Čovjek od krvi, mesa i pendreka

Čovjek od krvi, mesa i pendreka

Piše: Dubravka Jovanović

Ne poznajem lično šefa policije.
Ne daj Bože i da ga upoznam kao šerifa, a kao čovjeka, moguće.
Što da ne, jer volim ljude. I spadam u onu sortu  koja se nada i kad je najgore i vjeruje da je dobro jače od zla. I da na kraju pobjeđuje. I nije svaki čovjek na zemlji tu da najbolji bude. I nije svaki dan da  dobro bude.  Ali između toga da bar zlo ne bude, i zlu da ne ličimo.
Dakl, Šćepanovića, osim sa TV ekrana i ostalih elektronskih uređaja, nikad u životu viđela nijsam, niti išta o tome čovjeku znam.
Vidim da je ijedak, da glasno zbori, bolje reći viče, da se članovima zakona, alinejama, brojevima i tačkama pravnih spisa mačuje u odbrani svega što je neodbranjivo, ako ja dobro čujem argumente za i kontra zakona koji je vladajuća većina u petoj brzini progurala kroz plenum uprkos mišljenjima i sugestijama Evropske komisije. A Evrope im puna usta  i prosto ne dišu više ni na pluća nego na Evropu, koliki su Evropejci.
Graja, dreka, vika, larma, riječju, stasom i glasom šefa policije.
Žuč je bljuvao na svaku koja mu se nije sviđela od poslanika opozicije i  gospodina Lakovića iz vlasti (do sinoć), koju je gospodstveno i sa stilom napustio.
Manir mu je i da dobacuje sa mjesta poslanicima i da se nadglašava sa mikrofonima. Najgore i po malo zastrašujuće je što prijeti.

Zbore oni koji su sa pravnom naukom na TI da nam se crno piše ovim brzopoteznim zakonima,  kojima je,  zbore učeni, policija država i Bog i batina.
Svi mi koji nijesmo s njima, ako poprijeko pogledamo koga iz njihovoga bataljona, ešalona ili formacije, smo ga nagrabusili.  Najgore vele, prolaze sami neposlušni  policajci za koje nema mrdanja.
Ni –nu, ni-nu ispred kuće, u đardin, na banj, u kafić na taracu ili radno mjesto.
Lije na ruke a u najblažem slučaju nanogica na noge. A potom ni suda, ni sudije.
Sve rješava nekakva komisija …
A ja i dalje sam u ono doba stare  milicije. Sjećam se nekih dobrih ljudi iz moga djetinjstva koje smo zvali dondo milicioner. On je znao prevesti neku stariju  i nemoćniju osobu preko puta,oprostit kakav  lakši prekršaj u saobraćaju,,čak i zamijeniti gumu kad pukne nasred puta.
Jednom sam prekoračila brzinu nadomak Titograda.
Prešila sam na TV emisiju promovišući novu knjigu poezije.
Umalo da dežurnom saobraćajnom policajcu nije polećele kapa s glave kad sam se uz oblak prašine do neba , jedva zaustavila, dok mi je tablicom stop ukazao na proširenje od šodera.
Pristojno, uz dobar dan, samo me upitao: koja je muka pa ovako letite?
Odgovorila sam mu: Pišite, kaznite, sve po zakonu zasluženo, samo me molim Vas  pustite jer kasnim na emisiju a poezija mi je život.
Pitao me kakvu poeziju pišem i rekao da se i on bavi poezijom.
Imao je plave oči, kao moj zaliv.
Istog trena, u galavi  sam pronašla rimu i izgovorila stih za njega. Nasmijao se. Pogledao papire i vratio mi ih.
Bio je sa sjevera, kasnije mi je ispričao.
Ovoga puta opraštam i da Vam ne padne na pamet da prekoračite brzinu u povratku za Boku.
Pišite poeziju, od nje je čovjek zdraviji, dodao je.
Rastali smo se uz obećanje da ću mu pokloniti knjigu. Nije tražio mito, ni korupciju.
Kada sam se vraćala, na onom mjestu đe me propisno i s razlogom zaustavio više ga nije bilo. A tako sam željela pokloniti mu knjigu, imala sam samo jednu u kolima.
Znam i vjerujem da još ima časnih i čestitih policajaca u svim policijskim formacijama.
Težak je njihov posao.
Ali nije samo da hapse. A to, svjedočimo ovih dana rade  bezdušno. Revanšistički, očigledno je.
Druže Šćepanoviću,
Spustite  ton  oktavu ili dvije niže. Može to i mirnije. Finije.
Možda danas jeste sila. A sila Boga ne moli, ali Vas molim da ipak prikočite.
Nije sve crno-bijelo.
Niti mi-vi-oni. Nijesmo svi neprtijatelji, lupeži, špijuni, kukavice, neradnici, mafija, kriminalci.
U mom Gradu istina, namnožio se neki, meni potpuno nepoznati svijet u dva klana: škaljarski i kavački. Nažalost, nazvan po dva mirna naselja, još miroljubivijih ljudi. Bio je to puk, dobri, skromni, uglavnom siromašni a ponosni. Živjeli su od svog rada, uglavnom zanatlije i svojih malih vrtova za, kako su govorili, dva pera salate.
Danas se Škaljari  i Kavač po zlu pominju. Sramota me.
Nijesu to ni Škaljari ni Kavčani.
A Kotor -Grad  na listi Svjetske prirodne i kulturne baštine.
Kotor u kome je privilegija roditi se, živjeti i stvarati.
I naravno, procesuirajte i hapsite sve koji nedjelima kaljaju obraz Grada nad gradovima i države nam Crne Gore, pred čijom ljepotom svijet bijeli zastaje.
Ali to činite profesionalno, sa dostojanstvom, tiho, sa načinom i stilom.
Čemu marice, lisice, maske, duge cijevi, kamere?
Noš-žica-Spuž.
Ljudski to radite kad je sve prije toga odrađeno kako treba i neka za svoja nedjela odgovara svako.
A pokoljenja djela sude. Ne dajte da vam pokoljenja nedjelima sude.
Mnogo ste osiona, osiljena družina. Olako ponižavate, donosite sudove i sve nas koji nijesmo sa vama takvima u teftere, škafetine i foldere smještate, slažete i bilježite, pa kad dođemo na red.
Ali  ne zaboravite, nikad se ne zna ko će prije, jer:

„Kolo sreće uokoli
Vrteći se ne pristaje
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje!
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada“…..