Čovjek koji nije imao što da glumi

Autorka: Adrijana Đorojević

Sloboda ili digne čovjeka ili ga uništi – govorio je Uroš Tošković (1932–2019), veliki crnogorski umjetnik koji je upravo tu misao živio do kraja. Za njega sloboda nije bila apstraktna ideja, niti parola, već način postojanja – lični izbor koji je podrazumijevao i rizik, i usamljenost, ali i potpunu posvećenost umjetnosti. Tošković je birao slobodu stvaranja i život po sopstvenim pravilima. Upravo ta potreba za potpunom slobodom oblikovala je i njegovu ličnost i njegovo djelo.

Povodom sedme godišnjice smrti jednog od najznačajnijih umjetnika crnogorske i evropske likovne scene, ponovo se otvara priča o životu i djelu – majstora crteža, neumornog istraživača ljudske prirode i umjetnika koji je slobodu stvaranja stavljao iznad svakog kompromisa.

Potpuno svoj

Tošković je bio čovjek neposrednog temperamenta i specifičnog humora koji je u svakodnevnim situacijama znao da iznenadi sagovornike britkom dosjetkom ili neočekivanim gestom. Nije mario za društvene konvencije, niti je pokušavao da ostavi utisak – bio je potpuno svoj, često ironičan, ali i duhovit na način koji je razoružavao ljude oko njega. Njegova spontana priroda i sklonost ka šali činili su da i najobičniji susreti prerastu u neobične i nezaboravne trenutke. Iza te naizgled razigrane neposrednosti stajala je snažna ličnost umjetnika koji je svijet posmatrao slobodno i bez zadrške, baš onako kako je i stvarao – iskreno, instinktivno i bez udvaranja publici.

Uroš Tošković u jednom francuskom gradiću (FOTO: Arhiva Pobjede)Ovim povodom zavirili smo u bogatu arhivu našeg lista i pronašli zanimljive fotografije koje svjedoče o različitim životnim i stvaralačkim trenucima Uroša Toškovića. Među njima je i fotografija iz 1976. godine na kojoj se umjetnik potpisao i ostavio kratku posvetu: „Redakciji ‘Pobjede’ prijateljski – 22. 11. 1976“, uz svoj prepoznatljivi, gotovo kaligrafski potpis. U arhivi se nalazi i fotografija iz 1979. godine, koja bilježi razgovor Veselina Đuranovića i Vidoja Žarkovića sa Toškovićem, tokom izložbe njegovih djela u Beogradu 1979. godine, dok druga, nastala 1999. godine, prikazuje umjetnika tokom posjete vrtiću „Ljubica Popović“, gdje je, okružen djecom, na sebi svojstven način razgovarao sa najmlađima.

Tošković u vrtiću „Ljubica Popović“, 27. oktobra 1999. godine (FOTO: Arhiva Pobjede)Posebno je zanimljiva i fotografija iz jednog francuskog gradića iz 1976. godine, na kojoj Tošković razgovara sa ženom koja šeta psa – prizor svakodnevice koji na upečatljiv način dočarava njegov život između Crne Gore i Francuske. Pažnju privlači i Toškovićev portret na kojem je odjeven u crnogorsku nošnju.

Portret Uroša Toškovića sa njegovom posvetom redakciji Pobjede (FOTO: Arhiva Pobjede)O Toškovićevoj snažnoj i neponovljivoj umjetničkoj pojavi, ali i o ličnim susretima sa čovjekom koji je ostao dosljedan vlastitom putu do posljednjih dana, za Pobjedu govori njegov prijatelj, umjetnik Slavenko Rakočević, prisjećajući se druženja sa Toškovićem i trenutaka koji su, kako kaže, otkrivali njegovu neobičnu prirodu, britak duh i potpunu posvećenost umjetnosti.

Konflikt

Mnogo prije nego što je lično upoznao Toškovića, Rakočević je slušao brojne priče i gotovo legendarne anegdote o njemu i Dadu Đuriću. Kako je i sam bio dio umjetničkih krugova, često su se, kaže, prepričavale razne zgode iz Pariza, vezane za Toškovićev neobičan život i temperament.

Slavenko Rakočević (FOTO: Mara Babović)– Sjećam se izložbe Uroševih radova u Modernoj galeriji u Podgorici osamdesetih godina. Tada smo se prvi put sreli, ali se nijesmo odmah sprijateljili. Prijateljstvo je došlo kasnije, devedesetih. Vlasnik galerije „Most“ organizovao je večeru na kojoj je čak došlo i do malog konflikta između nas. On je držao govor, a ja sam mu, vjerovatno zbog izgleda (bio sam visok, sa dugom crnom bradom) bio interesantan. Tu smo se malo „zakačili“. Poslije je došao kod mene na Mateševo i tada smo se zbližili. Od tada smo se družili intenzivno. Tako je ostalo do kraja – prisjeća se Rakočević.

