Crna Gora je primjer kako država može bez domaćina

Piše: Slavko Mandić

Petogodišnja „oslobodilačka“ svetosavska vlast, koja je imala dvije vlade sa mandatom malo dužim od godine i ovom trećom kojoj su nagovještaji slični prethodnim,  pokazala je da država može da funkcioniše i kad njome niko ne upravlja. Što bi narod rekao, nema glave kuće, ali se ipak okreće. Pritom, više štete no koristi. Zato što je vlast – vlast i može joj biti. A narod je za jednokratnu upotrebu, kad treba da glasa, pa poslije opet u tor da tamo zoblje onih 50 do 100 eura, koliko mu glas vrijedi na ovoj bijednoj pijaci politike muvlje pameti, kako je volio da kaže Amfilohije Radović, a misao mu šklapio njegov (ne)dostojnik Jovanikije II. Tako je to u našoj Crni Gori pet godina poslije.

Jeste svojevrsni fenomen, ali je samo dokaz da država djeluje po inerciji i da, koliko se god trudile raznorodne ciljane pročetničke svetosavske strukture, i popovski politički komesarijati, nijesu je, niti je mogu uništiti. Trude se iz petnih žila da satru sve što dofate, valjda i zato što vide da niotkud nema otpora. A i kad se nešto pokrene, bude to mlitavo, više s akademskog nivoa, s leptir mašnom i kravatom, nalickanom retorikom i isto takvim likom i naličjem. Tako Crnu Goru danas brani većinska opozicija, čiji je vrhunac bio odlučno prekrivanje zastavama Mandićevog loga skupštinskog zdanja, lijepljenja po njemu naljepnica, stajanje ispred preśedničke trpeze, pa nakon kazni koje im je razrezao vojvoda od parlamenta, zaboraviše i na taj vid otpora. Ali zaprijeti lider vlastima, da će, nastave li ovako, imati posla s mnogo radikalnijim stavovima. Oni svoje nastaviše još žešće, ali i većinska opozicija takođe nastavi po svome. Bezidejno i mlitavo glumeći otpor od koga se više sami uplašiše.

Vlast, ona oličena u četničkom vojvodi, tvorcu rušilačkih ideja koje prilično uspješno upotrebljava u realizaciji zacrtanog plana potpunog poništavanja Crne Gore i njene suverenosti, dugog više od stoljeća, neće prestati da djeluje ni nakon njihovog odlaska sa scene. Uzdajući se u naraštaje koje su uspješno oblikovali da nastave tamo đe su oni stali. Jer ništa nije vječno, pa ni oni. Teško je reći kad će se to desiti, ali jednom sigurno hoće. Kad bude, (kako rekoše iz pojedinih vrhova opozicije), biće i to moramo spremno sačekati. Kao i sve do sad. Jasno je da ova vlast ne može predugo, jer je nesposobna toliko, neznavena, neobrazovana, nabusita, neodgovorna, bahata, haotična, nevaspitana, nekulturna i često prostačka da će upravo taj njihov nepodijeljeni profil najvjerovatnije probuditi crnogorsku građansku svijest i to onda kada se društvo u potpunosti osvijesti i shvati da joj je pokoljenje ugroženo i da im nema života u ovoj zemlji haosa, opšteg lupežanja, uništavanja državnih resursa, straha za vlastiti život, nedostatka  elementarnih prava i sloboda, udara ne slobodne medije i slobodno misleće ljude, nevladine organizacije, ljude od struke i znanja i sve one koji argumentima potkrepljuju svaku kritiku koju upute vlastodršcima ne bi li se dozvali pameti. Njihova odbrana od svega je bilo uporno ćutanje. Da dani prođu, da se zaboravi, a bogu fala ako i po čemu, poznati smo po brzom zaboravljanju. Čim stigne nova afera od strane vladajućih, ona potonja gubi na značaju. Kao da je nema i kao da se nikad ni desila nije. Opozicija, sem rijetkih, napiše „oštra“ saopštenja, i valjda umorna i od sebe same, ode da malo počine tamo đe će je crnogorska ljepota napojiti na neko buduće vrijeme. Jer, složićemo se svi, to vrijeme nije još zrelo. Kad bude, eto njih na vrhu piramide opet dugo i ničim zasluženo.

