Brlog crnogorske politike

Piše: Slavko Mandić

E crnoga jada. Koga mi zovemo političarima? I još gore, ko nam je od navodno takvih, zasio u ime naroda, da puni sopstvene džepove, rušeći pritom državu i sve u njoj. Nijesu pošteđeni ni oni koji takvima glas daju, jer ih oni ne brenuju niti ih njihovi problemi dodiruju. Bače im mrvice oko kojih se pobiju kao vrane, nastojeći jedni drugima oči da iskopaju. Jer bi više, i samo više. A gazde nemaju za bačanje. Kljucni to što im je višak i bez čega mogu. Što nije njihovo nego tvoje, ali ti o tome pojma nemaš. Jer da imaš, ne bi njima pružao ruku i zapinjao iz petnih žila da dokažeš kako i lupeži mogu biti pošteni.

Na sceni su jeftini trikovi jeftinih manipulatora. Smislili su plan kako da se isčupaju iz gliba u koji su od nastanka do guše. Dokazaće, a „genijalna“ ideja im je, kako su suverenisti kočnica crnogorskom napredku. I to tako što su oni predložili 4 kandidata za Ustavni sud, pa ko ih odbije, eto gotovog krivca. Nije važno što opozicija nije konsultovana oko imena i što među kandidatima nema nikoga od manjinskih naroda. Ima onih koji će odgovoriti njihovim interesima, ukoliko prođu. Mada, prije će biti da oni uopšte ne žele da se formira Ustavni sud i da igraju na kartu da će suverenisti odbiti sva četiri kandidata.

Čini se da su se kreatori ovakvog scenarija preigrali,  s koje god strane Srbije ili Rusije dolazil. Ima igrača i s ove druge strane. I driblera koji ti proturi  loptu kroz noge da ne ośetiš. Zato ovi „oslobodioci“ u dvije godine ne mogu da sastave vladu koja će opstati više od jedne. I to je silom, jer išćerani, poput ovih potonjih golom silom vlasti, neće da se miču. A sudovi ćute. I tužilaštva. I dobar dio nevladinog sektora koji je graktao na one prethodne kad god im se nešto ne bi dopalo. Danas, ni slova a ni riječi od mnogih.

A nije da se nijesu zagonili. Mislili su da golom silom mogu i preśednika države, od čijeg lika i pomena imena se u jad stropoštaju, da smijene kako bi im se omogućio prostor za nesmetano djelovanje po dubini.
A to znači ruši, lomi, daj Srbiji i podrži Rusiju. Nijesu mogli, jer onaj jedan, očigledno, jači je od te gubave zajednice poltrona, izdajnika, prodanih duša.

Išćerani premijer se od muke uzjogunio. Falio se hapšenjima i razobličavanjem duvanske mafije, pa kad su njegovi ufaćeni da se time bave i da su oni šleperili po Crnoj Gori, ekspresno je smijenio šefa Agencije za nacionalnu bezbijednost Sava Kenteru. Postavio je svoga čovjeka, a ovaj, dan poslije, poskidao sve one koji mogu biti opasnost za njega i njegovu družinu.
Zadrhtao je sigurno i nakon povratka ministra odbrane Raška Konjevića iz Brisela, đe je bio da se nađe sa saveznicima iz NATO pakta. A tek kad je omrznuti mu Raško kazao da postoje dokazi o Abazovićevim kontaktima sa kriminalnim grupama i da su oni prisutni u SOCTA dokumentima. Ako vlast ne zna što je to, SOCTA je dokument koji analizira procjenu prijetnje od organizovanog kriminala i identifikuje prioritete u borbi protiv teškog kriminala. Pa ko se tu nađe, kukala mu majka.

Biće veselo ove jeseni. A tek zime, za kad su, po mnogima mogući i prijevremeni parlamentalni izbori.

Valjda će se do tada narod potpuno osvijestiti. Jer nije potrebno biti pretjerano pametan da se dokuči kome  je što činio i od čijeg djelovanja treba da strahujemo.

I u ovakvu crkvu sa ovakvim popovima što manje. Osim mržnje, teško da tamo može nešto korisno da se nauči.