Boje se i mrtve Joke

Boje se i mrtve Joke

Nikšićka vlast neće spomenik Joki Baletić, heroini svoga grada i antifašističkoj junakinji koja je postala simbol otpora protiv fašizma i domaćih izdajnika. Neće, jer je u tom gradu godima već na vlasti četnička ideologija, protiv koje se Joka borila sve do svoje smrti. Ali polako, proći će i ovo vrijeme, i doći će neko drugo na čijem će čelu živjeti sloboda. To su zakonitosti, neka to upamte današnji!

Piše: Slavko Mandić

Imala je samo 17. godina kada je postala partizanka od prvoga dana. Bila je to mladost koja je prkosila zavojevaču i domaćem izdajničkom monstrumu, od čijih su se zlodjela i krvavih pirova zgražavali čak i italijanski i njemački okupatori. Iskrilo joj je iz očiju dok je koračala crnogorskim kršem ćerajući tu poganu neman, svjesna žrtava kojima se plaćala sloboda. Joka je znala ko su četnici i kolaboracionisti, bezrezervne sluge Hitlerovih nacističkih hordi, bradata čudovišta bez čojstva i morala, zadojena izdajom i krvavim terorom nad sopstvenim narodom. Bila je svjesna da će izdajnici liječiti svoje vlastite komplekse i dokazivati podaništvo okupatoru krvlju rodoljuba. Odlučna da istraje i  nikoga od svojih drugova ne pomene, kličući narodnooslobodilačkoj borbi, za čast i slobodu svoje zemlje, prezrivo je gledala u smrt, poručujući pred plašljivim izdajnicima da je svaka žrtva vrijedna slobode, na koju se neće dugo čekati. Joka ih je prkosno u oči gledala. I kad su joj javno presuđivali, spruštajući pogled od stida, ali i golog straha pred tom heroinom kojoj zlikovački oduzimaju život na samom njegovom početku. Nije dala da joj neman stavi omču oko vrata. Sama je to uradila dižući svezane ruke visoko iznad glave, odvažno dokazujući junačkim držanjem skojevsk prkos i antifašističko pregnuće.

Zarobljena je u borbi sa četnicima u blizini Nikšića, na Kablenoj Glavici 1942. godine, zajedno sa legendarnim revolucionarnim, komandirom čete Ljubom Čupićem, čijem se osmijehu okupatorskoj i izdajničkoj četničkoj nemoći neposredno pred strijeljanje divio slobodoumni svijet. Njemu je Nikšić uspio da se oduži 2018. godine, podižući mu spomenik na Trgu slobode.
Dvije godine kasnije došlo je do promjene vlasti u Crnoj Gori, a 2021. godine i u samom Nikšiću. Zahvaljujući uticaju Crkve Srbije i Vučićevih agentura, ali i unutrašnjoj nespremnosti proevropskih snaga, koje su životarile na lovorima višedecenijske vlasti, osokoljena četnička ideologija jasno je pokazala svoju namjeru kojoj je osnovni cilj bio da uništi antifašističke tekovine i tradicionalne slobodarske vrijednosti Crne Gore i čojskog i sojskog Nikšića. Zavladali su popovi a preśednik opštine je u prvom mandatu javno demonstrirao svoju prostotu i nevaspitanje,pokazujući srednji prst tokom intoniranja crnogorske himne. Taj nesojluk su zabilježile kamere  Službe za odnose sa javnošću predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića koji je prisustvovao svečanosti, ali se nije oglašavao povodom nesojluka izvjesnog Kovačevića, protiv koga je podignuta krivična prijava. Uzalud, pokazaće se, kao i za brojna nedjela ovog veljezastupnika četničke ideologije.
Kukavičluk nikšićke vlasti, oličena u cjelokupnoj skupštinskoj većini grada pod Trebjesom pokazala se donošenjem odluke da se stopira podizanje spomenika heroini Joki Baletić, devetnaestogodišnjoj junačkoj kćeri Nikšića, kojoj je sloboda svoje domovine i svoga grada bila važnija od vlastitog života. Ovaj čin svakidašnje jadikovke posrnule ljudskosti, dokaz je da se i dan danas fašizam i četništvo, pa i kad su vlast,plaše  Joke i njenog herojskog čina, njene odlučnosti i njenog patriotskog duha koji živi i živjeće i nakon odlaska sa scene ovakvih mučkih izdajničkih proizvoda.  Boje se mrtve Joke, pri čijem se imenu čuje dostojanstvo i svjetlost tradicionalnog nikšićkog antifašizma, koji će se vrnuti opet, baš tim istim putem kojim je hodila legendarna Joka. Jer ovo što se dogodilo Nikšiću, ova sramota koja na obraz udara i boli do kosti, ne može niti smije ovako proći.
Znaju sadašnji okupatori da bi spomenik Joki Baletić drmnuo iz sna usnule, koji su iz nekog nerazumljivog razloga zaspali kad nije trebalo.  Pa bi ih mogao probuditi  i opet ih učiniti patriotama i pregaocima, kakvi su im bili đedovi i prađedovi. Zato neće spomenik a ni pominjanje, ako je ikako moguće, nikšićke heroine. A nije, zaju to oni koliko god od istine bježe, jer je Joka simbol jednog vremena, herojstva i jedne časnosti kakva, nažalost, danas ne živi na ovim prostorima.
Vlast nema stida. Zato su za duboki prezir svi oni koji su vinovnici bruke nad brukama.
Nikšić a ni Crna Gora se ne smiju miriti sa ovakvim paśalukom prema partizanki raskošnog herojstva i čojskog crnogorskog obraza. Koji nemaju niti će ikada imati donosioci današnje odluke.
Nikšićka vlast neće spomenik Joki Baletić, heroini svoga grada i antifašističkoj junakinji koja je postala simbol otpora protiv fašizma i domaćih izdajnika.
Neće, jer je u tom gradu godima već na vlasti četnička ideologija, protiv koje se Joka borila sve do svoje smrti.
Ali polako, proći će i ovo vrijeme i doći će neko drugo na čijem će čelu živjeti sloboda. To su zakonitosti, neka to upamte današnji!
Jokina petokraka blista. Sloboda svaki mrak ugasi. I ovaj će!