Brguljan: Tonkovi neponovljivi relikvijari misli i riječi

„Tonko Maroević, naš stalni pratilac“ naziv je skupa o književnom i istorijsko umjetničkom opusu akademika Tonka Maroevića 4. XI. 2022. u Palati Matice hrvatske u Zagrebu. Skup su prigodnim  riječima otvorili predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Pavao Pavličić te direktorica Instituta za povijest umjetnosti Katarina Horvat Levaj. su Radove posvećene akademiku Maroeviću izlagali su  Tomislav Brlek, Sanja Roić, Željko Brguljan, Božidar Petrač, Pavao Pavičić, Željka Čorak, Luka Paljetak, Svjetlana Sumpor, Petar Prelog, Ivana Mance Cipek, Milan Bešlić i Stipe Botica.

O karakteru Tonka Maroevića i zajedničkom radu na projektima kulturne baštine Boke Kotorske Prčanjanin Željko Brguljan koji živi i radi u Zagrebu u svom izlaganju  između ostalog je istakao: „S veseljem, ali i s nostalgijom prisjećam se lijepih i poticajnih druženja s Tonkom, ovom prilikom preko dopisnica koje mi je upućivao, a koje čuvam kao najvrijednije blago. Na naše zbližavanje utjecalo je i zajedničko južnojadransko podrijetlo, jedinstvenost mentaliteta naših zavičaja – Tonkove južne Dalmacije i moje Boke, no prvenstveno nas je povezala  predanost radu i intelektualna znatiželja, a temeljna tema bila nam je bokeljska baština. Dijelili smo i oduševljenje novim otkrićima ili susretom sa zanimljivim djelom ili knjigom. Takvo je oduševljenje Tonko Maroević iskazao i sa starim izdanjem Leopardijevih eseja koje sam pronašao na nekom sajmu u Bologni. Drugom zgodom, za darovanu rijetku „Povijest talijanske književnosti“ uzvraća knjigom „Romanizmi u Boki Kotorskoj“ Vesne Lipovac, slikareve sestre, zapisavši u posveti : „…u jadranskoj solidarnosti i kulturnoj povezanosti, a posebice prijateljstvu“.

Naša kulturna povezanost iznjedrila je niz projekata posvećenih Boki – posebno nezaboravna iskustva bila su priprema izložbe „Boka kotorska u hrvatskom slikarstvu“ i likovne monografije Melite Bošnjak. Uvijek je isticao važnost bokeljske dionice unutar hrvatske kulturne baštine. Istraživao je književne prinose Boke u proteklim stoljećima. I mada je vrlo cijenio i Njegoševo djelo, osobito, kako mi je jednom priznao, „Luču mikrokozmu“, posebno su ga zanimali kotorski pjesnici 16. stoljeća. Nije krio oduševljenje kada sam mu jednom zgodom nabavio kopiju rijetkog izdanja kotorskog humanističkog pjesnika Jurja Bizantija. A s koliko je tek žara govorio o novootkrivenim Lucićevim sonetima posvećenim istaknutim Kotoranima Ludoviku Paskvaliju, Jurju i Aleksandru Bizantiju, Marinu Grubonji i Vicku Bući. Imao sam posebnu čast i veselje pomoći u pronalaženju podataka o navedenim Kotoranima za studiju koju je pripremao, a koja nažalost nije objavljena. No, jesu Maroevićevi majstorski prepjevi tih soneta.

Tonko Maroević je pratio i podupirao djelovanje  i suvremenih književnih i likovnih stvaraoca ne samo s područja Boke Kotorske nego i cijele Crne Gore. Njegov profesionalan i ljudski pošten pristup istraživanju i pisanju, kao i njegova bezrezervna predanost radu, pružala je drugima čvrst model životnog puta posvećenog intelektualnom djelovanju. Tonko Maroević se radu predavao svim svojim bićem, kao da je slijedio misao bokeljske pjesnikinje Ide Grgurović Verona da je život bez rada poput vala koji nestaje na pučini. Motivirao je stvaraoce iz svog okruženja – neposredno ili posredno, otkrivao putokaze koji vode cilju, poticao prijateljskom riječju, uvijek s veseljem i finim humorom. Počastio me brojnim predgovorima u katalozima izložbi te kasnije i u likovnoj monografiji, a pored svih važnih obveza, stigao bi posjetiti i izložbu te uputiti riječi podrške… Na samom početku novog tisućljeća, Tonko mi je napisao predgovor i otvorio izložbu u Medijateci francuskog instituta. Kad sam mu ponudio da izabere rad, on se bez dvojbe, odlučio za kolaž naziva „Dvoranin“. Nakon što sam mu odao kako je rad nastao neposredno nakon čitanja Castiglioneovog Cortigana, neobično se oduševio, rekavši kako o tom djelu nema s kim pričati. Naravno, ni ja mu nisam mogao biti dobar sugovornik, jer to djelo nisam shvatio ni približno duboko kao Tonko. Bilo mije neobično teško što mu nisam mogao pokloniti odabrani rad budući je bio posuđen iz jedne javne zbirke. Nije bilo smisla nuditi drugi, već napraviti nešto posebno za njega, pa je tako nastao portret u tehnici kolaža koji ovdje vidite. Tonkov lik izrezan je iz fotografije s otvorenja izložbe. Vidimo ga u boemskom kaputu, u zanosu izlaganja. U naručju zaštitnički drži Grad. To je i  Stari Grad i Zagreb, i Dubrovnik i Kotor… Grad kao simbol. Vrtloženje oblaka i spuštanje tame najavljuje opasnosti, no u sigurnosti Tonkova zagrljaja Grad zaštićen i slobodan mirno sniva… Ovo je i metafora Tonka kao zaštitnika hrvatske baštine.

