Čovjek kao podatak, sloboda kao izuzetak

Čovjek kao podatak, sloboda kao izuzetak

Autor: Hristina Janković

U epohi u kojoj tehnologija prestaje biti sredstvo, a postaje poredak, mr Željko Rutović u knjizi „Ukidanje čovjeka“ upozorava na duboku civilizacijsku krizu u kojoj se ljudsko biće svodi na broj, podatak i algoritamski obrazac. Kroz kritiku tehnosfere, biometrijske kontrole i transhumanističke ideologije, autor otvara pitanje odgovornosti savremenog društva za gubitak slobodne volje, empatije i misaone autonomije, ukazujući da „ukidanje čovjeka“ nije nasilni čin, već proces u kojem čovjek sve češće – svjesno sudjeluje.

POBJEDA: Vaša nova knjiga „Ukidanje čovjeka“ pojavljuje se u trenutku kada se društvo brzo mijenja. Koji je bio Vaš glavni unutrašnji ili spoljašnji podsticaj da je napišete upravo sada?

RUTOVIĆ: Svenaglašenom i sveprožimajućom tehnizacijom – mašinizacijom ovog doba, ubrzano se radikalizuje kriza čovjeka u njegovom misaonom, ontološkom, sociološkom i kritičko-saznajnom iskustvu. Očito je i to na više djelatnih pojavnih nivoa, tog „ukidanja čovjeka“ o kome knjiga govori da su nove hibridne tehnologije, prediktivni algoritmi, biometrijska kontrola i velike baze podataka, dramatično ugrozili ljudski individualizam, autonomiju, slobodu, privatnost, misao i dostojanstvo. U tom kontekstu čovjek je danas, nažalost, sve više podatak – broj, a njegova slobodna volja izuzetak. Konačno, premda toga ne mora biti svjestan, čovjek danas prebiva u određenom obliku svoga nepostojanja, kome iluziju „bitnosti“ i stvarnosti generiše svijet spektakla, virtuelnosti, društvenih mreža i algoritama u okviru čega se kontinuirano brišu granice između čovjeka i mašine, istine i iluzije, slobode i kontrole.

Argumenata i pojavnih razloga za ovakve konstatacije i tendencije samoukidanja čovjeka je mnogo. Karakter globalne sociološke društvene promjene izazvane vijekom supertehničke mašinske nadmoći u kome techne odnosi pobjedu nad logosom kao mišljenjem, rasuđivanjem i samoodređenjem – bio je glavni izazov i motiv ove knjige koja je prirodni slijed mojih prethodnih „Digitalni demos“ i „Homo mašina“.

POBJEDA: Koja je Vaša ravnoteža između autorske subjektivnosti i potrebe za univerzalnom porukom?

RUTOVIĆ: Ne mali broj savremenih teoretičara društveno humanističke provinijencije današnju postmodernu civilizaciju kritički opservira iz ugla fenomena postčovječanstva, postčovjeka, postljudi, „krnjih ljudi“, postdemokratije, postistine, postprivatnosti, postbiologije, postmedija… Iako to možda i grubo i nadrealno zvuči, „Ukidanje čovjeka“ je analiza naraslih univerzalnih fenomena današnjice koji su sve manje izolovani i nepovezani, a sve više izraz dramatičnih permanentnih posljedica vidljivih po čovjekovu suštinu i izvornost duhovnog bića, odnos prema Drugom čovjeku, i na kraju prema sebi, onom koji se sve manje propituje za mjesto i ulogu u svijetu ubrzane „pametne“ mašinske promjene u kojoj čovjek sve više postaje rob(a) s kojim je tako lako i unosno manipulisati, kontrolisati, nadzirati i usmjeravati u željenim pravcima multinacionalnih korporativnih agendi, koje visokosofisticiranim pomagalima, a sve pod geslom široke dostupnosti „pametnih“ proizvoda, dopiru lako do svakoga tupeći čovjekovu samospoznaju i kritičko promišljanje, čime ga čini idealnim materijalom za razne oblike socioinženjeringa.

POBJEDA: Nova knjiga djeluje kao polemika sa savremenim trenutkom – s kim ili s čim vodite najvažniji dijalog u njoj?

RUTOVIĆ: Taj, kako kažete, savremeni trenutak je pod uticajem tehnosfere kao kompleksnog sistema digitalnih tehnologija, vještačke inteligencije, automatizacije i algoritamskog upravljanja doveo do transformacije čovjeka, njegove duhovnosti, njegovih emocija, konačno i njegove transfiguracije tijela. I naravno, sve rečeno podržano politikom i ideologijom transhumanizma kao nove „stvarne stvarnosti“ ubrzanja evolucije, traži kontinuirani dijalog.

