“Čarobnjak” iz RTCG ugasio Aladinovu čarobnu lampu

Piše: Dubravka Jovanović

Budi jednom velik kao što su mali, poručio je Dragan Radulović.
Kotor, brod ljubavi, djeca na njemu  kormilari, sa svojim dondom Draganom prije 32. godine, sa čika Batom i ekipom  Dječje redakcije RTCG.
Navigavali su morem radosti i dječije mašte, a od njihovog osmijeha sunce iznad Boke bilo je veće i jače žuto. Čarolija i  radost, plovili su  plavim putevima mora na Internacionalnom festivalu  pozorišta za đecu. I tako stvarali festivalske hronike.
U julu u Kotoru termometar pokazuje plus 100 stepeni.
Užaren je drevni grad njihovom igrom i ushitom, a pjacama i pjacetama djevojčice i dječaci se prospu kao klikeri šareni.

Ključevi grada su u njihovim rukama
i svuda mašta igrom skita, u Gradu se dijete pita!

Sve to svakodnevno, deset festivalskih dana, 32.  godine bilježile su hronike RTCG da se ringišpil iz Kotora zavrti na svim meridijanima i slikom stigne do srca onih mališana koji ne mogu biti na brodu ljubavi u jednom od najljepših zaliva svijeta.
Sa osobitom pacijencom (strpljenjem) i nježnim, roditeljskim pristupom smjenivale su se ekipe redakcije programa za đecu Nacionalnog Javnog servisa. Kameramani, snimatelji, reditelji,novinari, urednici, vozači, svi kao jedna famelja koju su mališani jedva čekali da im iz Podgorice arivaju na festival.
Uključenih kamera svjetlošću Aladinove lampe pratili su dobar duh ove kotorske fešte, baš kao iz pomenute bajke, i slali u svijet kroz svakodnevne hronike Kotorskog festivala pozorišta za đecu.

Pamtim prve festivale sa sjajnim ansamblima, koreografijama, raskošnih kostima, scenama velikih pozorišta iz regiona i našeg Gradskog iz Podgorice.
Ljetnja pozornica na citadeli kotorskoj bila je najblistaviji pontapet (broš) u Gradu a hronike najljepše slikovnice  sa najmlađima na skalama, baladurama, u portama i portunima, pjacetama, u barkama na moru.
Ta jedinstvena kartolina (razglednica) iz Kotora pisala se preko tri decenije. I nije ponestalo mastila u krvi stvaralaca iz ove redakcije, ali jeste krvi i sluha onih koji odlučuju u ovoj kući čija se fundamenta ljulja a krov urušava.

Ovaj 32. festival dječijeg teatra u Kotoru dočekujemo bez svijetla i dobrog duha iz Aladinove čarobne lampe, jer se našao zli čarobnjak da ekipi ove čuvene i uspjehom ovjenčane redakcije zatvori put do Kotora grada.
Nema para? Čujem između redova a možda nijesam dobro razumjela?
Ono što sam razumjela je da ne stižu i da nema više hronika sa festivala na Javnom servisu Crne Gore.
Da da, dobro ste razumjeli. Ne stiže ekipa Dječje redakcije i sami mali ljudi, koji se zovu djeca, zbog oholosti i bijesa diktatora koji ne može da podnese znanje, karakter i vječiti osmijeh onih koji su svoje stvaranje djeci posvetili.

Kapetan, ali ne Kuka, jednog drugog broda, bi da potopi sve koji mu staju na put. Sve koji mu se suprotstavljaju, pokazuju kičmu lanternom (svjetionikom) osvijteljeni, na svom vjađu kroz časnu i tešku profesiju.
Ljudi iz TV škatule, koja se Javnim servisom zove, bivaju proganjani, njima se sveti  i otkazima prijeti, onako u male, što bi Bokelji rekli, a moderno rečeno mobingom, i  to samo zato što su znaveni, obrazovani, odgovorni, svoji, naučeni da se zakoni poštuju a ne samovolja, osionost, ego pojedinca, u ovom slučaju kapetana broda koji tone.
Za njega ne postoje sudovi, zakoni, odluke, pravosuđe, tužilaštvo.
On i njegova kompanija iz Savjeta ove kuće čiju rabotu plaćamo svi mi, smješteni su u luksuzne tropolušo (jako luksuzno) kabinete, opijeni vlašću i slijepi za svakodnevicu, odnosno odlijepljeni od stvarnosti, čine što ih je volja. Može mu bit jer ni poslije više sudskih presuda kojima se jasno ukazuje da je nezakonito na mjestu kapa, on se ponaša okrutno, bahato i sumorno.
I kad smo kod bajki, nametnuo mi se Čarobnjak iz Oza, sa zlim i dobrim vješticama, drvosječom i strašilom. Zle vještice predvode sile zla a one dobre su predvodnice sile dobra.
Mora se znati prepoznati dobro u čovjeku, ne biti sebičan jer se samo u ljubavi i slozi, u zajedništvu pronalazi  istinski smisao života.
Zato “čarobnjaku” iz  Javnog servisa preporučujem Egziperijevog Malog princa, da bar pokuša da nauči kako se pripitomljava ruža i kako se dobro vidi samo srcem. Suština je nevidljiva očima.
Za kraj usnulom Draganu Raduloviću, samo za ovu priliku ispravljam jedno jedino slovo u stihu. Neće mi se najediti tamo gore, odakle sa Batom posmatra ovu bruku:
Budi jednom velik
kao što SI mali!
Sve su tvoje slike
tužne više-manje,
za male velike
tražim poštovanje!