Dodaje da je Tošković bio upravo onakav kakvim ga je godinama zamišljao.

– Prije svega bio je slobodan čovjek, a to je vrlo teško. I on i Dado težili su apsolutnoj slobodi. Dado je bio stacioniran u Parizu i radio je neprestano, dok je Uroš bio poput nomada – stalno u pokretu. Mislim da ga je i sam atelje, na neki način, sputavao. Uroš je na mene ostavio snažan utisak – i kao čovjek i kao veliki crtač koji nikada nije dozvolio da ga išta skrene sa njegovog puta – kaže Rakočević.

Prisjeća se i načina na koji je Tošković radio – gotovo asketski i uvijek u pokretu.

Rakočević i Uroš Tošković (FOTO: Privatna arhiva)– Radio je na manjim formatima, na onome što je moglo stati u njegovu torbicu. Uvijek je uz sebe imao neke priručne alate i neobične materijale koje je koristio za crteže. Jednom mi je donio potpuno spljoštenu ljusku koju je našao ispod željezničke šine u Zagoriču. Bio je oduševljen i rekao mi: „Vidi, Rakoče, kakva četkica!“ Odmah je uzeo tuš i napravio crtež. Valjda su mu odgovarale te ogrebotine i hrapavost materijala – priča Rakočević.

Toškovićev crtež imao je poseban, gotovo unutrašnji život.

– Njegov crtež uvijek je bio u skladu sa njegovim razmišljanjem. Vidjelo se da misli slikarski. I on i Dado imali su sreću da budu učenici Marka Čelebonovića. Čak ih je i Milo Milunović, iako veoma strog profesor, „podnosio“, jer je osjećao da donose nešto novo – kaže Rakočević.

Dodaje da je Tošković uspio u tome da njegov crtež izgleda poput ogrebotine, otiska emocije na papiru.

Veselin Đuranović i Vidoje Žarković u razgovoru sa Urošem Toškovićem, tokom njegove izložbe u Domu kulture „Studentski grad“ u Beogradu, 1979. godine (FOTO: Arhiva Pobjede)– To je veoma teško. Nekome može izgledati kao da on tu samo nešto ,,švrlja“, ali nije tako. Svaki potez ima svoju funkciju. I kad je linija isprekidana, ona je živa i pogađa u centar. Uroš je bio oslobođen tog podsvjesnog udvaranja publici. To se vidi i na snimcima gdje crta pred kamerama – radi tačno onako kako osjeća u tom trenutku – ističe Rakočević.

Pasulj u džepu

Rakočević podsjeća i na Toškovićev neobičan odnos prema svakodnevici i luksuzu.

– Bio je vrlo specifičan. Dođe u kafanu i naruči sladoled i viski. Ljudi oko njega se čude. Jednom smo bili na ručku i poručio je pasulj. Kad je vidio da je restoran pun, tražio je od konobara kesu. Pojeo je nekoliko kašika, a ostatak sipao u kesu i stavio u džep od jakne. Svi su ga gledali začuđeno, ali kod njega je to uvijek bilo simpatično i u skladu sa njegovim načinom života. Sa Urošem nikada nije moglo biti dosadno – čak i kada je bio najozbiljniji, ispod onih njegovih gustih obrva – prisjeća se Rakočević.

Ističe i da je Tošković bio izuzetno samokritičan.

– Ljeti sam često bio u Kolašinu, a on bi dolazio sa Tare sa dvadesetak crteža i onda pravio selekciju. Gleda ih i govori: „Ovaj ne valja… a šta misliš o ovome?“ Na kraju bi ostala dva. Svi su oni vrijedjeli, ali je on tražio najbolje. Bio je smješten u hotelu „Brile“, u sobi broj 13, u koju gotovo niko nije ulazio. Kad dođem pred vrata, čujem ga kako šuška unutra pa pitam: „Gmižeš li, gmižeš?“ Tek tada bi otvorio vrata – priča Rakočević.

Tošković, dodaje, nije volio pretjerano hvaljenje, ni razgovore o umjetnosti.

– Znao je da kaže: „Šta reče mali? Mali ćuti!“. Jednom smo bili u galeriji „Most“. Prišao je jednom starijem slikaru, pružio mu ruku i rekao: „Poljubi ruku veličini“. Sjećam se i kada smo se vozili prema Mateševu, Uroš je u prolazu vidio neke ljude. Kaže: „Rakoče, stani, hoću da nacrtam ovoga“. Rijetki su umjetnici koji su uspjeli da nađu način da ono što nose u sebi prenesu na papir kao što je to učinio Uroš. On i Dado nijesu dozvolili da im umjetnost sklizne u manirizam i monotoniju. Bili su pravo osvježenje – ističe Rakočević.

Jedno sjećanje posebno mu se, kaže, često vraća.

