Bliži li se kraj crnogorske vladajuće koalicione vrteške?

Da li je korona ili neki drugi virus, još nedovoljno vidljiv, ali sa jakim i produženim dejstvom, tek nešto jeste snažno udarilo Crnu Goru, da će joj oporavak biti višedecenijski. Na sreću, oslobodilačka vlast postepeno oslobađa Crnu Goru svega što joj je suvišno. Već sada je, a tek će biti vidljivo poslije njihovog odlaska, kod nas znatno manje kompanija, preduzeća, malih, srednjih i velikih, naučnih i drugih ustanova, fakulteta i, naravno, novca. Biće, vjeruju oslobodioci u realizaciju kleroprojekta SPC, po budućem popisu manje Crnogoraca, što je posebno važno, jer su upravo oni najveći kamen o vratu slobodarsko četničko-klerikalnoj zadužbini koja je ostala nakon Amfilohija.

Po projektu specijalizovanog ogranka SPC, podržanog od strane vanvremenskog stratega i vasionskog čudotvorca Aleksandra Vulina, najznačajnijeg Vučićevog uvlakača, i najpostojanijeg nogoljuba srbijanske zvijezde repatice, istina u nešto dužem trajanju, razvija se u Crnoj Gori srpski svet, političko-vjerska slagalica čiji je cilj apsolutna besciljnost i posrtanje naše države, do njenog potpunog izdisaja. To je projekat, ali, znajući projektopisce, teško da se može realizovati i s od srpskog sveta. Zar može Vulin nekoga u nešto da ubijedi? Ili Raković. Još manje Antić, Bećković, Selaković. Čak i uz logističku podršku nadaleko čuvene medijske ništice Marića, sa „ekspertima“ poput Vučićevića, pa onog iz Kurira, tabloida Alo, televizija sa nacionalnim frekvencijama, ministra Zlatibora i ostalih, sa vakcinodarodavkom Brnabić na začelju čela.

Naravno da ne može. Nikoga, pa ni sebe. Ali djeluju poput spojenih sudova poganštinom i bezočnim lažima, iskrivljenim istorijskim istinama šire mržnju koja uspijeva na prostoru Srbije, Republike Srpske i kontaminiranog dijela Crne Gore. Na domaćem tlu im pomažu medijski tajkuni dvopolni (tumačenje po slobodnoj volji), koji su umislili da su značajan faktor u kreiranju razaranja crnogorskog bića. Njihova blatnjava ideologija, potpomognuta i pojedincima iz ranije vlasti, a zaogrnuta minimalnim, ali dovoljnim za katastrofu, činodejstvujućih, lažno građanskih ušunjanih u heterogeni sastav u kome se ne zna ko je ko, nanosi dnevno ogromnu štetu ugledu države, koji je s mukom stican od obnove nezavisnosti, posebno.

Pa ipak i pored svega, i kamiona novca i aviona, takođe novca i još po nečega, ova vlast samu sebe grize. Do kosti, da ne ostane ništa. Oni drugačije, pokazalo se u primjerima koji slijede, jednostavno ne umiju.

Premijer Krivokapić je bio nosilac liste Demokratskog fronta i njegovih koalicionih partnera. Krivokapić je bio pulen pokojnog mitropolita SPC Amfilohija Radovića, kome nije bio po polji ni Andrija Mandić a ni Milan Knežević. On ih je prepoznao kao obje ruke srbijanskog predsjednika Vučića, a njih dvojica se baš nijesu mirisala. Zato je uslovio FRONT podrškom Srpske crkve u CG samo ako čelnik liste bude njegov čovjek. Frontovci nijesu imali kud. Mandić je sa prvoga mjesta otišao na začelje, a na čelo je došao nikome poznati Zdravko Krivokapić.

Opozicioni DF je osvojio ubjedljivo najviše mandata na parlamentarnim izborima 31. avgusta 2020. godine. I tada se dešava čudo neviđeno. Njihov nosilac liste Krivokapić se okreće protiv njih. Crkva mu bira vladu u kojoj nema nikoga iz Fronta. Kreće salva napada i uvreda na Krivokapića od strane Mandića, Medojevića i Kneževića, ali uzalud. Crkva je jača. Jača i mržnja DF-a, ali i redovno podignute ruke njihovih poslanika za svaku odluku koju donosi Vlada. Po zakonu, ili mimo njega. Sasvim svejedno. Idu prijetnje da to tako neće, pa onda objašnjenje da moraju tako, jer bi inače vlast propala. A i ova vlast, govorili su, bolja je od povratka Mila Đukanovića.

Čašu je prelila smjena Leposavića, ministra pravde, koji je, poslije govora u parlamentu, oduševio koalicione partnere konstatacijom da ne priznaje genocid u Srebrenici. Prvo su mu svi čestitali svi, pa je onda skočila probuđena Evropa. Poskočio je i Krivokapić, koji je Leposaviću, prije toga, lično stisnuo ruku zbog riječi kojim se ponosi vaskoliko srpstvo, ali, sila Boga ne moli. Dobio je befel da mora da smijeni svoju uzdanicu, pravnog zastupnika Srpske crkve u Crnoj Gori, istomislećeg po svemu. Moli ga da podnese ostavku, ali ovaj neće. Uvrijeđen je što su mu partneri bratski okrenuli leđa. Opet ustaje FRONT, koji ovoga puta najozbiljnije (ako je u to uopšte moguće vjerovati) prijeti rušenjem Vlade. Krivokapić ostaje čvrst u odlici da istraje u odluci u koju ni sam ne vjeruje. Ne da se junačina. Prosuzivši na konferenciji za medije, na kojoj je pokušao nešto da kaže, ali osim samokuknjave, ništa tu nije bilo što se moglo čuti. Poruka Leposaviću da ode sam, do njega samoga nije došla.
Koaliciona vrteška se zavrćela. Demokrate neće u vllast u čijoj je vladi Lepostavić. Neće ni URA. Udario junak na junaka. Do balčaka! Svašta jedni o drugima zbore. E sad budi pametan pa razmisli je li ovoj Vladi konačno došao kraj? Ili će ih opet ujediniti mržnja prema Đukanoviću, mada se sve više čini da je netrpeljivost između njih veća od same mržnje prema crnogorskom predsjedniku i njegovom DPS-u.
Nakon svega pojavljuje se fenomen druge vrste. Ako FRONT ne podrži Krivokapića, hoće DPS. Pa ko će onda biti vlast? DPS ponovo!? E kuku i lele, zavrištaće bezpartijski Krivokapić, koji nema drugo rješenje.

Bože dragi čuda velikoga, kad se šćaše….

A mislio je Dritan da će se osloboditi DPS-a ulazeći u koaliciju sa svojima. E pa neće moći ove noći, čuju se vokali iz koalicionih tabora vlasti koja ispušta dušu, ako je ikad i imala.

Slavko Mandić