Bošnjačka stranka u raljama života

Autor: Miodrag Vlahović

“Crvene linije“ se odavno ne spominju.

Degradacija i urušavanje crnogorskih institucija, retuširanje crnogorske istorije, negiranje crnogorskog identiteta, nipodaštavanje integriteta crnogorskog društva i države prolaze bez ikakve reakcije Bošnjačke stranke.

Aktuelno rukovodstvo partije crnogorskih Bošnjaka se ne osvrće na te teme. A i zašto bi, zakopano u jednonacionalnu političku logiku i rezon, čiji je najgori izraz sadržan u narativu da je dobar Bošnjak samo onaj koji je član stranke – na čijem je čelu sada Ervin Ibrahimović. Nema Bošnjaka van Bošnjačke, jer „nisu to naši“, kako nam je jednom priznao.

To je opasna i neinteligentna tvrdnja, čiji smo najnoviji tužni i nekulturni primjer vidjeli u sastavu zvanične delegacije Crne Gore na godišnjoj komemoraciji srebreničkog genocida: osim nekog nižeg službenika MVP – samo ljudi iz manje brojnih naroda u Crnoj Gori. To je (ne)voljna banalizacija tog Magnum Crimena, koji se ne tiče – kada je o Crnoj Gori riječ – samo crnogorskih muslimana i Bošnjaka.

Ali, lideri Bošnjačke stranke pristaju na – ili, još gore, favorizuju – takva inferiorna nacionalistička razumijevanja kome je i zašto taj genocid u Bosni i Hercegovini važan u našoj zemlji.

Razlog za to je teži od nedostatka znanja i političke pameti. Bošnjačka stranka je u koaliciji sa velikosrpskim nacionalistima i ostrašćenim negatorima svega crnogorskog – od imena i simbola, do crkve i države.

Kako se tamo Bošnjačka stranka našla je zastarjela priča. „Manjinske partije treba da uvijek budu dio vlasti“ je objašnjenje/opravdanje koje je odavno izblijedjelo. Ništa uvjerljivije nije i da su tu kolaboraciju vaktile aminovale (uz početno oklijevanje) i diplomatije SAD i nekih većih zemalja EU, u usiljenoj težnji da DPS i ES ostanu van vlasti.

Kao posljednja odbrambena mantra rukovodstva Bošnjačke javljaju se dosadne fraze o evropskim integracijama. „Vidimo se u EU“, slavodobitno ponavljaju partijski (pardon!) papagaji, kao da je to neka čudotvorna mađija koja lako odagna svaku, pa i najdobronamjerniju kritiku politike Ibrahimovićevog rukovodstva.

Rušenje Crne Gore je nebitno – zapravo nepostojeće – a prvaci, poslanici i ministri Bošnjačke stranke skladno nastupaju u etno-federalizaciji. Četnički vojvoda Mandić je tu, koalicioni Albanci takođe. Kratkovido, opasno i (auto)destruktivno. Primjer? Bosna i Hercegovina, prije rata. Neki drugi primjer? Bosna i Hercegovina – poslije rata!

Ibrahimović i ministri (o njihovom radu i „vannastavnim aktivnostima“ nemamo prostora, a ni vremena, čak ni o, sada već čuvenih, „deset odsto“) imaju staru računicu: bilo koja vlast će morati da računa na njih.

To je, generalno uzev, tačno. Kada se ta projekcija pretvori u „mi možemo sa bilo kakvom vlašću“ – a to današnje vođstvo Bošnjačke partije pokazuje bez stida i zazora, onda bi tu veleumnu političku logiku trebalo, ipak, malo korigovati.

Jer, bez obzira na ćutanje i namjernu inerciju od strane DPS i ES prema BS, taj iskaz, zapravo, glasi: „Bošnjačka stranka treba da bude u vlasti, ali u vlasti ne treba da bude bilo kakvo rukovodstvo Bošnjačke stranke“.

Razlika je, razumijemo se, ogromna. I već postoji.

Ervin Ibrahimović, dok, ovih dana, uči da čita „engleski“ (zakasnio je, na njegovu žalost, za – nadamo se iskreno – nastupajuće pristupne pregovore sa EU, kako su mu jasno poručili, prije neki dan, poslodavci njegovih koalicionih partnera), sada ima jedan ozbiljniji problem, o kojem se malo zna, a još manje govori.

Naime, kvalitet, da se tako izrazimo, njegove kolaboracije sa vojvodom Mandićem nije dovoljno dobar. Treba to jače i direktnije, traže neki iz partijskog rukovodstva.

Kada se pređe izvjesna linija, makar i ne bila „crvena“, onda treba računati na mogućnost da partijske pozicije, sinekure i privilegije ne budu ugrožene od strane aktuelne opozicije i kritičara, već od onih koji za pomenute povlastice i potpredsjedničke titule traže još, i još, i još… Velikosrpska idelogija nema granica, kada je o kolaboraciji riječ.

Tako će rukovodstvo Bošnjačke stranke – ako ne ranije, onda pred parlamentarne izbore 2027 – biti pred vrlo neprijatnom dilemom: što je skuplje – da se izađe iz koalicionog kola, ili da se u njemu ostane?

A Ervin Ibrahimović će neizbježno spoznati staru istinu o velikosrpskim nacionalistima, srpskoj crkvi i srpskom službama – da se vazda može naći poslušniji i „konstruktivniji“ koalicioni „partner“.

Prvu šansu, za jednog bošnjačkog političara, tj. onoga koji dolazi iz manje brojnih naroda u Crnoj Gori, Ibrahimović je već upropastio. Da ne dužimo s objašnjenjem – šifra tog fenomena se piše „Dritan Abazović“.

I drugu šansu će zauvijek propustiti, ukoliko pristane da stranka na čijem je čelu postane definitivni nacionalistički privjesak iste takve vlasti, koja razgrađuje i uništava našu zajedničku Crnu Goru.

A tu ga ne može spasiti ni to što je Bošnjak iz Bošnjačke stranke. To će mu, zapravo, biti otežavajuća okolnost.

I njemu, i stranci.

Pobjeda