Grđi od najgrđih

Ćuti vlast, mada opet, kad rijetki progovore, poput onog trojca iz Demokratske Crne Gore ili njihovih surogata pod sloganom „Časti mi“, onda građani mogu da se uvjere o kakvom se materijalu radi. I da razumiju da su prevareni jednom, pa možda i drugi put, ali ako bi im se i trći put desilo isto, onda nije problem u ovim nepomenicima nego upravo u njima samima. Ako ne vide što vlast čini njihovoj domovini, kako zapošljavaju u javnoj upravi i državnim preduzećima svakoga koga imaju na spisku bliže i dalje rodbine, a kad njih iscrpe onda su tu kumovi i prijatelji. Kako čople od sve tanjeg državnog kolača, bez časti i obraza, bez stida i srama, onda su zaslužili da posrću pod samarom vlastodržaca.
A vlast, grđa i od najgrđe, kako to rezultati jasno govore, veliča sebe, uzdajući se u stalnu podršku razularenih popova, kojima je na usluzi 24 sata za sve što im na um padne. Pa i kad treba postaviti pa potom u crkvu skloniti spomenik ratnom zločincu, krvavom zlikovcu, koljaču muslimanskog ali i crnogorskog življa Pavlu Đurišiću. Zažmuri se na oba oka, valjda svjesna da se ništa neće dogoditi. Jer nema snage kod onih koji su se u prsa busali dok je bila ona druga vlast, zaklinjući se u patriotizam do besvijesti i vlastitu čestitost. I sve to do jedne URE, kad utekoše mnogi glavom bez obzira. A akademci ostadoše vjerni zaista, ali neupotrebljivi za ovu vrstu obračuna.
Treća vlada za pet godina formirana je s konca i konopca. Prvo se gledalo kako da se obezbijedi dovoljna većina, a potom su dijeljeni resori i šakom i kapom. Toliko ih se namnožilo u toj Milojkovoj vladi da  nema toga u vladajućoj koaliciji ko će vam naizust pobrojati sva ministarstva. O potpreśednicima i ministrima, njihovim zamjenicima, direktorima, savjetnicima, članovima Upravnih odbora i ko zna kojih još funkcija da i ne govorimo. Naravno, besmisleno bi bilo očekivati da je neko čuo za generalne direktore direktorata i njima sličnih kreatora, osim one jedne koju je objasnila novina Pobjeda, nekada ugledna i za primjer.  Na pitanje kako se onda donose odluke, prijedlozi zakona i ostalih važnih državnih rabota, odgovor vlasti da za to služe telefonske śednice. Uštedi se na svemu a i nema razloga toliki ministri da dolaze, jer se unaprijed zna da je njihova ruka dignuta za svaki prijedlog kad god to treba. Kad se objavi da je Vlada nešto usvojila, onda se na taj način obavijeste i ministri. Red je da znaju zasto su glasali. Demokratija kakvu svijet ne poznaje. Zato je ovako uspješna, ali valjda zato i ne smeta ovakvoj Evropi mnogo.

Zdravko, dobroćudni svetosavski prvoborac

Pet je godina od kad je promijenjena vlast u Crnoj Gori DPS je predao državu klerošovinistima i već je tada bilo jasno da je sve đavo izio. Popovi su postavili Zdravka da im bude perjanica oslobodilačke štacije. Dobroćudan vjernik svetosavac, litijaški zaslugar i prvoborac, nekadašnji DPS kadar, nenametljivi profesor na Mašinskom fakultetu univerziteta Crne Gore u Podgorici, dobio je na pjat vladu eksperata. Nije ih bilo mnogo. Uglavnom su bili anonimusi, ali ni čas nijesu časili da krenu sa uništavanjem svega što je crnogorska nacionalna vrijednost. Mnogo je toga za nabrajanje, ali već prvih dana uništen je crnogorski brend i prijeka potreba Montenegroerlajns. I tako redom, kako bi DPS kazao, nije sad vrijeme za nabrajanje.
Premijer je volio da nazdravlja onako narodski iz boce, što mu je poslije prešlo u nadimak. Niko se kao on nije naljubio popovskih ruku niti izvalja po crkvenim podovima, slaveći političke litije koje su ga lansirale u orbitu izvršne vlasti. Kojoj je formalno bio na čelu, vidno zadovoljan što je suštinski ona svetosavska, popovsko politička, vučićkolika, rusofilska. Da bi zadovoljili Evropu i Ameriku, koji su zdušno podržali Đukanovićev pad, vladin prvak je “formirao” vladu bez Mandićevog FRONTA. Oni su stavljeni na čekanje, jer se znalo da će njihovo vrijeme doći. Do tada kupljena je njihova podrška zapada, a samo dvije godine potom, na državno kormilo zajahao je vojvoda od parlamenta. I tada je po treći put đavo sve izio.

Vojvoda Abaz, veleizdaja nakon preveslavanja DPS-a

Pitaćete, a kad je bio taj drugi put? Ne śećate se sigurno. Jer vam śećanje blijedi svakodnevno. Reći ću vam, onda kad je Dritan preveslao Mila. Tada je čak i prosječnom znalcu lika i (ne)djela ovog i ovakvog bilo jasno što će se dešavati. Pravda se premijer, nekadašnji Abazović, da bi i danas potpisao Temeljni ugovor i da se nimalo ne kaje što je to uradio. To baš i nije morao da govori, jer je malo onih u Crnoj Gori koji nijesu sigurni da bi on to uradio i hiljadu puta ako bi trebalo da ispuni nalog onoga s kojim je kovao planove.
Ne kajem se nimalo zbog toga i zbog postupaka koji su bili pravedni. Potpisao sam taj ugovor jer sam građanski orjentisan”, kazao je Abazović i sad mirno može da pośeti Đurđeve stupove i pokloni se pred spomenikom četničkom koljaču koji je tamo smješten. Jer, da on nije učinio akt veleizdaje, ovaj zlikovac tamo danas ne bi bio. Nije ga sramota, to je sigurno, ali ga jeste strah od svevišnjeg. Objasniće mu to Zdravko, koji usred Beograda nije htio da potpiše temeljni ugovor. Dočekali su ga s bocom, ali nije bilo sile koja bi ga naćerala da to učini. Vrnuo se doma a Vučić je ostao popi…
Tako to biva i kad je Kruševo ždrijelo u pitanju i ona rasprava što sa Crnogorcima činjeti koji su mirno protestvovali ne dozvoljavajući nedostojnom da śedne na tron Svetoga Petra Cetinjskog.
Sve će to jednog dana doći na naplatu. Živi bili pa viđeli.