Crna Gora nije ‘’jedna izgubljena tačka u prostoru!’’

Piše: Goran Sekulović

Koliko smo svijesni civilizacijske i kulturne baštine nas Crnogoraca i svih drugih naroda na tlu Crne Gore? Ovo pitanje postavljam iz više razloga. Mislim da se u odgovoru na njega krije dosta vrlo bitnih stvari i za naš savremeni nacionalni i državni trenutak. Odmah da kažem da smo vrlo malo ili gotovo nimalo (a i to čega jesmo, uglavnom promašeno i nedovoljno) samosvijesni našeg identitetskog bića. A u njemu je sve jer nas određuje, prije svega, u etničko-narodno-nacionalnom, pa tek onda, dakle izvedeno, u državnom smislu. I baš na relaciji nacionalno-državno, Crnogorci a samim tim i drugi narodi u našoj zemlji, imaju tako debeli minus da smo evo zapali u sopstvenoj zemlji blizu toga da ne postojimo.

Śećam se jedne publikacije regionalnog jugoistočnog karaktera koja je trebala nakon rata na prostoru bivše SFRJ devedesetih godina prošlog vijeka da pokaže i obznani Evropi i svijetu civilizacijska i kulturna dostignuća država nastalih njenim raspadom. Nešto nalik tome da se vidi da, ipak, nijesmo bratoubilačka divlja plemena koja se gotrovo zakonito svakih nekoliko desetljeća međusobno koljemo i satiremo, genocidno uništavamo i nestajemo. Bilo je obuhvaćeno i nekoliko bivše SFRJ suśednih balkanskih država. Dakle, pogled na jedan manje-više sličan civilizacijsko-kulturni korpus. Nastala je kao pokušaj da se i na ovom prostoru po mogućnosti približimo ‘’formuli’’ jedne ako ne jedinstvene a ono barem zajedničke udžbeničke i nastavne predmetno-istorijske prakse u školama, po modelu iz Evropske Unije ponajprije njemačko-francuskog obrasca.

Odmah da kažem da sam posebno detaljno razmtrajući iz ove publikacije ‘’crnogorski slučaj’’, zapazio da je pogled autorskog tima, ma koliko su se viđeli i trud i iskrene namjere, bio takav da se nikako i nije moglo baciti pravo svijetlo na doprinos crnogorskog naroda i drugih naroda iz naše zemlje ukupnoj, prije svega evropskoj, civilizacijskoj i kulturnoj baštini. To je bilo posebno uočljivo kada se uporedi ono što je ”naše” – odnosno to što je prikazano i interpretirano na određen način, a još više naravno na ono što je upravo usljed jednog takvog neadekvatnog pristupa ostalo skriveno i neafirmisano i domicilnoj crnogorskoj, i regionalnoj, i evropskoj i međunarodnoj javnosti!) – sa onim što je bilo dato kao karakteristično i paradigmatično kod drugih balkanskih država. Žal je bio i morao je biti veliki, jer su iz oka i uma bili ”ispali” i tako postali nepostojeći i nepriznati mnogi naši crnogorski modernizacijski i autohtono evropski, liberalni i racionalni primjeri i dostignuti nivoi jedne realne izvorne humanističke i čojstveno-etičko-ljudske civilizacijske i kulturne baštine. I to dakako nije prvi put – a izgleda ni posljednji! – da propuštamo velike šanse i prilike da ”poentiramo” i da se predstavimo na pravi, suštinski  način, onaj način koji korespondira sa našim nacionalnim bićem iz kojega tek onda izviru svi ostali fenomeni naše bivstvujuće opstojnosti: država, istorija, etos i etnos, kultura, jezik…

No, nikako ne smijemo posmatrati izolovano i bez međusobne veze ove i mnoge druge slučajeve i primjere koji govore o našoj nespremnosti i nesposobnosti, ne-hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa više od hiljadu godina starom duhovnom vertikalom i Crnogoraca i svih drgih naroda na ovom našem crnogorskom tlu. Što možemo očekivati kada ni dan-danas u zemlji i pored tolikog broja univerziteta i ”nacionalnih” institucija kulture nemamo gotovo ni jedan jedini samostalni institut koji bi se bavio nekim pitanjem iz složenog i višedimenzionalnog korpusa društvenih nauka, kulture, umjetnosti, filozofije, etnologije… Osim Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, takvog ili nekog sličnog naučnog centra prosto ne postoji. Istorijski institut pri UCG (odmah poslije Drugog svjetskog rata naziv mu je bio ”Institut za proučavanje istorije crnogorskog naroda”) daleko je, sva je prilika, po svim aspektima svog djelovanja da na pravi način odgovori svom pretpostavljenom zadatku. Posebno je otežavajuća okolnost što se i dalje u našoj zemlji istoriografija sužava i fokusira u najboljem slučaju na političku i ratnu, tzv. događajnu agendu, a diskriminišu se suštinske strane civilizacijskog i kulturnog bića svakog naroda i svake nacije – prije svega filozofski pogled na svijet, vjersko-konfesionalno-crkveni sistem, narodno stvaralaštvo, društvene nauke u cjelini, antropologija, arheologija, psihologija, etnologija, ukupna umjetnička praksa…

