„Bitka za Podgoricu“ je ključna bitka za Crnu Goru”

Početkom 2006. godine, uoči crnogorskog referenduma o nezavisnosti, visoki srpski funkcioner i poznata javna ličnost, moj prijatelj, a za ovaj tekst važnije, prijatelj Crne Gore, kaže…

„prijatelju moj, vi ćete dobiti nezavisnu državu, imate povoljne međunarodne okolnosti, zapadne prijatelje, imate vama odane manjine i ovakvu Srbiju. Meni je žao, jer će otići dio mene. Ali ako iko zaslužuje od bivših jugoslovenskih republika da ima državu, to je Crna Gora. I želim vam sreću. A trebaće vam“. Jer, naglašava dalje, „neće srpski nacionalisti/integralisti prihvatiti nikad vašu nezavisnost, spoticaće vas i bojkotovati u svim situacijama i na svim poljima“. I ono krucijalno iz njegovog monologa, upozorava ,,…2018. godine će se obilježavati veliki jubilej, 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata. Pa će tada Republika Srpska biti sa Srbijom, Herceg Bosna sa Hrvatskom, biće formirana muslimanska država u srcu Evrope…a vi vidite gde će Crna Gora tada“.

URUŠENI SUVERENITET

Prošla je 2018. godina, i proslavljen je veliki jubilej. Crna Gora je još formalno nezavisna država. Ali skoro potpuno urušenog suvereniteta. I dalje ima „svoju“ skupštinu, vladu i raštimovane institucije. I naravno slavljenički, opušten i za zabavu i brzo bogaćenje, vazda istančan duh. Istina, dvije godine ranije 2016. Crna Gora je u pokušaju državnog udara, najviše zahvaljujući zapadnim prijateljima odbranjena, a njen predsjednik pretekao. Ali je zato avgusta 2020. crkveno/litijaškom kontrarevolucijom, domaćom izdajom i blagonaklonim stavom „zapadnih prijatelja“ srušena, ili kako se to prije četiri godine slavodobitno govorilo, „oslobođena“. Prije svega od same sebe. Toliko ta sloboda od tada „pjeva“ da, da je živ, Branko Miljković ne bi morao ni jednog trenutka da se pita „hoće li sloboda umjeti da pjeva…“ i izražava sumnju u njenu punoću i sjaj. Od toga sjaja i blještavila iz vlade u vladu, Crne Gore je sve manje. Njome se vlada iz Beograda, sada već evo i preko četvrte vlade.

USTAVNE PROMJENE

Nakon prve oslobodilačke (Krivokapić) i druge obesmišljavajuće/urušavajuće (Abazović), treća (Spajić) je već u samom startu stvorila uslove za urušavanje same sebe i pripremila teren za stvaranje četvrte (Mandić-Spajić) koja treba da odradi ono najvažnije – da širokom koalicijom, koju čine svi osim nacionalni Crnogorci, dvotrećinskom većinom otpočne ustavne promjene. Time bi se promijenio građanski karakter države i otpočela etno federalizacija Crne Gore, odnosno „ubistvo“ suverene i nezavisne države.

Predstavnici manjinskih naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, neotporni na blagodeti sinekura i sve ono što sa njima ide, blagonakloni prema ministarskim i ostalim pozicijama koje nudi vlast, očigledno je, osluškuju i vidljive i nevidljive smjernice koje stižu iz „zemalja pokrovitelja“, dok se čitavim procesom rukovodi iz Beograda. Predstavnici manjinskih naroda ne vide, ne žele da vide ili možda vide, ali svjesno prihvataju da se koriste (iskorišćavaju) za urušavanje Crne Gore. Nakon toga slijedi momenat kada će, kao nepotrebni, biti odbačeni i ponovo od sadašnjih „poželjnih partnera“ postati ono što su oduvijek bili u očima svojih današnjih prijatelja – „lažni ljudi lažne vjere“.

Predstavnici manjinskih naroda u Skupštini Crne Gore, sa izuzetkom hrvatskog predstavnika, dozvolili su realizatorima „srpskog sveta“ da urušavaju građansku Crnu Goru i djelovanjem sa njima daju puni doprinos stvaranju Crne Gore etničkih (nacionalnih) zajednica – Crnu Goru ranjivu, sličnu Bosni i Hercegovini. Spremnu za nestanak sa mape nezavisnih država, što je, naravno, cilj beogradskih kartografa.

Crne slutnje našeg beogradskog prijatelja nijesu se, srećom, do kraja ostvarile 2018. godine. Iako na dobrom putu, vjerujemo, neće ni 2024, niti ijedne naredne.

Danom raspuštanja podgoričke skupštine, otpočela je „bitka za Podgoricu“. Po zlu čuvena „bitka za Nikšić“ vođena je i dobijena iz Beograda. Agenturom srpske tajne sluzbe, popovima, Crnoj Gori neprijateljske, crkve Srbije, beogradskim novcem i svakom drugom potporom, naročito ljudstvom dovedenim iz BiH i Srbije, osvojen je Niksić, zajedno sa Cetinjem – simbolom Crne Gore.

Svima koji vole Crnu Goru i žele da sačuvaju njen građanski karakter i u krajnjem njenu nezavisnost, moralo bi biti jasno da je „bitka za Podgoricu“ danas „Sutjeska“ predstojeće „bitke za Crnu Goru“.

Zato je od presudne važnosti podršku davati građanskim partijama, koje su istovremeno i crnogorske i evropske. U holivudskom klasiku, Kopolinom „Kumu“, otac na koga je prethodno izvršen neuspio atentat, a koji prenosi vlast na sina kaže mu : „…onaj ko Ti prvi ponudi saradnju (pomirenje), taj je izdajnik i radi Ti o glavi“.

Tako je i danas. Ko god napada građanske stranke, posebno one koje su odigrale presudnu ulogu u obnovi nezavisnosti, naročito DPS i Evropski savez (SDP, SD, Liberali), to radi pod krinkom borbe protiv „kriminala i korupcije“, ne želi dobro Crnoj Gori i ide naruku onima koji joj žele nestajanje, odnosno utapanje u „srpski svet“.

Odgovarajući u nedavnom razgovoru beogradskom prijatelju, na njegovo podsjećanje na lucidnu opasku talentovanog srpskog pjesnika Branislava Petrovića – „sve brđani skloni da pretuku, umnoj patnji ne stasali“ – kažem – vjerujem da jesu. I hrabrim i njega i sebe, dodajući – jesu nego što… Crna Gora je u pitanju.