Budislav – Budo Šoškić o crnogorskom nacionalnom pitanju

U toku priprema za održavanje Sedmog kongresa SK Crne Gore (1978), Centralni komitet ocijenio je potrebnim da se izradi analiza o zastupljenosti crnogorskog kulturnog stvaralaštva u univerzitetskim programima i izdavačkoj djelatnosti u nekim jugoslovenskim republikama. Rezultati obavljene analize bili su poražavajući. Pokazalo se da je crnogorsko kulturno stvaralaštvo izučavano samo kao dio srpske kulture.

Ovakav tretman crnogorske kulture ukazivao je na odnos prema crnogorskoj naciji. Aktuelizovanjem već poznate teorije o dvije nacije i jednoj kulturi negiralo se postojanje crnogorske nacije.

O ovom problemu crnogorski komunisti raspravljali su na 43. sjednici Predsjedništva Centralnog komiteta SK Crne Gore, održanoj u martu 1977. godine. Na sjednici su osuđene nacionalističke teze kojima se prisvajalo crnogorsko kulturno stvaralaštvo i utapalo u srpsko kulturno nasljeđe. Smatralo se da se u takvim velikosrpskim aspiracijama prema crnogorskoj naciji i kulturi ispoljavaju težnje četničke ideologije.

Što je povodom ovog pitanja saopštio tadašnji predsjednik Skupštine SR Crne Gore, Budislav-Budo Šoškić, saznajemo iz stenograma 43. sjednice Predsjedništva CK SK Crne Gore iz marta 1977. godine, koji integralno prenosimo.

(*Šoškić Budislav (Novi Pazar, 1925 – Budva, 1979), studirao na Filozofskom fakultetu, političar. Obavljao je dužnosti: 1946–1949. član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a, 1949–1951. član Uprave agitpropa PK KPCG, 1951–1953. glavni urednik lista „Pobjeda“, 1953–1958. direktor listova „Mladost“ i „Omladina“ u Beogradu, 1958–1962. član i sekretar Ideološke komisije CK SKJ, 1962–1965. član Izvršnog vijeća Crne Gore, 1965–1974. sekretar CK SK Crne Gore, član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, 1974–1979. predsjednik Skupštine SR Crne Gore. DACG, AOIRP-PG, CK SK Crne Gore – partijski dosije.*)

BUDO ŠOŠKIĆ

Ja sam stvarno očekivao da ćemo čuti ove drugove iz kulturnih institucija, predsjednika Komisije za idejna pitanja u kulturi, sekretara za kulturu, jer oni to svakako svakodnevno prate, suočavaju se sa tim stvarima u njihovom izvornom vidu i doživljavaju mnogo od ovih zbivanja. Međutim, oni su se ispričali na Izvršnom komitetu, tako da smo mi danas lično uskraćeni. Ja bih se uglavnom ograničio na ova pitanja koja se tiču osporavanja individualnosti naše nacionalne kulture. Za to imamo najviše pripremljenu dokumentaciju, koja nije kompletna, ali je dosta bogata, i to zato što su ove pojave uzele veoma široke razmjere, što su dobile političko značenje, a sa naše strane nije bilo pravog reagovanja. Ja ocjenjujem da bi bilo najrealnije da se usredsredimo na to.

No, odmah smo svjesni da je to, doduše, jedna od velikih, aktuelnih i značajnih komponenti, ali da imamo i dosta drugih problema što se tiče idejnog stanja u kulturi kod nas, koji takođe traže temeljno i svestrano razmatranje i donošenje sudova i zaključaka za buduću akciju. Sigurno da sazrijeva potreba da dođemo do jedne konkretnije analize i ocjene kako se idejno-politička platforma, usvojena prije šest-sedam godina kao cjelovit koncept, ostvaruje. Što smo uspjeli do sada da realizujemo, gdje je bilo polovičnosti, kolebanja ili propuštenih mogućnosti, započetog i nezavršenog – to je jedno pitanje. Drugo je da u pripremi Kongresa moramo temeljno razmotriti sva ova pitanja o kojima je bilo riječi u informaciji Izvršnog komiteta i u izlaganju druga Matije (Novosela).

