Cijenu svoga djela i učenja plaćao sopstvenim životom

Navršilo se 40 godina od smrti Radovana Zogovića, književnog gorostasa koji je u Crnoj Gori često bio zaboravljen i prećutan

MARTINOVIĆ: Naravno, mi dobro ne poznajemo njegovo djelo, malo ili gotovo nimalo se uči u školama i fakultetima, iako se izdanja njegovih knjiga s vremena na vrijeme ponavljaju i to je dobro

VOJIČIĆ-KOMATINA: Zogovićevo mjesto u crnogorskoj književnosti je semantički prodorno, čitavim jednim vijekom trajanja oznakovljen

Autor: Andrija Radović 

Radovan Zogović je čitav svoj vijek proveo naspram neke bodljikave žice. Još od prve zbirke poezije

,,Plameni golubovi“ iz 1937. godine, koja je zabranjena u Kraljevini Jugoslaviji, sve do deceniju i po duge građanske i umjetničke izolacije koja je uslijedila poslije Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine nakon sukoba Tita i Staljina, kada je pao u nemilost jer je zastupao prosovjetske stavove… Ove godine se navršilo četiri decenije od njegove smrti, a ta okrugla godišnjica je u Crnoj Gori prošla ,,ispod radara“ – zaboravljena i prećutana. Zogović je, čini se, danas ponovo interniran, ovog puta iz naše stvarnosti.

Činjenica da je godišnjica odlaska jednog od najznačajnijih stubova naše kulture prećutana porazna je dijagnoza ovdašnjeg kolektivnog pamćenja. Kao poeta bio je gorostas dvadesetog vijeka. Njegov stih, prepoznatljiv po reskom revolucionarnom tonu i socijalnom angažmanu donio je modernom izrazu rijetku formalnu disciplinu i beskompromisni bunt. Bio je pjesnik potlačenih, autoritativni intelektualac kojem je poezija služila kao borbeno oružje. Međutim, njegov značaj za Crnu Goru je dvostruk, a naučna strana Zogovićevog stvaralaštva predugo je ostajala u sjenci stihova.

O zaboravljenom jubileju, ali i suštini i sudbini Zogovićevog djela, za Pobjedu su govorili književnica Tijana Rakočević, teoretičarka književnosti i profesorica na Filološkom fakultetu u Nikšiću Olga Vojičić-Komatina i književnik Miraš Martinović koji je Zogovića lično poznavao.

Tijana Rakočević (photo: Boris Đurović)

OSVJEŽIO JEZIK

Prema riječima Martinovića, koliko god se činilo da je godišnjica prošla neprimijećeno, a što je tačno s aspekta relevantnih institucija, Zogović je ,,pjesnik prvog reda, velikog formata, visokih estetskih i etičkih kvaliteta“.

– Te dvije kategorije, estetska i etička, čine u njegovom djelu sveprožimajući spoj i teško ih je razdvojiti. Takav pjesnik ne može proći, on će biti uvijek aktuelan i njegovo djelo će biti mjera ljudskosti, estetike i etike. Državni i politički ga „radari“ možda i ne uhvate, što nije tako važno, sve politike su kratkoga vijeka, veliki pjesnik je dovijeka! Mijenjaće se vlasti, razne garniture, državna uređenja („tim nepovratnije što se činjahu vječitiji“) kako kaže pjesnik u ,,Pjesmama Ali Binaku“, ali djelo velikog pjesnika neće proći. Naravno, mi dobro ne poznajemo njegovo djelo, malo ili gotovo nimalo se uči u školama i fakultetima, iako se izdanja njegovih knjiga s vremena na vrijeme ponavljaju i to je dobro. Gledano s aspekta dnevne politike, Zogović nije baš ,,popularan“, ali jeste duboko i trajno potreban. Činjenica koja se ne može previdjeti. Ugaoni kamen našeg duhovnog bića – kazao je Martinović.

