Ćakule, ćakule, svi vole ćakule

Dubravka Jovanović

Amo ća dvije zaćakulati, nekada bilo šarmantno, originalno, bezazleno.

Uz kafu ili na pompu od Karampane – kultnog mjesta za ćakule lavandera, lajona i gundurica Kotorskih, pretresao se život iz gosparskih kuća, vlastele kotorske i opet sa šarmom među njima je ostajalo, a voda nosila.

Danas, po kotorski ostalo je samo ono: “ne bi bio rada da se od mene čuje”.

Kada neko ima snagu da se od njega, ili nje čuje, pa još da potpiše svoje mišljenje i stav kada ga kojim slučajem uopšte ima, onda bruka našega maloga mjesta velikih botunada, ma ne više simpatičnih, ponajmanje duhovitih.

Komentari na sajtu pojedinih medija, u Kotoru na Skala radiju, prava su slika ili ogledala po kotorski zrcala naravi našijeh.

Dragan, Jovan, Pomorac, Kotoranin, Bokelj, Kotoranka, Ja, Kuriozna, Grancigula, Altair, Vuk, Brat, Neko tamo, itd imaju što da kažu i pružena im je prilika.

Čast časnima, utoliko i pitanje zašto se ne potpisuju iza onoga što kažu, posebno oni koji iznoseći svoj stav o pojedinim pitanjima, prilikama i neprilikama ne vrijeđaju druge.

Sve što rade mnogi od gore pomenutih je da pljuju, koristeći anonimnost, kao jedino oružje, jer nemaju snage za pravu kritiku, sarkazam ili ironiju.

Riječ tih i takvih biva mala, kržljava, svršena.

Nušića, Domanovića, Gogolja nema više, ali im djela životima svih vremena žive, ovih su njihovi junaci ponovo vaskrsli.

Danga mnogima ne bi loše pristajala, iako ih je obilježila sopstvena niskoća, jadnost i puzeći stav, a kada oni nešto hoće u borbi za samo njima znanu istinu, onda se raspišu u komentarima Skala Radija.

Dobronamjerni i oni misleći nam sugerišu da takve šporke, ispljuvane, izglođane, osramoćene, ostrašćene, kompleksima izbušene autore i njihove brčkarije ne puštamo.

A što ne, pa zar to ne kazuje ko na žalost ulazi na troja gradskih vrata, sa kim se mimoilazimo kaletama, pod rozetama i baladurima pored reljefa, konzola, svodova, kapitela, grbova, portala, apsida, kamernih i kamenih prirodnih pozornica Kotora grada.

Zar je moguće da neke ljude, nije oplemenila ova stoljetna ljepota ova blaga mediteranske klima, more i patina gospodskoga Kotora.

Kako objasniti da ljudi na ljude štracama od riječi, bez kapi morala iz late šporke vode i izlizanog bruškina.

Na kraju, po pravilu kada novinarski ukažete na problem, pa još taknete u netaknute partijske vođe i njima slične iz istih kužina, direktore i direktorčiće, ali provjerenim informacijama, pa se osmjelite direktno u lice, onda je glavni i dežurni krivac Skala radio.

Bilo je na Skali, ali nijeste čuli, rekli su i što jesmo i što nijesmo i kad jesmo i kad nijesmo i za koga jesmo i kome nijesmo.

Tamo njima, nama na obraz, nekima pod beskičmeni stub, na onom mjestu odakle vjetrovi puvaju.

Dubravka Jovanović