CETINJSKA HEREZA-DUŠANA JABUČANINA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Dušan Jabučanin, istaknuti pisac naučne fantastike sa Cetinja, predstavlja značajnu figuru u savremenoj književnosti, čiji se rad odlikuje dubokom posvećenošću imaginaciji, inovaciji i istraživanju granica realnog i fantastičnog. Rođen 4. decembra 1988. na Cetinju, Jabučanin je kroz svoje obrazovanje i bogatu literarnu karijeru uspeo da stvori jedinstveni umjetnički izraz koji se izdvaja u moru savremenih pisaca.

Cetinje, poznato kao kolijevka crnogorske kulture i umjetnosti, koje je kroz vjekove dalo brojne pjesnike, pisce, slikare, glumce, istoričare i kulturologe, pružilo je inspirativnu pozadinu za Jabučaninov literarni razvoj. Njegovo stvaralaštvo karakteriše bogatstvo tematike, koje se kreće od poezije i epske fantastike do naučne fantastike, odražavajući duboku povezanost sa nasleđem i kulturom svoje rodne Crne Gore, ali i univerzalnim temama koje rezonuju sa čitaocima širom sveta. Jabučaninovo pisanje nije samo oblik umjetničkog izraza; to je način života, borba i strast. Kroz svoje djelo, on teži da istraži i predstavi svjetove koji žive unutar njega, dajući im slobodu da prošetaju srcem čitalaca. Ovim procesom, on ne samo da pruža eskapizam i zabavu, već i inspiriše, provocira i otvara nove horizonte razmišljanja. Njegova djela, kao što su “Tragovima Sunca“, “Lovac na tamu“, i posebno “Rival vječnosti“, predstavljaju njegovu nepokolebljivu posvećenost i strpljenje, kroz koje je uspio da prevaziđe brojne izazove, uključujući i odbijanja od strane izdavača, dok konačno nije pronašao pravog partnera za svoje knjige. Jabučaninov literarni doprinos se ne može svesti samo na njegove objavljene radove. On je, svojim djelovanjem i prisutnošću u literarnom svetu, dokazao da je pisanje više od zanata; to je poziv, misija, i način na koji se život može doživeti u punoj meri. Njegova upornost, strast prema pisanju, i neumorno istraživanje granica stvarnog i fantastičnog, čine ga izuzetnim primjerom savremenog pisca koji uspijeva da ostavi neizbrisiv trag u literaturi.