On ističe da i danas nakon četiri decenije, ali i za njegovog života, i ubuduće, njegovo djelo ima čelno mjesto u crnogorskoj književnosti.

– Zogović sublimira istinske pjesničke vrijednosti. Radi se o stvaraocu širokih horizonata i dubinskih poniranja. Djelo o čovjeku, pisano za čovjeka. Dijapazon njegovih pjesničkih tema je veoma širok i raznovrstan, od Biblije, Dantea, Njegoša… Zogović kao pjesnik je nezamjenljiv i teško uporediv sa bilo kim. On je samosvojan glas, neponovljiv u našem pjesništvu. Pitam se: što bi Crna Gora bez takvog pjesnika, a ni on ne bi bio tako velik bez Crne Gore, njene slobode, etike, epike, istorije – kazao je on.

Miraš Martinović (photo: privatna arhiva)

Svaki jezik, prema riječima Martinovića, potrošiv je materijal, kao neki novčić izlizan od duge upotrebe. No na sreću, kako to vidi Martinović, u takvim situacijama rodi se pjesnik koji „jezik jednog naroda osvježi, koji mu udahne životvorne sokove“.

– Zogović je stvorio čitav jedan jezik. Kreće iz dubokih korjenova i gustih spletova, iz same arhaike, iz najdubljih slojeva bića i skupnog jezika, čineći ga nepresušnim. Toliko je riječi, kovanica, koje su našem jeziku dale novu snagu i energiju. ,,Jezik u poeziji Radovana Zogovića“ kapitalna je knjiga Marka Vešovića, možda do sada najbolje napisana na tu temu. Zogović i Lalić su pisci koji su crnogorskom jeziku dali potvrdu, toliku da ga niko ne može osporiti. Oni koji to pokušavaju, a znaju i čitali su djelo dva velikana, izgledaće pred sobom smiješni. Kroz njih i njihovo djelo, naš jezik svoju snagu očituje, a sa njima, potvrđuje sebe i nas – istakao je on.

Prema riječima Martinovića, sve što je napisao Zogović, u bilo kojoj fazi, podjednako je dobro.

– Zogovića sam lično znao i iz prve ruke od njega čuo mnogo toga što je ostavilo dubok trag na mene kao pisca i čovjeka. Poznanstvo koje smatram veoma dragocjenim desilo se ranih osamdesetih godina prošlog vijeka – istakao je Martinović. On je posebno istakao Zogovićevu zbirku ,,Knjažeska kancelarija“ koju je Pobjeda štampala 1976. godine. – Za nju je Krleža rekao: „Prosto ne mogu da vjerujem da je takva knjiga napisana“. Čitaocima preporučujem da čitaju Zogovića, a izdavačima da štampaju novo izdanje ove knjige – rekao je Martinović.

IDENTITETSKI PLIJEN

Vojičić-Komatina je ocijenila da se ,,Zogović ne bi začudio ni današnjem vremenu u kojem ga svrstavaju u razne politikanske svrhe zavisne od čijih god vladajućih trendova“.

Olga Vojičić-Komatina (photo: Univerzitet Crne Gore)

– Nazivajući ga piscem jedne ili druge nacije i otimajući se o pripadajuće Zogovićevo etnobiće, nagađujući i zaboravljajući da je za identitetsko sopstvo, kao i za poetičko, poetsko i intimno ljudsko pravo, odgovoran i obavezan samo samom sebi, a ne bilo čijoj zajednici, pa ni svojoj koja ga je ponajmanje shvatala i shvatila. Vjerujem da bi se Zogović nasmijao kada bi danas i ovdje mogao napraviti makar dvodecenijski dijahroni skor takvog predstavljanja njegovog djela, presjek u kojem su se vlasti smjenjivale, no ne i običaji i maniri pjesnikovog pozicioniranja – kazala je ona.

