Bošnjačka stranka ili politika zaborava: Ko danas zastupa interese Bošnjaka u Crnoj Gori

Jedan od takvih procesa bio je i političko–sudski postupak vođen 1994. godine protiv kompletnog političkog rukovodstva Stranke demokratske akcije u Crnoj Gori, koja je u to vrijeme personifikovala političke interese Bošnjaka Sandžaka. U tom procesu učestvovao sam kao branilac optuženih. Prvostepenom presudom izrečene su drastične kazne – zbirno gotovo stotinu godina zatvora. Međutim, drugostepeni postupak nikada nije dobio meritorni epilog. Postupak je na kraju okončan abolicijom optuženih, uz simbolične novčane naknade za policijsku torturu i višemjesečni pritvor.

Ovaj podsjetnik na jedan od najtežih političkih procesa protiv Bošnjaka u savremenoj crnogorskoj istoriji nije samo lična reminiscencija. On predstavlja nužan uvod u pitanje koje danas postavljam: kakvu politiku vodi savremena Bošnjačka stranka i u kojoj mjeri ona zaista zastupa interese naroda u čije ime govori?

Bošnjačka stranka nastala je objedinjavanjem više manjih političkih organizacija i danas se predstavlja kao legitimni politički predstavnik Bošnjaka u Crnoj Gori. Činjenica je da je na posljednjim izborima dobila najveće povjerenje birača iz tog nacionalnog korpusa. Međutim, teško je izbjeći utisak da taj rezultat nije plod uvjerljive politike i stvarne zaštite interesa građana, već prije posljedica političke inertnosti, nedostatka alternative i dugogodišnje navike biračkog tijela.

U praksi, vrh Bošnjačke stranke djeluje sve udaljenije od naroda čije interese bi trebalo da zastupa. Politički prioriteti često se svode na očuvanje pozicija u vlasti i ostvarivanje uskih, često ličnih i materijalnih interesa. Takva politika stvara sve dublji jaz između stranačkog rukovodstva i stvarnih problema bošnjačke zajednice.

Posebno problematičan politički zaokret dogodio se nakon izbora 2020. godine, kada je Bošnjačka stranka napustila dotadašnju koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista i priklonila se novoj parlamentarnoj većini, u kojoj značajan uticaj imaju političke strukture izrazito prosrpske ideološke provenijencije. Ova odluka izazvala je otvoreno negodovanje dijela slobodnih intelektualaca, ali i pojedinaca iz same stranke.

Takva koalicija ostavlja brojna otvorena pitanja.

Prije svega, Bošnjačka stranka predstavlja prirodni politički nastavak nekadašnje SDA u Crnoj Gori. Uprkos tome, ona nikada nije pokazala ozbiljnu političku inicijativu da se rasvijetli politički proces vođen protiv rukovodstva te stranke devedesetih godina, iako je riječ o događaju od velikog značaja za političku istoriju Bošnjaka u ovoj zemlji

Još je simptomatičnije to što u okviru aktuelne skupštinske većine, u kojoj učestvuju i predstavnici Bošnjačke stranke, gotovo nijedno pitanje od posebnog značaja za bošnjački narod nije dobilo stvarnu političku podršku. Tematski okvir koji uključuje sjećanje na genocid u Srebrenici, zaštitu istorijskog pamćenja i obilježavanje stradanja Bošnjaka kroz istoriju, ostaje na marginama političke agende.

Narod koji zaboravi vlastitu istoriju i prepusti svoje interese političkom oportunizmu rizikuje da izgubi mnogo više od političkog uticaja – rizikuje da izgubi vlastito dostojanstvo

U tom kontekstu posebno je ilustrativan odnos prema inicijativi za memorijalizaciju žrtava zločina u Šahovićima iz 1924. godine, jednog od najtragičnijih događaja u istoriji bošnjačkog naroda na prostoru Crne Gore. Uprkos moralnoj i istorijskoj obavezi da se takvo stradanje dostojno obilježi, politički predstavnici Bošnjačke stranke u skupštinskom odlučivanju nijesu podržali tu inicijativu. Takav stav teško je razumjeti, a još teže opravdati pred istorijom i pred vlastitim narodom.