U radu, kojim se odmicao od surovosti svijeta, Tonko Maroević bio je nedostižan, posebno po množini područja ljudske kulture kojima je suvereno vladao. No, njegova visoka postignuća nisu ga u ničemu promijenila. I prije i poslije, hodao je pješice, nosio običnu odjeću, smatrao da nedovoljno zna… Unatoč svim uspjesima i dometima, ostao je „običan“ čovjek iz naroda, drag, dobar i svakom pristupačan. U razgovoru s njim svaka je osoba, bez obzira na stupanj obrazovanja, rasla i osjećala se vrijednom… Čitanje i pisanje su mu pričinjavali neizmjerno zadovoljstvo. Čitao je hodajući, ne samo da mu ne propadne vrijeme, nego prije svega jer je do zadnjeg daha bio žedan knjige. Njegova znatiželja za sadržajem nove knjige nije dozvoljavala odgodu. Pisao je neprestano i brzo. Svakodnevno su odzvanjali metalni udarci slovnih tipki njegova pisaćeg stroja. U vrijeme kad je cijeli svijet već zaboravio na tu tehniku, on, kako je negdje priznao, „Gutenbergovo dijete“ ostao je principijelno odan tehnici svoga vremena…. Bio je velik majstor i usmene riječi, profinjen, a moćan govornik. Slagao je riječi tečno, logično, nizao misli jasno i duboko. Činilo se kao da plete govor koristeći gomile klupka u svim bojama i nijansama. Njegova izlaganja na predstavljanjima knjiga ili otvorenjima izložbi bili su neponovljivi „relikvijari“ misli i riječi…

Odmor je smatrao luksuzom. Na primjedbu da previše radi, a premalo se odmara, odgovorio je: „A, ali što bih radio kad ne bih radio. Ne znam ti se ja, prijatelju, divertiti“. Iako rođen kraj mora, nije se volio banjati, ali je zato itekako volio hodati. Zaputio bi se nekamo ni ne znajući kolika je udaljenost, a to ga nije brinulo jer dok su noge radile – ruke su listale knjigu. Imao je, kao nekadašnji alpinist, i kondiciju uspona. Kad sam mu jedne godine bio vodičem po mom rodnom Kotoru, u kojem se zatekao na jedan dan, iako znatno mlađi, uspinjući se strmim zidinama prema vrhu sv. Ivana, vrlo brzo sam izgubio ulogu vodiča, jedva prateći sve manji i manji Tonkov lik. Kada sam ga dostigao na vrhu, on je još uvijek oduševljeno promatrao Grad i Zaljev. Planirano studijsko putovanje u Boku, koju sam mu jako želio detaljnije pokazati, odgađalo se zbog preuzetih obveza ili iskrsnulih problema… i, nažalost, nije se dogodilo.

Preostao je svežanj sačuvanih razglednica kao niz sjećanja na dragog prijatelja. Na te sam primljene radosti, uzvraćao zaljevskim vizurama za ljetnih boravaka. Tonkovi kratki zapisi imaju poseban značaj, on je na pažljivo odabranim kartolinama misli „tkao“ poput starog bokeljskog veza. Izbrušene misli tinta je slijevala u fine izraze, lijepe želje, srdačne pozdrave…  volio je istaći kako naši zavičaji pripadaju istom kulturnom krugu Jadrana i Mediterana, pa je na jednoj od niza razglednica, pozdrave započeo riječima: „Dodirom Mediterana što nam vezuje ishodišta“… Posljednji Tonkov dar primio sam nedugo prije njegova fizičkog odlaska. Bio je to predgovor za knjigu pripovijedaka „Priče sa Prčanja“, a pod njim je dopisao „Najsrdačnije“ – posljednja riječ koju mi je uputio. Prethodno, kada je pročitao rukopis, nazvao me s nevjerojatnim oduševljenjem i rekao „napiši ih još“. Bilo je očito da mu je čitanje tog štiva – priča o malom bokeljskom mjestu, o mom djetinjstvu i osobama koje pamtim, prožetog mediteranskim humorom, pričinilo znatno zadovoljstvo. Bio sam sretan što knjiga nije promašaj, a još više jer je Tonku njeno čitanje pričinilo veselje. Rado je prihvatio napisati predgovor – i to je učinio majstorski. No, između namjere i realizacije proteklo je prilično vremena, pogodio nas je potres i rukopis je ostao zatrpan pod Tonkovom palom bibliotekom, a to mu je onemogućilo da se osvrće na konkretne sadržaje knjige, pa je predložio da pokuša „iskopati“ rukopis i dopuniti predgovor. Bio sam iznenađen i dirnut tolikom dobronamjernošću i požrtvovanošću, ali sam ga, naravno, od toga odvratio.

Iz dana u dan, iščekivao sam knjigu iz bokeljske tiskare, veseleći se unaprijed trenutku kada ću je, zanimljivo likovno opremljenu i odlično dizajniranu, predati Tonku i uživati u njegovom uobičajenom iskrenom veselju kad je ugleda i počne listati. No, s juga je knjigu pretekla tragična vijest. Ostala je siroče kome se nema tko veseliti… Tonkov neprelistani primjerak zauzeo je mjesto u biblioteci po kojoj više njegova ruka neće tragati.

Te noći zamrle su sve knjige svijeta. Bolna tišina prostirala se sve do beskraja… potom je okamenjena ruka bilježila nekoliko Tebi, prijatelju, nedostojnih stihova. U njima nema Tvoje forme ni dubine, tvoje finoće i kolura, starogrojski pisniče dragi, samo čvrsta želja da Te pamtimo“, toplo i nadahnuto kazao je Brguljan.