Sigurno su aktuelna i ova pitanja koja se tiču provincijalizma u našoj kulturi, privatizacije, grupnog djelovanja i monopolizma. Dakle, imamo dosta razloga da se kao SK time ozbiljno pozabavimo, ali to je, po mom mišljenju, posao društveno-političkih organizacija i instituta. No, uz ove prethodne napomene, ja bih se sada zadržao na ovom pitanju koje danas vjerovatno treba da dominira. Ono se tiče učestalog, permanentnog osporavanja individualnosti naše nacionalne kulture.

Ja isto mislim kao i Vuko da to za nas nije, da kažem, iznenađenje, jer su i poslije rata, kada govorimo o predratnom periodu, ove pojave dobile pravo građanstva i faktički postale praksa, bar kada je riječ o velikom, ako ne i najvećem broju naučnih, kulturnih i izdavačkih institucija u Srbiji. A silom inverzije, vjerovatno, najviše je takav pristup zastupljen u drugim republikama, kada je riječ o tim programima, univerzitetima, izdavanju raznih antologija za inostranstvo itd.

To, dakle, nije iznenađenje, nije nešto novo, s tim što se može govoriti da u određenom smislu to dobija i nova značenja, ali, naravno, reakcionarna, jer se to zbiva poslije svih iskustava koja smo stekli, zajednički izvukli, ocjenjujući zbivanja do 21. sjednice, a tome bih dodao i poslije cjelovitog definisanja idejno-političke platforme SK Crne Gore o ovim pitanjima. Nastavljanje ove prakse faktički znači pokušaj zaobilaženja svega onoga što je u Ustavu dobilo razradu, kao i u politici SKJ i politici SK CG. U tom smislu, iako ovo znači nastavljanje odnosa i prakse, to dobija i neka nova značenja – ne po suštini, nego više kao svjedočanstvo te tvrdokornosti i žilavosti u ovim nastojanjima.

Ja isto mislim da, pošto su ove pojave dobile još ranije izrazito političko značenje i pošto su se u ovoj mjeri akumulirale, treba početi sa političkim razgovorima. Prije svega sa drugovima u CK Srbije, kako bismo im saznanja do kojih smo došli u sasvim određenom vidu prezentirali, kako bismo im određeno saopštili svoje ocjene i predočili šta mi moramo da radimo ako odgovarajuće institucije u toj republici i organi SK Srbije ne preduzmu neophodne mjere da se ovakve pojave onemoguće i spriječe.

Pri tome mislim na sljedeće stvari: ako su u pitanju poduhvati pojedinih republičkih institucija, na primjer akademija nauka ili izdavačkih preduzeća iz svih republika, ili određenih udruženja, univerziteta, fakulteta itd., mislim da naš stav treba da bude sljedeći: kad god se nazru i identifikuju pojave izdvajanja crnogorske nacionalne kulture, odnosno izdvajanja naših vrijednosti od strane drugih, tu ne smijemo praviti nikakve kompromise.

Predstavnici naših institucija ili naših udruženja tu ne smiju niti mogu praviti kompromise. Znači, ako su poduhvati zajednički i ako je neophodna saglasnost svih republika, odnosno njihovih institucija i organizacija, a uočimo da postoje takva nastojanja i da neko na njima insistira, ne smijemo se sa tim usaglašavati. Bolje je da odustanemo od tih poduhvata i stavimo do znanja da to više nije zajednički poduhvat, već da je, zbog tih pokušaja diskriminacije, Crna Gora, odnosno naša institucija, istupila iz njega.

A ne kao što se zbivalo: uz učešće naših predstavnika dolazilo je do izdanja i određenih kulturnih manifestacija koje znače faktičko osporavanje crnogorske kulture. To ima poseban značaj ako je riječ o izdanjima za inostranstvo, antologijama i drugim manifestacijama. Tu ne može biti kompromisa.