U nedostatku institucija, ustanova i kulturnih i naučnih koje bi se pozabavile proučavanjem i valorizovanjem našeg nacionalnog crnogorskog bića, javljaju se zakonito da bi ”popunile” te praznine mnoge velikosrpske i vladine i nevladine organizacije i iz zemlje i iz inostranstva sa svojim imperijalnim nacionalističkim, šovinističkim i asimilatorskim sadržajima. Tako su postali srpski svi znameniti crnogorski običaji – i nošnja, i kapa, i gusle, i ORO, itd., itd…. O Njegošu, Marku Miljanovu, crnogorskoj etici i filozofiji… – da i ne govorimo. Ali, sve je to tako razumljivo kada imamo u vidu ono što smo do sada rekli u ovoj kolumni i kada vidimo što se sve dešava na aktuelnoj političkoj, naučnoj i društvenoj sceni Crne Gore. Dakle – Kamo śutra?! Ovakvi kakvi smo – nikuđ!? Evo śetih se te divne studentske inicijative koja je (bila) pokrenula građansku energiju u našoj zemlji za promjenama i koja je jasno (bila) stavila do znanja da ni vlast ni opozicija nijesu dobili prolaznu ocjenu, jer su svi do jednoga u nekim periodima bili na vlasti. Precizno i jasno su rekli da partitokratija predstavlja osnovni i najveći problem Crne Gore. I kada su sve to ‘’odradili’’, te nakon veličanstvene i čini se do tada najpośećenije ‘’posljednje’’ protestne šetnje praktično čitavim gradom i izvanrednim u suštini programskim govorima obnove cjelokupnog društvenog, moralnog i svagdašnjeg bića države i zemlje predstavnika studenata ispred zgrade Skupštine Crne Gore – muk! Niđe više Kamo śutra!? Kao da se onaj ledeni muk – o kojima sam pisao u kolumnama ‘’Univerzitet’’ i ‘’Dokle?!’’ – kojim su manifestacije i aktivizam Kamo śutra? dočekivali prije svega rektorati i državnog i privatnih unverziteta u zemlji prenio i prelio i na sam vrh i rukovodstvo ove neformalne grupe! Ako je, osveta je to onih najretrogradnijih i najkonzervativnijih slojeva crnogorskog društva, onih slojeva koji danas uglavnom vladaju a koji su daleko ispod nivoa svega onoga što je Crna Gora u identitetskom civilizacijskom i kulturnom biću i bila i jeste i što će i biti i dalje ako je bude bilo!?

A da je ne bude najveći dio vlasti itekako radi! Pokazatelj toga je slijepo i poslušno vezivanje za aktuelnu vlast u Srbiji a protiv tamošnjih studenata i građana kojima se cijeli svijet divi! I sad se zapitajmo: kako neko može biti samosvjestan osobite crnogorske civilizacijske i kulturne profilacije vlastite nacije i zemlje, to iskazivati, proučavati i nadograđivati ako je u isto vrijeme toliko anahron i retrogradan da se vezuje za aktuelno vlastodržačko srpsko ‘’sramotno nepravo’’ (i u ‘’svojoj’’ zemlji Crnoj Gori takođe po istoj matrici), kako ga s pravom hrabro, odvažno naučno i građanski dosljedno i uspravno nazva ovih dana doajen beogradskog državnog univerziteta, prof. dr Zoran Tomić, jedan od najuglednijih i najpriznatijih predavača tamošnjeg Pravnog fakulteta?! Prof. Tomiću i svim takvim ličnostima od formata, i naučnog i ljudskog, sigurno da Njegoš ne treba na način na koji ga svojataju aktuelni srpski diktator i njemu slični. Ali, slobodno mogu reći da je Njegoš upravo njihov, odnosno svih takvih slobodara i velikana uma kako u Srbiji tako i u cijelom svijetu koji se bore za pravo a ne za nepravo, onako kako se i Njegoš borio čitavog života. Dakle, Njegoš je svakog onog ko njegoševski i zbori i tvori, bez obzira na vjeru, naciju, jezik, kulturu! Ova činjenica je jedno od najviših civilizacijskih i kulturnih postignuća i dostignuća Crnogoraca. Zaloga je to moderniteta i ravnopravnosti Crnogoraca sa drugim narodima, zemljama, državama, kulturama i jezicima  savremenog čovječanstva, ali i da je Njegoš evropski i svjetski pisac, dakle, mislilac od najvišeg i najkvalitetnijeg formata.