Dušan Jabučanin, sa svojom jedinstvenom pozicijom kao pisca naučne fantastike koji crpi inspiraciju iz crnogorske kulturne baštine i prirodnih ljepota, poput planine Lovćen, stoji u kontrastu i dijalogu sa drugim poznatim i manje poznatim piscima naučne fantastike. Da bismo razumJeli njegovu originalnost i doprinos žanru, korisno je uporediti ga sa figurama poput Artura C. Klarka čija se djela često fokusiraju na istraživanje kosmosa i budućih tehnologija, i Ursule K. Le Gvin, koja je poznata po svojoj sposobnosti da istražuje složene društvene i etičke teme kroz prizmu alternativnih svjetova. Klark, britanski pisac i pronalazač, poznat je po svojoj naučnoj preciznosti i vizionarskim konceptima, kao što su geostacionarni sateliti predstavljeni u “2001: Odiseja u svemiru“. Klarkova djela obično se fokusiraju na grandiozne ideje i tehnološki napredak, dok se priroda i kultura rijetko nalaze u središtu njegovih narativa. Nasuprot tome, Jabučanin koristi crnogorski pejzaž, posebno planinu Lovćen, kao vitalnu inspiraciju, uvodeći čitaoca u bogat svijet koji spaja istoriju, mitologiju i prirodnu ljepotu sa elementima naučne fantastike. Ovaj pristup omogućava dublji emocionalni odnos i razumijevanje mjesta  njegove istorijske i kulturne važnosti u njegovim pričama. Sa druge strane, Ursula K. Le Gvin, američka autorka, poznata je po tome što koristi fantastiku i naučnu fantastiku da istraži antropološke i sociološke koncepte, često postavljajući svoje priče u izmišljene svjetove đe su društveni poredak i rodne uloge fundamentalno drugačiji. Njena sposobnost da u tkivo svojih narativa utka kompleksne ideje o identitetu, kulturi i politici, čini njene radove relevantnim i provokativnim. Jabučanin, iako možda manje fokusiran na društvene aspekte kao Le Gvin, takođe koristi svoju literaturu kao sredstvo za istraživanje dubljih tema, poput potrage za identitetom u kontekstu nacionalne istorije i mitologije, koristeći Lovćen ne samo kao fizički, već i kao simbolički pejzaž kroz koji njegovi likovi prolaze na svojim putovanjima. Dodatno, upoređivanje Jabučanina sa manje poznatim piscima naučne fantastike otkriva širinu i dubinu žanra. Mnogi od ovih autora istražuju iste teme ili se fokusiraju na specifične kulture i lokalitete, slično Jabučaninovom fokusu na Crnu Goru. Međutim, Jabučaninova sposobnost da prenese univerzalne teme kroz specifičan kulturni i geografski kontekst čini ga istaknutim među njima. Njegovo djelo odražava globalne teme kao što su borba protiv zla, istraživanje nepoznatog i potraga za identitetom, dok istovremeno čuva jedinstveni crnogorski šarm i duboku povezanost sa svojim korijenima. Jabučaninova upotreba planine Lovćen kao ključne inspiracije služi kao most između stvarnog svijeta i svjetova koje stvara. Lovćen ne samo da obogaćuje njegove priče autentičnim pejzažima i istorijskim referencama, već služi i kao metafora za dublju potragu njegovih likova za smislom, identitetom, i svojim mjestom u svijetu. Kroz ovu specifičnu naučno-fantastičnu perspektivu, Jabučanin dodaje sloj dubine i autentičnosti svojim pričama, što ih čini istovremeno osobenim i univerzalno pristupačnim. U konačnom poređenju, dok mnogi pisci naučne fantastike istražuju širok spektar tema i stilova, Jabučaninova sposobnost da svoje duboke korijene u crnogorskoj kulturi i prirodi pretvori u bogate, višeslojne priče ističe ga kao jedinstvenog glasa unutar žanra. Njegova literatura ne samo da predstavlja osvježavajući doprinos naučnoj fantastici, već i svjedoči o moći književnosti da premosti jazove između lokalnog i globalnog, realnog i fantastičnog, kao i da pruži dublje razumijevanje ljudske prirode i našeg mjesta u kosmosu.

Dušan Jabučanin, kao pisac naučne fantastike, stoji na pragu svijetle budućnosti, koja je jednako blistava kao i svjetovi koje stvara u beskraju kosmičke sintagme. Njegova sposobnost da u svojim djelima istražuje dubine ljudske mašte i duha, dok istovremeno ostaje duboko ukorijenjen u bogatoj tapiseriji crnogorske kulture i prirode, predstavlja obećavajuću karijeru koja će svakako ostaviti neizbrisiv trag u svijetu naučne fantastike. Kao most između prošlosti i budućnosti, realnog i fantastičnog, Jabučaninova djela pozivaju nas na putovanje koje preispituje naše percepcije svijeta oko nas, dok istovremeno slavi nesagledivu ljepotu ljudske kreativnosti. Da bismo zaokružili razumijevanje važnosti i ljepote svijeta naučne fantastike kroz prizmu Jabučaninovog dela, valja se osloniti na riječi legendarnog Reja Bredberija, pisca koji je neprestano istraživao granice mogućeg i nemogućeg: “Moramo sanjati o tome da bi nešto postalo stvarnost. Zamislite svjetove koji čekaju u knjigama da budu otvoreni. Zamislite sebe, izgubljenog u šumi, knjigama koje liče na drveće, stvarajući nove puteve kroz njih, dok ne pronađete priču koja vas odvede dalje, u nepoznato. Naučna fantastika je esencija snova i nade, osvijetljena zvijezdama koje nas vode ka beskonačnosti.“

