smo posmatrali iskreno zabrinuta, ozbiljna i dostojanstvena lica, koja krajnje profesionalno, sa provjerenim i uhodanim pravilima struke, saopštavaju rezultate preduzetih mjera, broj i stanje oboljelih, strategiju i plan drugih aktivnosti i mjera na suzbijanju i savladavanju ove opake epidemije. Odmjerenim obraćanjem, otmenih manira prirodne elegancije i besprekorne urednosti, ova odgovorna elita je na neobičan, jednostavan, ali uvjerljiv način pokazala kako se čuva dostojanstvo profesije i kako se polaže ispit pred svojim narodom i svojom državom. Nošen snagom bijelih mantila, ovom bijesu prirode odgovorio je na najbolji način sistem u cjelini.

***

Drugu poruku od nemjerljivog značaja, koju je pandemija otkrila, čini saznanje da u ovom društvu postoje i žive, stvaraju i djeluju u punoj biološkoj snazi pametni, civilizovani, visoko obučeni, hrabri ljudi i pregaoci, kojima je na prvom mjestu opšti interes, altruističko nadahnuće, privrženost svom narodu i svojoj Crnoj Gori. Oni su na nenametljiv, prirodan, neposredan, a iznad svega ljekovit način održali na javnoj sceni moralni diskurs društvu (benedictio etica). Ukazali su na snagu znanja, mjeru požrtvovanosti, širinu i dubinu solidarnosti i brigu za ljude i njihove živote. I taj resurs treba njegovati.

Uvjerljivo su demonstrirali (zvaničnim ideologijama) potisnutu istinu da je čovjek, prije svega društveno biće koje može da opstane i da sačuva fizički i mentalni integritet jedino u međusobnoj interakciji i uzajamnoj saradnji. Zato je, čini se, duboko u pravu prof. Isac Adižes, kada je ustvrdio da se sreća čovjekova ne mjeri standardom (bogatstvom) već kvalitetom života (emisija „Načisto“).

***

I konačno, i više od ovoga, ovaj podsistem je povratio poljuljano povjerenje u državu i njene institucije. Bez ove vjere nijedan poredak, posebno ne državni, nije u stanju da stabilno i dugoročno funkcioniše. Ništa, naime, nije teže i zahtjevnije nego pokrenuti složeni mehanizam svijesti da formira novo ili povrati napušteno ubjeđenje.

***

Neobično upozoravajuća i neočekivana poruka izronila iz pandemijskog horora, koju je sa zaprepašćenjem primijetio čitav svijet, zahvatila je osjetljivo pitanje životnosti i održivosti evropskih načela i vrijednosti koje se zanosno glorifikuju i na čijoj se primjeni energično i bespogovorno insistira, kao na svetim biblijskim vrlinama bez čijeg postojanja nema prilaza zajednici prosvećenih naroda. Na samom početku razornog djelovanja, ova biološka nepogoda otkrila je nespremnost i nesposobnost Unije da odgovori snažno i organizovano, udahnjujući životnost proklamovanih načela. Evropa je zatajila i zaćutala, sebično se zatvarajući u samobitnost, zaboravljajući na obaveze solidarnosti, pomoći, saradnje, zajedništva i ravnomjerne raspodjele tereta. Ovakvo ponašanje se doživjelo kao odjek egocentričnih premisa na kojima se gradila i na kojima počiva liberalna filozofija kao dogma čiji je Sveti Gral individua, pojedinac sa njegovim nezajažljivim egoističkim zahtjevima koje bez mjere podstiče i hrani neobuzdani opijumski princip zadovoljstva. Nesnalaženje u početnom stadijumu djelovanja priznala je Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, izvinjavajući se Italiji što joj EU, na početku pandemije virusa korona, nije pružila blagovremenu pomoć, koja joj je bila životno potrebna. Na sreću, tu zbunjenost Evrope i pokazanu egocentričnost zamijenila je, nakon početnog nesnalaženja, probuđenost i posvećenost osnovnoj ideji, zbog koje je Evropa, po mišljenju šefice EK postala srce svjetske solidarnosti.

Prepuštajući se za trenutak mašti i iracionalnim predstavama, pitam se da li bi možda omnipotentni gromovnik sa Olimpa ovoj i ovakvoj Evropi dao ime prelijepe feničanske princeze Europe, ili bi je u svom osvetničkom bijesu prije nazvao imenom jedne od Gorgona?