Na kraju, ili bolje reći na početku, Njegoš može biti samo i jedino na ovaj način živ i djelatan i danas, a to znači savremen i moderan, odnosno aktuelan: kao onaj mislilac i kao onaj pogled na svijet koji su postali dostojni pitanja svog ljudskog, i ličnog i opštečovječanskog, opstanka. Ova bitka sa bitkom i bićem njegoševskog karaktera na svom izvoru je bitka za spas i ljepše lice ljudskog roda. To je možda i najviše što su Njegoš i Crna Gora položili na oltar čovječanstva, njihov najuzvišeniji i najadekvatniji identitet. Ako se na bilo koji drugi način posmatraju Njegoš i Crna Gora kao njen nesporni civilizacijski i kulturni vrh – ako se u toj optici ono sveljudsko u čovjeku kao čovjeku srozava i ograničava, ublatnjuje i skrnavi njegova svetost podređivanjem i svođenjem na bilo koje mitski obožovano i apsolutizovano vjersko, etničko ili pak narodno i nacionalno – oni su anahroni i u civilizacijskom i u istorijskom smislu uistinu prevaziđeni i nepotrebni kao potpuno istrošeni balast prošlosti. Ka tom cilju ili nacionalnom, građanskom i civilizacijskom ambisu, reklo bi se danas gotovo nezadrživo, vodi Crnu Goru aktuelna velikosrpska i svetosavska vlast.

Savremena borba za ljudska, nacionalna, građanska i demokratska prava, za pravnu i odgovornu državu stručnih, obrazovanih, sposobnih i znavenih a ne jedino lojalnih partitokratskim vođama i vođicama, što sve oličava crnogorski studentski pokret Kamo śutra?,  prirodni, logični i samorazumljivi je nastavak višestoljetnog crnogorskog slobodarskog borbenog i nikad ugaslog bunta i principa čojstva i junaštva – protiv svake vrste nasilja i nečovještva i izdaje slobode domovine i nezavisnosti države. Sve je to ne samo posljednjih pet godina u velikom naletu u našoj zemlji i Kamo śutra? se ‘’oglasio’’ u pravom trenutku. Zato i nije ni sadašnji ni bilo koji budući trenutak ‘’pravo’’ vrijeme za splašnjavanje studentskog, mladalačkog i demokratskog bunta crnogorskih građana. Samo ako se javni život u zemlji bude odvijao pod tom tako plemenitom, dostojanstvenom i uzvišenom ljudskom i građanskom ‘’vrućicom’’, mi možemo biti, odnosno postati ponovo  svjesni zarad svog golog opstanka svojih vrhunskih nacionalnih civilizacijskih i kulturnih, odnosno identitetskih stremljenja. A to možemo samo zato što smo ih u povijesnici već imali i što nas je i pripremilo da se možemo ‘’nositi’’, mjeriti i takmičiti sa najvišim idealima i standardima u bilo kojem sopstvu i jastvu savremenog čovječanstva.

Uvijek su se Crnogorci borili da ne budu, kako reče Sveti Petar Cetinjski, ‘’jedna izgubljena tačka u prostoru’’. U izvanrednom istorijskom romanu iz 1963.g. – koji bi trebao biti zbog svog visokog umjetničkog i vaspitno-obrazovnog nivoa nesumnjivo i mnogo više nego obavezna školska lektira – ‘’Poruke (Petar I Petrović i zemlja kojom je hodio)’’ Čeda Vukovića, čitamo: ‘’Jedna izgubljena tačka u prostoru! A vladika se od početka borio da ne bude tako, da njegova zemlja dobije čvrsto mjesto i samostalno čestito ime na mapi svijeta. Jedna izgubljena tačka u prostoru! A vladika je vodio narod putem otpora i ponosa – neka drugi narodi i vladaoci shvate već jednom da se ne može olako posezati za Crnom Gorom i da nije dovoljno biti samo jači pa pružiti ruku ka njenom grlu… Jedna izgubljena tačka u prostoru! A trebalo je učiniti sve da i neprijatelji i saveznici počnu u životu crnogorskog ratnika otkrivati bar nešto ljudske vrijednosti…’’

I sve što Crnogorci i svi narodi i građani Crne Gore do dana današnjeg čine jeste ‘’samo’’ to da ne postanemo i budemo ‘’jedna izgubljena tačka u prostoru’’!