Dodala je da se Zogović ne bi začudio ni nama današnjima, kao što se nije začudio ni nama pređašnjima. – Na naše neobraćanje pažnje na četiri decenije od njegove smrti, vjerujem da bi odgovorio stihovima iz zabranjivane međuratne zbirke „Plameni golubovi“, te iz pjesme ,,U zemlji gdje je kažnjivo pisati pjesme“: Hodim./ U meni laje pseto. /Bježim. /U meni mene proždire pseto./ – istakla je Vojičić-Komatina.

Zogovićevo mjesto u crnogorskoj književnosti je, prema njenim riječima, semantički prodorno, čitavim jednim vijekom trajanja oznakovljeno, personifikovano borbom protiv zla i fašizma i u književnoj i u životnoj biografiji, utemeljeno kvalitativnim obilježjima njegove versifikacije, ali i narativne proze i esejističkih prikaza koji eksplicitno interpretiraju sve što misli o umjetnosti i mimezisu.

Zogovićeva ,,inicijacija“ se, kako je kazala, događa u međuratnom periodu.

– On već u Kraljevini Jugoslaviji slobodnim stihovima markira slobodarske i ljevičarske provenijencije svoje umjetnosti. I ne samo da je bio učesnik ratova, i svojih i tuđih, ne samo da je pisao ,,Pjesme o Španiji“, već je bio i borac i aktivista i sigurna veza za sve one koji odlaze u Španiju, i na kraju, ne samo da je bio učesnik NOR-a boreći se u Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj brigadi, već je iskustva iz rata transponovao kroz poeziju i tako formirao svoje najupečatljivije poetičko i ukupno umjetničko geslo koje kaže da se ne može stvarati umjetnost bez prethodnog proživljenja sa životom jer je umjetnost podražavanje života i onoga što se u njemu dogodilo – kazala je ona, dodajući da je funkcionalna, angažovana, programska književnost djelujućih formi proistekla iz takve vizije, ali i jedan od najvećih i najdužih, višedecenijskih sporova u književnosti prethodnog vijeka – sukob na književnoj ljevici.

Zogović, smatra ona, može poslužiti kao primjer kritičkog promišljanja mlađim generacijama.

– Njegova živost jezika, zavičajna kulturogenost, tematika rodnog Polimlja, suodnos koji poklanja poeziji i revoluciji, te metatekstualnost koja se očituje u komunikaciji sa svim naslijeđenim motivima, folklornom tradicijom, te time i svim pjesnicima prije njega stasavalim, zaslužuju i zahtijevaju pozornost na temelju koje će generacije učiti što znači kritički promišljati i suprotstavljati se austrijskoj ili bilo čijoj internaciji zemlje – rekla je ona.

PROMETEJSKI JUNAK

Na pitanje kako komentariše činjenicu da ni na jedan način nije obilježeno ili objavljeno da je prošlo četiri decenije od smrti velikog pjesnika, Rakočević je odgovorila da joj nikada nije bilo jasno obilježavanje godišnjice bilo čije smrti.

– Uz rizik da se javnosti, umjesto priželjkivanim lamentom nad propadanjem, prvo predstavim svojim poslovičnim odsustvom takta, priznaću da mi nikada nije bio jasan običaj da se obilježava godišnjica – bilo čije – smrti. To je logika hagiografije, u kojoj mučenička smrt sveca predstavlja vrhunac radnje. Bizarno, zar ne? Umjesto toga, iako znam da previše tražim, voljela bih kad bi se kroz zarasle staze Zogovićeve „nesavladive“ poezije svakog dana – umjesto pijucima i sjekirama, sopstvenim intelektom – marljivo probijale cijele armade mladih ljudi u potrazi za životno važnim odgovorima. U slučaju kojem svjedočimo, sačuvaj Bože da se jedno društvo koje je rezultat igre gluvih telefona između preplaćenih funkcionera i potplaćenih nastavnika, odveć stradalo u unakrsnoj kanonadi zaraćenih strukovnih kolona, kontinuirano i posvećeno bavi nečim tako kompleksnim kao što je Zogović. U poređenju sa tim bi i sudbina prve crnogorske nuklearne elektrane izgledala u najmanju ruku smiješno – rekla je Rakočević, koja već duže izučava djelo Zogovića.

