Bože, od čega li su ti (s)tvorovi načinjeni?

Piše: Slavko Mandić

Zlikovci, ludaci, kreteni, idioti, zlotvori, stvorovi, mutanti, primitivci, zombiji, zločinci, maloumnici, nasilnici, manijaci, debili, vampiri, mediokriteti, retardi, kanibali, demoni, i ko zna što su još ti monstrumi koje je beogradski satrap Aca – tamo njemu, dovukao ko zna otkud da pokaže koliko je životinjskog u čuvarima njegovog carstva u smrdljivom Ćacilendu. Jer, kako drugačije nazvati taj čopor zla koji majci jednog mladića, poginulog u padu nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, koja štrajkuje glađu zbog bezočnog ćutanja kriminogene i korumpirane vlasti, na njenu bol šokantno pjesmom poručuje: “pošla majka da potraži sina”. Bez trunke stida, ta gomila Vučićevih bolesnika želi dodatno da povrijedi majku, bezočno puštajući razglas od kojeg pucaju bubne opne. Njima je taj kikot zla prirodno stanište. Građani Beograda, koji su došli da podrže Dijanu Hrku, kojoj je do vlastitog života tako malo stalo, u čudu su pratili sunovrat jednog društva.
Pa, zar je ovo moguće, pitali su se razočarani građani. Kakav ih je to strašni sud strefio, koji im je unezvijereni despot servirao usred centra Beograda. A majka bi samo istinu za svoga sina.  Htjela bi da oni koji su krivi za 16 izgubljenih života odgovaraju za bahatost, nestručnost, lopovluk i osionost. Dosta joj je više ćutanja. Toliko sinu duguje. Bol se izbrisati neće nikada. Ali će biti bar malo lakše kad udruženi lupeži završe tamo đe jedino treba. Na dugogodišnje kazne, kako više nikada ne bi bili u prilici da ubijaju sopstveni narod. Nasuprot svemu Dijana je postavila vlastiti život kao zalog. Jer više neće niti može da podnosi razarajuću bol koja joj lomi dušu. Ne plaši se crnokošuljaša, fašista i razbojnika. U oči ih gleda dok oni sklanjaju pogled u stranu. Tražeći valjda očima podršku od isprepadanog vođe.

Od čega su ti stvorovi načinjeni, pita se javnost? Nema elemenata ljudskosti u njima. Pokazala je to sramotna pjesma beščašća kojom su krenuli na ženu, hrabriju od kompletnog kolektivnog čopora. Oni su maloumni plaćenici od strane maloumnog despota, a ona je heroina i junakinja doba koje bi da razvedri i da odagna zlo iz njega. Kako god bilo i kako se ovaj jad završio, Dijana Hrka će izaći kao pobjednica. Jer ona je čovjek! U njoj su se sjedinile i etika i estetika koje zlo nije moglo da poništi. I neće nikada.
Dok su se oni u Beogradu pitali kako je moguće da među njima ima onih koji su sposobni na nezaštićenu majku da udare drsko i bezočno, bezośećajno i pokvareno, uz pjesmu koja je sramota vijeka, moramo se zapitati da li je nekoga iz crnogorske vlasti, koji stoje uz despota još uvijek, zaboljela koja riječ iz ogavne strofe’ je li ih dotakla u srce, ako ga imaju. Jer, reagovali nijesu. Osim onda kada su ćerali Turke po Podgorici.

Znali su oni da su beogradski kriminalci dijelom oni isti koji su učestvovali i u bitci za Nikšić, i mešetarili po Crnoj Gori, poduprti istomišljinicima iz Crkve Srbije. Blagoslovio ih je uredno, kao i one ispred manastira na Cetinju, sam vrh ove vjerske organizovane grupe, izvjesni Metodije i njegova uslužna ruka samoproklamovani pop Romanov Danilo, novi iguman manastira Đurđevi Stupovi, koji je Berancima poručio da su kriminalci, kockari, mafijaši. Moguće da je bio pod uticajem određenih psiho aktivnih supstanci ili možda jednostavnije rečeno naliven rekreativnom šljivovicom, ali je to što je izgovorio baš uznemirilo okupljene vjernike. Negodovali su, ali pop je pop i njegova se ne poriče. A i kako bi kad je dokazano i od države moćniji. Ovaj isti, napao je i verbalno i policijske službenike, dok mu se šef  Metodologije pokušavao sprdati sa državom. I u tome uspijevaju oba, određujući bronzanom ratnom zlikovcu Pavlu Đurišiću pritvor u nedokučivim za vlast manastirskim apartmanima.

Takve podržava značajan dio crnogorske vlasti, institucionalno dezorganizovane i dezorjentisane.

Braneći Vučića po svaku cijenu, pa i po cijenu Crne Gore, nema ni jednog koji je pokazao gađenje na sramno, neljudsko i bolesno prikazanje monstruma u Ćacilendu, koji su majku poginulog mladića u padu nadštrešnice u Novom Sadu pokušali da urnišu na najsramniji način iz bogatog sprekta idiotluka kojima raspolaže vlast.

Ni Dostojevski za ove ne bi imao definiciju, ni opis ni metaforu. Ni u peru ni na umu. Ovakvih nema ni u literaturi, ni u karikaturi.