Time stavljamo u položaj i određene institucije u Srbiji, ali i one iz drugih republika, da moraju da se odrede prema idejno-političkoj suštini takvih stvari. Budu li oni, uprkos vrlo određenom djelovanju naših predstavnika i naših institucija, ostali pri tome, onda to sa naše strane mora dobiti javni komentar i javnu ocjenu, i to mora svakome biti jasno. Mislim da to treba staviti do znanja u ovim razgovorima koje budemo imali sa organima SK Srbije i organima drugih republika.

Meni se čini da smo mi tu propustili ovu mogućnost, pa je došlo do ustaljivanja prakse, tako da je sada faktički teško sve to odjednom ili za kratko vrijeme prevladati.

Drugo je pitanje da li reagovati na takva izdanja, određene tekstove, na sadržinu određenih prikaza i kritika koje imaju značenje izraženo u ovom dokumentacionom materijalu. Bolje bi bilo da smo mi, od primjera do primjera, reagovali, naravno, argumentovano, principijelno i vrlo određeno.

Nijesam ni ja za to da mi sada počnemo kampanju i da pokušamo da u jednom naletu, putem nekih generalizacija, počnemo sa paljbom. Ali meni se čini da ne bismo trebali nijednu od ovih akcija, odnosno radnji, da ostavimo bez komentara. Nekad u časopisu „Stvaranje“, drugi put u „Praksi“, treći put u publikaciji „Ovdje“, a nekad, kada se dobro ocijeni, i u dnevnom listu, iako to već ima drugačiju težinu.

Ja sam mišljenja da na to treba reagovati od primjera do primjera, ako ne zbog čega drugog, onda bar zbog toga što svako računa da se mi s tim ne mirimo i da stavimo do znanja ne samo našoj javnosti nego i javnosti u drugim republikama da te pojave tretiramo onako kako se moraju tretirati.

Ima tu, međutim, jedan krug pitanja koja se ne mogu riješiti samo političkim razgovorom. Ja nemam iluzija da ćemo i ova pitanja sasvim riješiti razgovorima, iako mi time, naravno, sa svoje strane ukazujemo na neophodnost organizovane i istrajne akcije Saveza komunista drugih republika, u ovom slučaju najviše Saveza komunista Srbije.

Mislim, uvjeren sam, da mi od donošenja Platforme do sada, za ovih šest-sedam godina, ipak nijesmo uradili dovoljno na vlastitom osposobljavanju, naročito u smislu naučne valorizacije makar osnovnih vrijednosti naše kulturne baštine. Kada kažem naučne, mislim na marksističku i kritičku valorizaciju.

Ja se potpuno slažem sa Veljkom (Milatovićem). Ne možemo mi očekivati, na primjer, od Univerziteta u Zagrebu ili Ljubljani, odnosno određenih fakulteta, da oni umjesto nas komponuju takav program književnosti naroda Jugoslavije ili istorije umjetnosti, ili nekih drugih naučnih disciplina, kada je riječ o odgovarajućem tretmanu prošlosti i savremenog crnogorskog naroda.

Mi možemo priželjkivati, možemo od pojedinaca očekivati i te napore ohrabrivati kod pojedinaca, ali tu je prije svega naša obaveza, odnosno obaveza naših vlastitih naučnih, stručnih i drugih snaga.

Mi u tom smislu nijesmo uradili ni izbliza koliko smo morali da uradimo. Šest-sedam godina pravimo zalet kada je riječ o ovoj Enciklopediji Crne Gore, posebno kulturnoj enciklopediji ili književnoj, kako već to definišemo. Ja znam da je to višegodišnji poduhvat, da se to ne može lako napraviti, ali mi tek sada praktično počinjemo da se organizujemo.

Drugo, mi moramo sada organizovanim radom nadoknađivati ono što je propušteno godinama.

Ja se sa Veljkom isto tako slažem: moje mišljenje, koje sam i ranije iskazivao, jeste da univerzitet kao nacionalnu instituciju nećemo imati ni izbliza kompletiran bez odgovarajućih naučnih disciplina koje su direktno vezane za istoriju savremene Crne Gore.

