Boško Mačić, čovjek čije ljudske osobine ne zastarijevaju

Kada se zatvori prozor ovoga života a svijetlo ostane upaljeno, onda je to znak da je sa ovoga svijeta otišao u bolji. Boško Mačić, Čovjek, Ljudina.

Žmiga sjetno ferao njegovog grada u znak poštovanja i ispraćaja sa njegovih pjaca i pjaceta, kaleta, voltova, citadela i kampanela, koje je volio i o njegovom nasljeđu srcem i znanjem, iskustvom i radom brinuo.
Iz svog i našeg Kotora zauvijek  je otišao drug, gospodin, profesor, gradonačelnik Boško Mačić.
Živio je mnoga vremena i nevremena.
Neka od njih se čitaju kao trenuci, ali kad neko od trenutaka stvori svjetlosne godine, onda ostaje znak i ime. Ostaje  čast i poštovanje. I nezaborav.
Boško je hodao kroz život dostojanstveno i pravo. Širok, plećat, stamen, i ponosit  kao grad. I bio je grad, jer ga je osjećao i živio iskreno i punim srcem.

Djela dobra i ljudska bila su Boškova životna načela podjednako brižljivo ih klešući i kada je vaspitavao i obrazovao mlade na fakultetu. Ili kada se o prirodnom i kulturno-istorijskom području Kotora starao, razumijevajući njihov značaj za njegovo upisivanje na UNESCO-vu listu Svjetske baštine.

Ili kada je vodio Grad u danima nakon strahotnog potresa koji ga je iz temelja uzdrmao. Boško je tada srcem i odlučnošću tražio lijek za duboke rane nanijete tkivu njegovog grada i poderanu kožu njegove vjekovne patine.
Stajao je kao posljednji bastion među gomilama kamenja kotorskih vjekova. Obećao i ispunio zadato da će se stradalima najbrže podići krov nad glavom, i da će u Kotoru zasjati palaci.
Blistale su njegove duboke oči sa svakim vraćenim kamenom na fasade drevnoga grada, sa prvim golubovima koji su se ponovo doselili na kotorske ploče nakon strašnog aprilskog suda te davne 1979. godine, kada su prhnuli iz rozeta i baladura da im se ne zna put.
Mudrost dubine misli i čestitosti istodobno, Bošku Mačiću davali su snagu da istraje  u svakom odgovornom poslu i da zadatu riječ u djelo sporovede u vremenu kada  je riječ značila moral i karakter.
Te i takve  ljudske osobine ne zastarijevaju. One nemaju rok trajanja, niti su podložne prepakovanju u nove oblike i omote. On i njegova generacija ljudi od formata i obraza, jednostavno nijesu poznavali te kategorije i mizerije duha. Ništa sitno, malo, kržljavo od prevara, interesa, nekaraktera, samohvale i samoljublja  nije se moglo provući ni na jedna mala vrata grada u kome je obavljao najodgovornije društvene i političke dužnosti.

Da nema i da nije bilo takvih ljudi ogluvjela bi zvona ovoga grada i brodske sirene i limeni instrumenti, ogluvjele bi noćne ptice i šum valova  pod rivom.
Ima ljudi čiji je život bio tako dobro  ispunjen dobrotom da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre, poručio je Ivo Andrić.

Kada u suzi nasljednika Boška Mačića danas zaiskri bol za ocem, đedom, rođakom, kumom, prijateljem, biće i mora da kane dostojanstvom kao što je u Boškovim suzama davno stalo čitavo jedno novo naselje starog Kotora u Škaljarima u nazivu po njegovovom imenu,  što mu ga je narod dao.
Nepogrješivo s poštovanjem i sjećanjem na Čovjeka koji se volio.

Radio Skala Kotor