Ali, napustimo iracionalne predstave, makar one imale samo simbolično dejstvo i otkrijmo još jednu veliku istinu koju je pandemija bjelodano pokazala svijetu, da se ove vrijednosti i načela iskrenije, jednostavnije i bolje ostvaruju u jednom malom narodu, ne po nečijoj želji ili nalogu, već po neumitnoj prisili vjekovne tradicije i mnogo ranije nego što su ove vrijednosti postale načela Unije. Pa neka se čuvari tih načela vrate malo u prošlost, koja će ih podsjetiti da su civilizacijske tekovine sa Balkana preuzimane i nalazile svoje plodno utočište upravo u toj Evropi, koja ih danas obilato koristi i prkosno ističe.

***

Krupna poruka, izronila iz dubine krize, pokazala je da je Crna Gora na vrijeme, a možda i prije svih drugih, shvatila veličinu opasnosti koja joj prijeti i blagovremeno i energično stavila u pogon svoje mehanizme, pokrenula poluge izvršne vlasti, mobilisala nadležne institucije i pribavila potrebna sredstva i opremu. U tom teškom i složenom vremenu, kada država i njeni organi polažu ispit zrelosti i ozbiljnosti, državni vrh je pokazao mudrost i spremnost da podrži struku i pruži joj svu neophodnu logistiku, djelujući iz drugog plana, kao oslonac i snaga koja dodatno motiviše.

***

I pored nesumnjivo odlučnog i hvale vrijednog reagovanja države na izazove krize, dobar dio javnosti i dijela struke je sa negodovanjem ispratio namjeru Vlade da za izlaz iz ekonomskih teškoća angažuje promotore liberalnog koncepta u ekonomiji, politike koja je opustošila crnogorsku privredu ostavljajući joj za uspomenu i sjećanje ranjeni Aluminijum, prepolovljenu Željezaru, nekoliko ojađenih objekata prehrambene industrije, Elektroprivredu i Plantaže.

Tvorci liberalnog pravca u ekonomiji, Fridrih fon Hajek, fon Mizes, fon Baverk, i ostali pripadnici austrijske škole svojim teorijskim stavovima omogućili su da, u poslednjoj trećini prošlog vijeka, kapitalizam uđe u svoju najekstremniju razvojnu fazu- neoliberalizam, koji je ostavio poražavajuće rezultate u ekonomiji na planetarnom nivou. Stvorio je nepravedno društvo u kome samo 1% bogatog svijeta ima dohodak 10 puta veći od svjetskog prosjeka i ukupni dug gotovo tri i po puta veći od godišnjeg bruto prozvoda na globalnom novou (ukupni dug 255 biliona dolara a bruto proizvod 79 biliona (hiljada milijardi) dolara ili procentualno izraženo dug je 322% veći od ukupnog GDP na globalnom nivu – izvor: Institut za Međunarodne finansije-Vašington). Da li neko može da predvidi kakva će biti sudbina sistema koji je ovo stvorio, kada prenaduvani balon jednom pukne?

***

Prolazom krize, koju naivni maštari doživljavaju kao odgovor prirode na sve grijehe koje joj je ljudski rod napravio, sa nadom očekuju da ništa više neće biti kao što je bilo.

I prve nagovještaje tog nadanja nalazimo u izuzetnoj Hronici – poslanici napisanoj povodom pandemije od poznatog evropskog ekonomiste Toma Piketija, hronici prevedenoj na 40 jezika i upućenoj javnosti širom planete. Piketi je autor bestelera „Kapitalizam u 21 vijeku“. U Hronici – poslanici od 24. aprila ove godine on nagovještava „ubrzani pad globalizma i liberalizacije tržišta“, očekuje pojavu novog „modela razvoja pravednijeg i održivijeg u socijalnoj državi“ i bučno najavljuje da „veliki ideološki i politički procesi tek počinju“. (izdavač Akademska knjiga Novi Sad).

Nadamo se da će odgovorni i misaoni dio upravljačke strukture ove zemlje shvatiti neminovnost promjena i imati dovoljno razvijen osjećaj da sagleda sve preteće protivrečnosti društva i nađe pravednije i najbolje moguće puteve i rješenja za opstanak i dugoročni razvoj jedne male, ali žilave države i njenog postojanog, ali prkosnog naroda. Tu joj mogu mnogo više pomoći mladi, sposobni i stručni ljudi drugačijih ekonomskih, socijalnih i etičkih opredjeljenja.

Dnevne novine