Mi možemo, naravno, podržavati ovu orijentaciju da se konsoliduje ono što je postojeće, ne u smislu statičnosti, ne u smislu zadržavanja postojeće strukture, ali ćemo opet godinama biti, da kažem, neosposobljeni da aktivno učestvujemo u naučnoj valorizaciji onoga što crnogorski narod ima kao svoju kulturnu baštinu i što sada stvara. Nećemo moći da utičemo na tokove u drugim republikama kada je riječ o odnosu prema Crnogorcima.

Da budem određeniji, meni se čini da je pitanje dana kada ćemo imati katedru nacionalne istorije i istorije crnogorske književnosti i postdiplomske studije za te i slične naučne discipline. Po mom mišljenju, nije pitanje samo novih institucija i novih sredstava, nego i pitanje korišćenja raspoloživih sredstava i onih koje smo planirali, dakle, pitanje prestrukturiranja najvećim dijelom, ali, naravno, i novih sredstava i mogućnosti proširivanja i razuđivanja strukture kada ocijenimo da za to postoje uslovi.

Mislim da svaka diskusija o ovim pitanjima mora da se vrati na to: na dinamizovanje rada oko Enciklopedije Crne Gore, kulturne enciklopedije, na formiranje određenih odsjeka, katedri i fakulteta na univerzitetu, koji će okupiti neophodne snage i stalno raditi na njihovom okupljanju i rasvjetljavanju suštine onih pitanja koja imaju bitan značaj za formiranje jednog pogleda i načina mišljenja, ne samo u Crnoj Gori nego u svim našim republikama i pokrajinama.

Slično je i kada je riječ o određenim studijama i bibliografijama. Ideja ima, ali, po mom mišljenju, to ide jednim tako sporovoznim tempom da je pitanje kada će se to uopšte dočekati.

A mi se ne možemo osloniti samo na pojedince, bez obzira na to koliko oni bili daroviti, ako se bave sastavljanjem enciklopedija, antologija ili pisanjem prikaza i studija. Tu mora da bude jedan kolektivni, timski rad. Postoje na našim univerzitetima, Akademiji nauka i drugim institucijama redakcije koje možemo angažovati.

Tu je još jedno pitanje, po mom mišljenju, veoma značajno – riječ je o preciziranju naših stavova kada je riječ o odnosu prema naučnim i kulturno-umjetničkim stvaraocima iz Crne Gore koji godinama, neki i decenijama, žive i stvaraju van Crne Gore.

Ja mislim da tu ima još nedorečenih stavova ili različitih pristupa, sve do krajnosti koje se međusobno isključuju. Ja ne ulazim u genezu tog pitanja, odnosno u to kako je došlo do situacije da najveći dio naših stvaralačkih potencijala živi i radi van Crne Gore. To je tema za sebe.

Ja nijesam za to da mi jurimo od jednog do drugog i da ih vučemo za rukav kako bi se okrenuli svojoj postojbini i došli u Republiku, u Crnu Goru. Ko god nije spreman za to, nećemo ga baš moliti.

Međutim, pitanje je da li smo se mi stvarno dovoljno založili u tom smislu. A tu postoje različite forme angažovanja. Naravno, najpotpunije angažovanje jeste ako određene ljude vežemo za institucije ovdje, odnosno ako ih potpuno uključimo u te odnose i ukupnost zbivanja, a onda i u određene neposredne odgovornosti.

Međutim, postoje i druge vrste angažovanja. Ipak, za ne mali broj naučnih disciplina nije neophodno da čovjek bude ovdje da bi bio aktivno uključen u pojedine istraživačke projekte, pripremu određenih naučnih rasprava, studija i svega ostalog.

Ja jesam za to da razradimo našu politiku kada je riječ o tako velikim potencijalima koji sada žive van Crne Gore, a od kojih je ne mali dio spreman da se aktivno uključi u naučni i kulturni život naše Republike.

Ja se ne vraćam na ova kadrovska pitanja. Veljko (Milatović) i Vidoje (Žarković) su o tome govorili i ja se sa tim potpuno slažem.