Ona je ocijenila da Zogović nije običan pjesnik.

– On je biće agona i krvi, prometejski junak okovan vlastitim tumačenjem slobode, komunista disident utjelovljen u liku proroka koji cijenu svoga učenja plaća sopstvenim životom. Ne znam nikoga ko je tako istrajno, tako smjelo, tako strastveno pisao o tragizmu ljudske naravi, o vjernosti ideji i njenom izdajstvu, o vlasti nad umom kao o najtežem obliku samopokore koje čovjek, dozvoljavajući ga, izriče svojoj nesputanoj duši. U baladi o rudaru koji pada „u okno koje je, žаrom klesаrа, mukom rovcа, rio dok ne brizne deveti znoj i ridаj“, u pjesmi o dječjim logorima Volga, u pjesmi o jednoj kosi koja će vječno rasti u iščekivanju da se otac vrati iz Aušvica, u „Pjesmama Ali Binaka“, punim nježnosti i saosjećanja prema albanskom stanovništvu koje je sačuvalo njegov grob u Dečanima, ali i pjesmi kojom, poput gonga, odjekuje „Crnogorci su krivi jer misle dа je Crnа Gorа njihova Crna Gora“ – Zogović je autentičan i borben kao da od odluke da li će napisati taj stih ili neće zavisi sudbina svijeta. I zato je njegovo mjesto u istoriji crnogorske književnosti veliko kao kraljevstvo u Bucatijevoj priči o sedam glasnika: „Ma koliko išao naprijed, nikada neću moći da dođem do kraja.“ – kazala je ona.

Odbio srpsku penziju, a dodatak CANU-a preusmjerio je za arheološka istraživanja

Odgovarajući na pitanje koliko je politički angažman Radovana Zogovića uticao na recepciju njegovog književnog djela i što je u njegovoj biografiji ključno za razumijevanje njegovog opusa, Tijana Rakočević je istakla da je ,,Zogovićeva biografija kao mali sonar čiji svaki povratni signal daje linijski prikaz njegove poetske morfologije“.

– Bio je pustolov, njegošolog, sakupljač narodnog blaga, prevodilac i, formalno, lektor. Ipak, osobito dragocjena u vrijeme opšte grabeži, vrijeme u kojem se lično odricanje ne smatra samo besmislenim, već i potencijalno opasnim – jeste činjenica da je Radovan Zogović možda jedini čovjek koji je odbio srpsku nacionalnu penziju, a dodatak iz Crnogorske akademije nauka i umjetnosti preusmjerio za arheološka istraživanja Crne Gore, jasno pokazavši, između ostaloga, i time kako izgleda kad se do samoga kraja, bez ufoteljenja i plate – „do bezumnosti srca voli“. Tolika žrtva ne može i ne smije biti uzaludna – rekla je Rakočević.

Zogovićeva rodna kuća idealna za rezidencije i kulturne događaje

Prema riječima Olge Vojičić-Komatine, Zogovićeva rodna kuća koja se nalazi u selu Mašnica iznad Murina, bila bi idealna prostorna struktura za namjenski sadržaj tipa – rezidencija ili kuća za pisce ili pak kulturno dobro zakonom zaštićeno u kojem bi se promovisale knjige i odvijali kulturni događaji.

Rodna kuća Radovana Zogovića (photo: privatna arhiva)

– Do danas to nije učinjeno, a sigurna sam da bi takva inicijativa bila rado prihvaćena kod Zogovićevih nasljednika koji održavaju tu kuću i imanje – rekla je ona.

Pobjeda