Crna Gora i Hrvatska – povratak u 90-e

Piše: Miloš ĐURIČKOVIĆ, međunarodni sekretar SD-a i funkcioner Evropskog saveza

Izvor: Slobodna Dalmacija

Za protekle četiri godine, otkako je došlo do promjene vlasti u Podgorici, odnosi Crne Gore i Hrvatske vraćeni su gotovo na nivo s kraja devedesetih. Normalizacija odnosa započela je 2000. godine, kada je tadašnja zvanična Podgorica izrazila iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za bol, stradanja i materijalne gubitke koje su im nanijeli predstavnici Crne Gore u sastavu JNA tokom tragičnih događaja 1991. i 1992. godine. Nakon toga, dvije strane su popisale otvorena pitanja i dogovorile modalitete za njihovo rješavanje. To je omogućilo normalizaciju i uspostavljanje partnerskih odnosa u mnogim oblastima, poput turizma, ekonomije i, najvažnije, euroatlantskih integracija.

Danas, nakon dvije decenije odnosa koji su išli uzlaznom putanjom, zvanična Podgorica, ili njen većinski dio, odlučila je napraviti zaokret i vratiti se modernizovanoj retorici iz devedesetih. Privid normalnih i dobrosusjedskih odnosa održavaju tek ustaljene floskule o zajedničkoj evropskoj budućnosti i NATO partnerstvu. Dijalog, saradnju i zajedničke inicijative zamijenila je oštra retorika, problematizovanje otvorenih pitanja i način njihovog rješavanja. Suštinski, većinski dio današnje vlasti u Crnoj Gori takođe žali zbog dešavanja iz 1991. i 1992. godine, ali za razliku od prethodnika, oni žale zbog konačnog ishoda, tj. poraza.

Za prosječnog građanina Hrvatske veoma je teško razumjeti ionako kompleksnu i paradoksalnu društveno-političku situaciju u Crnoj Gori. Još je teže objasniti zašto bi to trebalo biti predmet njegove pažnje. Da bismo je razumjeli na valjan način, poslužićemo se slikovitim opisom aktuelne 44. Vlade Crne Gore.

Aktuelna 44. Vlada Crne Gore sastavljena je od svega i svačega – u pogledu partija, politika, pojedinaca, ideologija i drugih uvjerenja. To je vlada s hiljadu lica. To može stvoriti privid, jer zavisno iz kojeg ugla svjetlo pada na Vladu, može vam se učiniti da je ona moderna i proevropska, dok iz drugog ugla djeluje retrogradno, nedobronamjerno i kao relikt devedesetih. Zvanična vlast u Podgorici sastavljena je od nekadašnjih rezervista s Miloševićevih bojišta i njihovih ideoloških sljedbenika. Oni čine dominantnu snagu i predstavljaju najuticajniji faktor u Vladi Crne Gore i parlamentarnoj većini. Ostatak čine populisti, čiji su jedini kriterijumi materijalne prirode, i koji su bez političke i druge hrabrosti – nakon svega nekoliko mjeseci od formiranja Vlade, uprkos brojnim pozicijama koje pokrivaju, uključujući i poziciju predsjednika Vlade – faktički izgubili uticaj i postali marionete.

Odmah po formiranju takve Vlade uslijedilo je političko “granatiranje” Hrvatske. Simbolički, započeo ga je ministar odbrane Krapović, iz redova političkog subjekta “Demokrate”, koji bi se mogao opisati kao Milošević-Jugend, budući da su proizašli iz političkog subjekta SNP, koji je bio produžena ruka Slobodana Miloševića u Crnoj Gori. Krapovićeva prva “ofanziva”, oblast djelovanja, odnosno problematizacija i zaoštravanje retorike, odnosila se na pitanje školskog broda Jadran, granice na Prevlaci i spomen-ploče u Morinju. Tako smo, nakon dvadeset godina rada na tome da ta otvorena pitanja budu tačke spajanja i saradnje, za svega godinu dana došli u situaciju da postanu tačke sporenja i netrpeljivosti. Ministar Krapović je svoju ofanzivu i neprimjerenu retoriku pravdao “odbranom” i “zaštitom svojega”… Kakva koincidencija, kako poznato zvuči.

Druga ofanziva bila je konkretnija i nju su predvodili iskusni rezervisti, a ne pripadnici Milošević-Jugenda. Rezolucija o Jasenovcu, koju je inicirao predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić – čovjek sa zvaničnom titulom četničkog vojvode – nanijela je ozbiljnu štetu odnosima s Hrvatskom. Samim tim proizvela je i prvi konkretan odgovor hrvatske strane u vidu blokade zatvaranja pregovaračkog poglavlja 31 – Vanjska, sigurnosna i obrambena politika, te proglašenja predsjednika Skupštine, potpredsjednika Vlade i poslanika većine za persona non grata u Hrvatskoj. Takođe, zvanična Podgorica dobila je od Zagreba non-paper sa deset tačaka koje bi podrazumijevale normalizaciju odnosa.

Tako smo danas došli u situaciju da, kada uklonimo prazne i uobičajene floskule zvaničnika, imamo urušene odnose na relaciji Zagreb–Podgorica, i suštinski nepostojanje političke volje unutar zvanične Podgorice za rješavanje otvorenih – sada već ozbiljnih – problema.

Spletom okolnosti, ali i zbog statusa punopravne članice EU, Hrvatska je danas važan spoljno-politički faktor u Crnoj Gori. Takođe, Zagreb je jedna od rijetkih evropskih prijestonica koja suštinski razumije problematiku i situaciju u Crnoj Gori. Politika Brisela i uticajnijih članica EU, barem za sada, ogleda se u pokušaju da od bivših rezervista, Miloševićeve omladine i impotentnih populista – koji svi zajedno čine Vladu Crne Gore – naprave moderne Evropljane. Ambicije su slične kao kad su pokušavali od Milorada Dodika i Aleksandra Vučića napraviti moderne evropske političare okrenute Zapadu. Danas vidimo kako je sve to završilo i koliko je truda, novca i vremena uzalud potrošeno, a situacija je gora nego na početku.

Toga su svjesni i u Vladi Crne Gore, pa je za očekivati da zvanična Podgorica neće uložiti značajniji napor u rješavanje otvorenih pitanja s Hrvatskom, već će se fokusirati na obezbjeđivanje pritiska određenih članica EU na Zagreb, kako bi odustao od zahtjeva i “stavio povez preko očiju” kada je riječ o dešavanjima u Crnoj Gori.

Ukoliko se prihvati ignorisanje crnogorske realnosti, to će predstavljati svojevrsnu legalizaciju – pečat na “soft” varijantu retrogradne nacionalističke politike i u Beogradu i u Banjoj Luci. U tome je uloga Zagreba presudna – kao svojevrsnog eksperta EU za region zapadnog Balkana – u sprječavanju davanja legitimiteta evoluiranom virusu nacionalističkih politika i struktura.