Uroš Tošković u crnogorskoj nošnji (FOTO: Arhiva Pobjede)– Sjedjeli smo u kanjonu Morače i tada mi je ispričao svoju životnu priču, od djetinjstva. Potpuno se otvorio. Imao sam osjećaj da sam mogao zaviriti u njegovu dušu više nego mnogi drugi – prisjeća se Rakočević

Nedostaje mu ta Toškovićeva neobičnost.

– Nedostaju mi ti trenuci potpune opuštenosti kad čovjek nema što da glumi. Ja to zovem „korisni avetluk“. Uvijek je morao nešto da smisli da ne bude dosadno – kaže Rakočević.

Sjeća se i kako ga je često nalazio kod brata kako leži na podu, između ormara i kreveta.

– Nije mu bilo udobno na krevetu. Vjerovatno je to navika iz Pariza, gdje život nije bio lak. Mislim da mu je svaka velika udobnost smetala. Trebalo je nešto da ga ,,žulja“ da bi on bio Uroš – kaže Rakočević.

Za Toškovića je, naglašava, sloboda bila suštinska životna vrijednost.

– Svaka sloboda košta. Ona nema cijenu. Uroš je to rano shvatio. Sloboda znači hrabrost. Bez hrabrosti nema slobode. On je to živio i ostao joj dosljedan do kraja – ističe Rakočević.

Nasljeđe

Rakočević smatra da Crna Gora još nije u potpunosti svjesna veličine Toškovićeve umjetnosti.

– Čini mi se da se često u prvi plan stavljalo njegovo ponašanje i performansi, a to je možda bila samo njegova odbrana. Suština je u njegovom djelu. Ono ga brani. Uroš je ostavio dovoljno da država mora ozbiljno da se pozabavi njegovim nasljeđem. Podgorica bi bila pravo mjesto za jedan ozbiljan legat. Imamo mi velika imena – treba ga svrstati uz Dada i Petra Lubardu – kaže Rakočević.

Posljedni susret sa Toškovićem

Slavenku Rakočeviću je posljednji susret sa Urošem Toškovićem ostao posebno urezan u pamćenju.

– Bila je noć. Vidio sam čovjeka koji vuče dvije bijele vreće. Uroš se gotovo stopio sa tamom. Moj sin Lazar rekao je: „Tata, evo čika Uroša“. Stali smo i razgovarali. Lazar je jeo kokice, a Uroš je, kao i uvijek, morao nekoga da testira – uzeo je nekoliko kokica onom svojom crnom rukom da vidi kako će dijete reagovati. Poslije se izgubio u tami. To je bio naš posljednji susret. Kasnije sam čuo od njegovog brata da je te noći, ili već naredne, preminuo – prisjeća se Rakočević.

Tako je govorio Tošković

U arhivi Pobjede pronašli smo veliki broj Uroševih intervjua, pa iz njih izdvajamo nekoliko zanimljivih citata:

* Ja mislim da za najmanji razmak u stvaralaštvu treba trista sunčanih godina, kao što je to trebalo Pikasu, Dadu i meni *

* Neki mi kažu da se može živjeti od slave. Slava je u neku ruku umiranje. Uzmite Pikasa, da je slava došla kasnije, bolje bi radove napravio, prerano su mu sva vrata bila otvorena*

* Dovoljno je 40 gdina živjeti i svakih pet godina mijenjati ime, da ne bi ljudi potpali pod uticaj slave *

* Nekima je traganje samo jedna vrsta udaljavanja od stvarnosti, dok se drugi, izabrani, ne zaustavljaju. Ako u umjetnosti ne znaš da istraješ, sve ti je uzalud. Onda je to umjetnost u obradi koja će se kad tad raspasti kao kuća od karata. Ja za sebe znam, ja znam đe idem *

* Čovjek nije ono što jeste, nego što bi želio da bude. Uvijek sam bio ono što sam ja htio – to je možda moja najveća snaga i vrlina, a možda i moja najveća slabost i zabluda *

* Ljudska glupost me najviše nervira, to je ograničenost. U našoj civilizaciji kreteni su pametni, a pametni su osuđeni od gomile *

Dvije Uroševe pjesme

U arhivi Pobjede pronašli smo i dvije Uroševe pjesme pod naslovom „Bez naziva“, uz koje stoji i njegov duhoviti P. S.: „Volio bih da dobijem Nobelovu nagradu za poeziju – ne zbog slave, nego da zaradim koju paricu.“

BEZ NASLOVA

,,Slušajte me ptice / Moji nijemi svjedoci / Stotinu sam puta / Prenebregao more / Kleo se tvojom osamom / A i tamo kad dođem / Neće me Sunce zaboraviti / Kao ni sada“

BEZ NASLOVA

,,Ima jedna noć bez zvijezda / Ima jedna kuća bez odmora / ko zna ko je ovom zemljom hodio prije mene / Ko zna čija su mora lješevi pregazili / Vi koji odlazite radi života i ljubavi / Ne vraćate se“