Istovremeno, sredine u kojima Bošnjaci čine većinu suočene su sa ozbiljnim ekonomskim i demografskim problemima. Dugogodišnja zapostavljenost tih područja dovela je do kontinuiranog iseljavanja stanovništva, posebno mladih ljudi. Prazne kuće i ugašene škole postaju tiha statistika političke nebrige.

U tom kontekstu posebno je značajno pitanje teritorijalnog i ekonomskog položaja rožajskog kraja. Krajem devedesetih godina Skupština Crne Gore donijela je odluku kojom je od teritorije opštine Rožaje oduzet veliki prostor izuzetno vrijednog šumskog i turističkog zemljišta i pripojen opštini Berane. Takva odluka, donesena na krajnje problematičan način, predstavlja presedan kakav se nije dogodio ni u periodu Kraljevine SHS, ni u vrijeme SFRJ, niti u savremenoj crnogorskoj praksi.

Ako se uzmu u obzir vjekovne vojne i administrativne karte, istorijski kontinuitet teritorijalne organizacije i ekonomska realnost na terenu, pravno je u potpunosti moguće pokretati postupke preispitivanja takve odluke, koja je u suštini predstavljala oduzimanje dijela legitimne teritorije opštine u kojoj više od devedeset procenata stanovništva čini bošnjački narod.

Posebno je simptomatično što Bošnjačka stranka nikada nije ozbiljno otvorila ovo pitanje, čak ni nakon inicijative koju je pokrenuo Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava. Naprotiv, čini se da se to pitanje sistematski sklanja sa političke agende, odlaže i gura pod tepih, iako se radi o jednom od ključnih ekonomskih i razvojnih problema rožajskog kraja.

Nasuprot tome, dio pripadnika bošnjačke zajednice dobio je određene političko-administrativne funkcije koje se često predstavljaju kao dokaz političkog uticaja. Međutim, realnost pokazuje da je uticaj tih predstavnika u ključnim procesima odlučivanja marginalan. Funkcije postoje, ali stvarna politička moć ostaje negdje drugdje.

U tom kontekstu posebno zabrinjava odnos prema istorijskim i moralnim pitanjima. U političkom prostoru Crne Gore posljednjih godina svjedočimo pokušajima rehabilitacije četničkog pokreta i relativizacije njegove uloge u Drugom svjetskom ratu. Riječ je o pokretu koji je istorijski djelovao u kolaboraciji sa fašističkim silama i koji je nad bošnjačkim stanovništvom počinio teške zločine.

U takvoj atmosferi očekivalo bi se da politički predstavnici Bošnjaka jasno i glasno reaguju. Međutim, reakcije Bošnjačke stranke često su mlake, zakašnjele ili potpuno izostaju. To se posebno vidi u slučajevima pokušaja glorifikacije ratnih zločinaca, uključujući i tudje inicijative za podizanje spomenika Pavlu Đurišiću.

Istovremeno, u javnom prostoru svjedočimo i pokušajima relativizacije doprinosa pojedinih uglednih bošnjačkih intelektualaca koji su decenijama branili dostojanstvo i istorijsku istinu svog naroda. Umjesto da takve ličnosti predstavljaju moralni oslonac političkog djelovanja, njihovi stavovi se nerijetko ignorišu ili čak osporavaju.

Na kraju ostaje pitanje koje se više ne može odlagati: da li Bošnjačka stranka danas zaista predstavlja politički glas bošnjačkog naroda ili je postala tek instrument očuvanja vlasti i privilegija uskog kruga političke elite? Narod koji zaboravi vlastitu istoriju i prepusti svoje interese političkom oportunizmu rizikuje da izgubi mnogo više od političkog uticaja – rizikuje da izgubi vlastito dostojanstvo.

Kao Bošnjak i kao čovjek koji je značajan dio profesionalnog života proveo braneći prava ljudi i suprotstavljajući se nepravdi, smatram da je javna riječ ponekad jedino sredstvo koje preostaje. Kritika nije neprijateljstvo prema vlastitim političkim predstavnicima. Naprotiv – ona je pokušaj da se oni podsjete na odgovornost koju nose.

Jer narod ne gubi dostojanstvo kada ga drugi napadaju. Narod ga gubi onda kada njegovi vlastiti predstavnici prestanu da se bore za njega.

(Autor je izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava)