Bursać: Silovalište “Vilina vlas” predstavljeno u Beogradu kao turistička atrakcija

Načelnik Višegrada Mladen Đurević i direktor Turističke organizacije Jadranko Janjić ponosno su najavlili nastup na Međunarodnom sajmu turizma u Beogradu. Od 19. do 22. februara, rekli su, Višegrad će pokazati svoje “kulturne, istorijske i turističke potencijale”. Na štandu će blistati ćuprija Mehmed-paše Sokolovića, Andrićgrad, vjerski turizam, manifestacije – i, pazite sad, Višegradska banja “Vilina vlas”.

Tako se, hladno i birokratski, silovalište, mjesto neopisivog zla predstavlja kao turistička destinacija.

Rečeno-učinjeno! Posjetioci Beogradskog turističkog sama mogli su vidjeti “ponudu” koja je uključila i monstrum-mjesto, hotel Vilinu vlas.

Nema tu greške u kucanju. Nema lapsusa. Sve je uredno pobrojano. “Vilina vlas” stoji uz ćupriju na Drini, kao da je riječ o spa-centru sa aromaterapijom, a ne o jednoj od najmračnijih kuća zla u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

U toj zgradi 1992. godine žene i djevojčice su od strane srpske vojske i paravojnih formacija sistematski silovane, mučene, ubijane. Preko 200 njih. U jednoj noći, prema svjedočenjima, silovano je pedeset bošnjačke djece na očigled njihovih roditelja.

Djeca.

A danas će to biti “atrakcija” pa još sajamska.

Jasna i skok kroz staklo

Podsjetiću, u “Vilinoj vlasi” krvnička braća Milan i Sredoje Lukić organizovali su ono što su nazivali “hranjenje ptica”. Ženama i djeci zavežu ruke. Bace komade hljeba na pod. Gladne žrtve ustima skupljaju mrvice. Prije toga im noževima zarežu usne. Hljeb se lijepi za krv i meso. Nakon “igre” slijede silovanja.

A Jasna Ahmedspahić to gleda. Gleda i ne može pojmiti. Probija staklo i skače sa sprata hotela. Smrt bira kao spas. To je jedan dan u “Vilinoj vlasi”.

Je l’ to dostojno Sajma i reklame?

Braća Lukić su osuđena za druge zločine. Za ovo višegradsko silovalište – ne. Kao da je zlo u tom hotelu bilo nedovoljno veliko za sudsku kvalifikaciju. Kao da je 200 slomljenih tijela statistička greška.

Bakira i nož

Bakira Hasečić tri puta je izvođena na silovanje. Ona nije skočila. Ostala je živa. Pamti.

Jedna od žrtava, čije ime ne znamo, svjedoči: “Prvi put me je Milan Lukić silovao u kući. Onda me odveo u dvorište gdje je bio moj šesnaestogodišnji sin. Pitao me koji je nož najoštriji. Zaklao mi je sina tim nožem. Samo sam čula kako izgovara ‘Mama’ prije nego je umro. Onda me Lukić ponovo silovao.”

Ta žena je završila u “Vilinoj vlasi”.

Danas će “Vilina vlas” u Beogradu biti predstavljena kao banja.

Turistički potencijal sa mirisom krvi

Načelnik Đurević kaže: “Višegrad ima šta da ponudi i spremni smo da to pokažemo.” Direktor Janjić dodaje kako žele predstaviti destinaciju tokom cijele godine, sa akcentom na kulturno-istorijsko nasljeđe.

Kulturno-istorijsko nasljeđe?

Ako je sistematsko silovanje djece i žena dio nasljeđa koje se nosi na sajam turizma, onda je to priznanje kakvo ni najotvoreniji negatori nisu smjeli izgovoriti naglas.

Jer zidovi “Viline vlasi” nisu neutralni. Oni su natopljeni kricima žrtava. Oni su upili krv i strah. U svijetu koji drži do civilizacijskih minimuma, takva mjesta se pretvaraju u memorijalne centre. Ili se ruše do temelja. Treće nema!

U Višegradu se nude kao “odmor” i onda se reklamiraju u Beogradu. Granice srpskog sveta.

