Bivši prijatelj je gori nego neprijatelj

Piše: Dubravka Jovanović

Taman sam  počela pisati o prijateljstvu, pa o najžešćem neprijateljstvu koje proizilazi iz „prijateljstva“ od interesa, uz pitanje što se ovo dogodi preko noći?
A događa se i to po pravilu, kad  mi ono oka dopadne tekst, objavljen u DANAS-u  autora Čedomira Petrovića pod nazivom  Ja Vojvođanin.
To nije tekst, to je broš od suvih dijamanata, medaljon, kolana, poezija, muzika, slika.
Ljudi moji,  prijatelji , neprijatelji, dobri, loši, mali i veliki , patriote i izdajnici, poliglote, pismeni i nepismeni, partijski i nepartijski, vjernici i ateisti, političari i kolumnisti, puče dobri, molim vas pročitajte priču pod  naslovom  Ja Vojvođanin.
Gospodine Petroviću, Vi  ČOVJEK!  I to onaj što bi Mika vaš i naš rekao, čovjek  sa dva srca. Jedno da ga ubiješ u srce , drugo da mu ga pojedeš  sa usta.
Da se vratim prtvobitnoj namjeri i osnovnoj  temi na koju se naslonio Petrović Vojvođanin, Indijanac, Eskim, Tasmanijski đavo, kako piše i misli i misao svoju kao napitak ljekoviti nam šalje.
A onda se vraćam među đaole i rogove njihove u vreći koju bi da skroje  od Crne Gore  slovenske, evropske, mediteranske, krševite, junačke, lirske, epske, gromovite, ponosite, gorde, mudre.
Čitam nove otvorene  svađe,  nazovi, toboš,  ili  zaista svađe  od prave, (vrag bi ga znao), između dva brata koja oba ratovahu , kako su uzvikivali i šištali, za  slobodu, pravdu, osvježenje i relaks, tamne strane Crne Gore do njihovog vaskrsnuća u manastirskoj tmuši  i crkvenim vilajetima.
Dva mlada političara, reklo bi se obrazovana, enegična, sami kažu pravedna, tvrde ničim okaljana, kako se predstavljaju onima koji im vjeruju, evo par dana u strašnoj su međusobnoj svađi, (opet se ograđujem ) jer to bolje vide oni koji poznaju  ili još bolje, kako zbore moji Bokelji  koji se mencuju ili tende  u politiku za razliku od mene.
Sve mi se čini da mi šapću poznavaoci političkih zapleta, peripetija, kulminacija  i raspleta,  kako sam naivna i kako nasijedam njihovim tobože kavgama.
A ja se pitam ima li dubljeg dna od onog u kome bacaš šporku robu, ili prljav veš dojučerašnjih prijatelja, kolega, političkih saboraca, kako god.
Bacaš brate mili, kao u septičku jamu svu šporkecu koju o njima znaš, ili ne znaš ali ti je to neko rekao. Dojučerašnji prijatelji, kolege i saborci za „pravu stvar“  Aleksa i Dritan se popljuvaše na kila da ih ne može oprati svo more Jadransko. Možda u stvari i može, samo ono srpsko koje nam pripremaju u valovima nacionalizama i plimi od pljuvačine na sve što je crnogorsko.
Pored ovakvih neprijatelja, kome trebaju prijatelji ? neko se  mudro zapitao.
A ruska narodna poslovica pak kaže: bivši prijatelj je gori nego neprijatelj.
I evo se  dokauzuje  na ovom primjeru Dritana i Alekse, primjernih u vladanju,  za one koji su na njihovim bandama, ponavljam, ukoliko se uopšte  “od prave” svađaju, ili će to ipak biti puj pike ne važi, iz dječijih igara.
Opet mi je teško povjerovati u analize političkih poznavalaca i čitača rentgentskih snimaka ove šporke politike vlasti, da se ova dvojica smišljeno svađaju i da će se pomiriti zarad opšteg mira u kući koju od avgusta grade a stalno im se fudament ruši.
Jer kako objasniti izjavu koja stiže sa adrese Građanskog pokreta URA u kome navode da i domaća i međunarodna javnost zna da u Vučićevim fiokama nema našeg potpisa, ali sumnjamo da zbog nekih ozbiljnih ucjena Aleksa Bečić napušta evroatlantski kurs i tjera URU da isto učini. “Do sada ste se kao kukavice krili u izolaciji, a sada se krijete iza administratora stranica i tviter botova.
Trepnite ako ste ucijenjeni ili ako vam je medijski tim oteo neko iz Statisovih medija. Čuvamo i razvijamo sektor bezbjednosti, rado ćemo vam pružiti zaštitu”, zaključuju iz URE.
Sramota me od njihove sramorte, pa neću do kraja reći o kakvim se ucjenama radi i ko to koga ima za nešto konkretno.
S druge strane i to konkretno iz đakuzija je privatnost, opredjeljenje, pravo na slobodu života sopstvenog.
Šekspira u pomoć prizivam i nalazim genijalnu misao njegovu: Prijatelj je onaj koji te poznajte kakav stvarno jesi, shvata što si prošao, prihvata šta si postao i još uvek ti dopušta da rasteš.“
Porastimo do sunokreta vojvođanskih.
Družimo se sa onima koji će nas boljim činiti a ne sa onima do prve prilke, kad im se učini da ćemo ih prestići . Jer prijatelj je onaj koji zna sve o tebi a i dalje te voli. Dritane jesi li čuo?
Aleksa, saosjećaj sa patnjama prijatelja i sa uspjehom neprijatelja.