Kazao bih da tog širokog istinskog argumentovanog dijaloga u povodu pitanja šta je danas i šta znači ljudsko biće, jednostavno od strane relevantnih subjekata društva nema. Posljedično stvari i procesi, pojedinačni i kolektivni dovedeni su do paradoksa po kojem čovjek svjesno lišen svoje misaone suštine čak neprirodno uživa u takvom samokažnjavajućem statusu samoukidanja čovjeka. Knjiga nema ambiciju da pruži gotove i definitivne odgovore, ali ih vrijednosno nagovještava postavljanjem pitanja što često predstavlja epistemološki korak naprijed. S obzirom da knjiga svojom osnovnom ambicijom referiše na tehnološki, kulturološki, psihološki, socioetički, estetski i društveni aspekt, ona je poziv na postavljanje neizgovorenih pitanja smisla i uloge, mjesta i cilja današnjeg čovjeka, te kao takva istovremeno i poziv na civilizacijski dijalog kao najviši oblik razmjene ideja, stavova i vrijednosti u okviru fenomena nadređene uloge mašinskog svijeta u kojem se čovjek sve više primjetno kognitivno urušava, dehumanizuje, ukida i samoukida. U tom duhu automatizacije svakodnevnog života čovjek je izgubio empatiju, pažnju, osiromašio jezik, retoričku kulturu i misaono obrazovnu vrijednost, nasuprot čemu se današnji čovjek monetizuje kao konzumeristička proteza unificiranog modelovanog (o)ponašanja totalne simulacije stvarnog svijeta. A u tom svijetu, ugađajući svojoj lijenosti, on uživa u svom kritičkom nepostojanju.

Složićemo se da je u tako „uređenoj stvarnosti“ moguće sve – neznanje se pretvara u znanje, a sloboda u teret. Umjesto postavljanja pitanja o pravu i pravdi, građanskim slobodama, etici, granicama znanja i neznanja, prirodi politike i društva, bježi se u „prirodno“ okruženje svijeta iluzije društvenih mreža i velikih baza podataka. Sveukupno knjiga je poziv za reafirmaciju logosa kao riječi, smisla, uma i moći autonomnog, kritičkog, zrelog i odgovornog mišljenja.

POBJEDA: Bavite se temama identiteta, vrijednosti i društvenih lomova, koliko smo generalno svjesni kriza?

RUTOVIĆ: Savremenom civilizacijom umjesto kulture sjećanja i samosvijesti vlada opasni zaborav sa svim njegovim vidljivim posljedicama. Zašto je to tako, a tako jeste, razloga i to združenih je mnogo. O nekima smo govorili u prethodnim pitanjima. Kazali smo, pitali smo se kome treba čovjek kao samosvjesno kritičko biće duha, polemike i sumnje. Kao takav, danas gotovo incident, očito da gotovo nikome ne treba. Zato ga treba „ukinuti“, programirati, rijalitizovati, učiniti članom psihologije gomile, njime manipulisati, koji u krajnjem, u sveopštoj atmosferi kolektivne neupitanosti nametnute socio-psihologije ne može nikom smetati.

POBJEDA: Što u knjizi izaziva „otpor“ čitalaca – što je najneugodnija istina za savremenog čitaoca?

RUTOVIĆ: U duhu prethodnog, svaki poziv na čovjekovo suočavanje sa sobom i drugima, svaki kritički nazor odnosa logosa i techne, istine i postistine, slobode i neslobode, svako humanističko upozorenje o položaju čovjeka pogotovo danas u dobu sveopšteg populizma i medijske anestezije težak je i neizvjestan put. Čovjek je, ili to što je ontološki preostalo od njega, samodefinisao svoje konačne „istine“ poslije kojih prestaje svako tragalačko iskustvo relacija uzroka i posljedice, istine i laži, čovjeka i postčovjeka. A sa takvim čovjekom, složićemo se, dijalog je nemoguće voditi. Tek, čovjek pristaje da u vijeku sve više usamljenih ljudi bude dobrovoljac nametnutog mu digitalnog zatvora u kojem se prirodna supstituiše vještačkom inteligencijom. A u takvom okruženju dezintegracije kritičke misli, memorije i emocija, produkuje se novi režim poželjnog mišljenja koji urušava slobodu, etiku i estetiku, istinu, intelektualni integritet i otpor nepristajanja na „ukidanje čovjeka“ pod snažnim dejstvom tehničke totalizacije i njenih antihumanističkih derivata koji se etabliraju paradigmom „novog smisla“ ove epohe.