Uzimajući u obzir Bradberijeve riječi, možemo viđeti kako Jabučaninov rad ne samo da odražava ovu težnju ka beskonačnosti, već i predstavlja most preko kojeg možemo preći granice naše mašte. Kroz njegove stranice, čitaoci se pozivaju da istraže nepoznate svjetove, da se dive ljepoti univerzuma, i da, možda najvažnije, otkriju dublju istinu o sebi i svijetu u kojem žive. Jabučanin, kao moderni bard naučne fantastike, svojim djelima nudi svijetlo koje vodi kroz tamu, podsećajući nas da je moć priče beskrajna i da su, u srcu svakog od nas, svjetovi koji čekaju da budu otkriveni. Njegova budućnost kao pisca naučne fantastike je bez sumnje, svijetla – svijetla kao zvijezde pod kojima sanjamo i kao svjetovi koje će on, bez sumnje, nastaviti da istražuje i stvara. Jabučanin ne samo da nas inspiriše da zagledamo dublje u beskraj kosmosa, već i da pronađemo ljepotu u nepoznatom, pa da se, kroz stranice njegovih romana, usudimo da sanjamo bez granica.

SA RADNOG STOLA DUŠANA JABUČANINA

Uvijek počinje sa riječju. Progoni me ta istina onda kad je ćutim, ta nemoguća tajna stvaranja koja je prvo što strada kad padnemo na Zemlju. I niko ne priča o tome što nam ovaj svijet uradi, ovaj svijet u kojem je svako junak svoje priče a mračni gospodar nečije drugo. Zamisli, kakva bi tragedija bila da si zaista samo junak iz priče a da tu priču nema ko da čita? Da si neki lik iz knjige koji se uporno pita gdje je bog koji ga je tako dobro stvorio a da je taj bog već prešao na neku drugu knjigu? Da kupiš prašinu od zvijezda dok duge godine tvoga života ne zgasnu i u prah pretvore… kojeg će opet da kupi neka druga knjiga i neki drugi junak…

Uništio me je pad u ovo svinjsko doba. Doba u koje je strašno i strašno neobično pogledati, kao u osmijeh sa previše očnjaka. Osmijeh iza kojeg leže tvoji zaklani horizonti nevični da vaskrsnu ili umru kako treba. I ti si uvijek tu, dovoljno blizu da baciš pogled na njih kad se čeljusti svijeta razjape da ti progutaju još jedan san ali dovoljno daleko da tvom sramnom mesu ne bude ništa. Pa i kad se boriš da ovaj svijet pobijediš, to bude uzalud. Uzalud jer je već pobijeđen od strane onog na čijem krstu tvoje srce kuca zakucano umjesto grijehova.

Uništio te je pad u ovo svinjsko doba. Doba gdje je jedina dogma-dogma korita a svaka glad molitva junaka o kojem je sve zapisano. Van sve moje vjere, izgovaram riječi starocrnogorskih svetaca i viještaca, riječi kojima je počinjao mir kad se ovaploti živa tama sa planina i zao plamen uvrgne u srce i oči… –Vuče, da si mi za druga…

U svijetu veprova i dogmi od korita, sve tvoje trijumfe i dosegnute tajne, sve sreće otete od besmisla možeš zvati pobjedama koliko hoćeš. Tvoj najveći susret ovdje gdje te pad uništio ali ne dovoljno da vaskrneš niti da umreš kako treba… ne može biti pobjeda ali može biti…

Hereza

U davnu se noć zvijezde zaigrale

To pijana vječnost sate ušuškava

Tu nema ognja, to plane jednom

Noćas se bude snovi Dječaka

Neprebola divna kapljo!

Strasti Sunce pomamnoga mora

Boga nema ali… s tobom ga dotakoh

I živim sve što umrijeti mora

Tvoja su bedra želja mojih ruku

Brijegovi slasti s kojih živa vatra sipa

Jesam li mrtav noćas ako budan zaspim

Da ulovim zvijezde ispod tvoga lica

Iz tvojih grudi pjesma samo nebo lomi

Ispod tvojeg dlana srce se otima

Božansko je, gospo, što umire u meni

Opustošeni raj niz vrat sliva…

I što je smrtnik bez svoje smrti

Poj svete ptice skamenjenog jata

Na ljubav… ja se ne zaklinjem

Moja gospo… ja sam zakletva!