Handkeov “kavernozni dom”

Nije ovo prvi put da se “Vilina vlas” tretira kao “turitički prostor” bez zločina. Još 1998. u tom hotelu boravi Peter Handke, kasnije Nobelovac, čovjek koji će negirati genocid i romantizirati Miloševićev režim. Njegov prevodilac Scott Abbott opisuje hotel kao “kavernozni dom za muškarce koji se oporavljaju od rata”. Oporavljaju od čega?

Od masovnih silovanja? Od spaljivanja živih ljudi u Pionirskoj ulici? Od rijeke Drine pune mrtvih tijela?

Handke dobija Nobelovu nagradu zbog “lingvističke inventivnosti”. Braća Lukić su već iza rešetaka zbog drugih zločina. A “Vilina vlas” nastavlja da radi. Kao banja.

Sprdnja sa žrtvama traje decenijama. Sajam turizma je samo nova etapa.

Dvije mogućnosti

Za tu zgradu postoje samo dvije moralno održive opcije. Prva: pretvoriti je u memorijalni i (ili) edukativni centar. U svakoj sobi istaknuti svjedočenja, presude, imena silovanih i ubijenih. Uvesti projekcije dokumentaraca. Natjerati svakog posjetioca da zna gdje stoji. Da mu istina lupi šamar.

Druga: sravniti je sa zemljom.

Sve ostalo je nekrofilija.

Peticija da se “Vilina vlas” ukloni sa Google mapa kao ugostiteljski objekat tek je simboličan korak koji nije zaživio. Problem nije digitalna oznaka. Problem je politička odluka da se silovalište reklamira kao turistički potencijal.

U zemlji bez zakona o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina, takva odluka ne izaziva institucionalni potres. U takvoj zemlji moguće je da se zločin pretvori u spa-paket. Samo pazite, slabo ko će se uopšte osvrnuti.

Beogradski štand i evropska sramota

Beograd je ugostio Višegrad. Posjetioci su uzeli brošure, možda već i planirati izlet. Ćuprija, Andrićgrad, banja “Vilina vlas”. Sve fino upakovano. Bez i jedne riječi o 200 silovanih žena i djece.

To je regionalna razglednica 2026. godine.

Na njoj nema Jasne. Nema Bakire. Nema šesnaestogodišnjeg sina koji je izgovorio “Mama” prije nego što je zaklan. Nema djece silovane pred roditeljima.

Na njoj je tek loše fotošopirana “atraktivna destinacija”.

U svijetu u kojem se Auschwitz ne nudi kao wellness centar, u kojem se Tuol Sleng u Kambodži čuva kao muzej genocida, u kojem se kuće zla obilježavaju da bi se pamtilo, Višegrad nudi “Vilinu vlas” kao banju.

To nije samo lokalna sramota. To je politički stav. Poruka je jasna: zločin se ne priznaje, ne obilježava, ne komemorira. Zločin se relativizira, prešuti i na koncu monetizira.

I šta sad?

Možda će neko reći da je turizam potreban, da grad mora živjeti, da ljudi moraju raditi. Neka rade. Neka grade. Neka razvijaju ćupriju, prirodu, Drinu.

Ali silovalište nije turistički proizvod.

Dok god “Vilina vlas” stoji na sajamskom štandu u Beogradu kao atrakcija, RS šalje poruku da je spremna trgovati zločinom. Da je spremna prodati sobu u kojoj je dijete silovano kao “spa doživljaj”. To je dno.

I nije pitanje samo Višegrada. Pitanje je kakvo društvo pristaje na to. Kakva to regija šuti. Kakva Evropa to gleda i klima glavom zbog “regionalne stabilnosti”.

Jasna je skočila kroz staklo. Bakira je ostala da svjedoči. Njihove priče ne stanu u turističku brošuru. Niti će.

Ali stojei na štandu u Beogradu.

I dok se brošure dijele, jedno mjesto u Višegradu i dalje vonja po genocidu.

To se ne može prekrečiti. Ne može aromatizirati. Ne može brendirati.

Može se samo priznati. Ili srušiti.