BIRN-ova zamjena dželata i žrtve

Piše: Goran Sekulović

U nedavno saopštenom i predstavljenom ‘’istraživanju’’ nazvanom „Krajnje desničarski ekstremizam na Balkanu: Grupe, trendovi i politička podrška” Balkanske istraživačke mreže BIRN, koji se odnosi na Crnu Goru , na listi ‘’esktremista’’ našli su se i brojni građanski aktivisti, novinari i višegodišnji borci za ljudska prava, uporni, dosljedni i nepokolebljivi kritičari upravo istinskog vjerskog i nacionalističkog, velikodržavnog, imperijalnog, klerofašističkog i krajnje šovinističkog i asimilatorskog ekstremističkog ponašanja i programa. Takođe, na udaru su i organizacije koje isto tako baštine raznovrsne vidove i sadržaje otpora prema svemu što ugnjetava, osporava, onemogućava, pritišće i progoni slobodnu ljudsku misao, ma od koga i od čega to dolazilo, dakle, da li od političko-politikantskih struktura javne, zvanične vlasi, da li od njihovih nezajažljivih i veleizdajničkih služenja velikodržavnim imperijalnim projektima što je moguće više homogenih i etničkih i vjerskih čistih velikodržavnih tvorevina, ili pak od klerikalno-crkvenih predatora svega što je liberalno, progresivno i nezavisno, ili pak od sinteze i ujednjenja svega ovoga i onoga što se evo već više od dvije godine valja ulicama  crnogorskih gradova i odvija u ‘’institucijama‘’ zvanične vlasti u vidu ogoljenog i stvarnog, krajnje ekstremističkog klerofašizma?

Princip je isti, ostalo su nijanse. Jedan vid ove pogubne nehumane i makar u mislima skoro genocidne ‘’prakse’’ (a u mislima i idejama sve se i začinje, tj. od etičkog do etničkog čišćenja samo je jedan, skoro neprimjetan korak!?) – često u otvorenim  najavama saopštavanom i slućenom, željenom, predviđanom, planiranom i očekivanom – je svakako i već spomenuti ‘’istraživački’’ program kojim se ‘’mapiraju’’ ‘’desne, ekstremističke organizacije i pojedinci’’. U Crnoj Gori je sve jasno, makar u dijelu reklo bi se pokušaja da se pronađe, zasnuje, ustoliči i nekakav ‘’lijevi’’ ili ‘’crnogorski’’ ‘’ekstremni nacionalizam’’ i ‘’fašizam’’. No, kao i mnogo što-šta drugo, za što su se vezale nove ‘’svježe’’ i ‘’demokratske’’ snage od 30. avgusta 2020.g, i ovo ‘’istraživanje’’ je imalo i ima svoju predistoriju. Naime, riječ je o tome da se i za ovo stvaralačko i ‘’istraživačko’’ dostignuće već dobrano stvorilo povoljno i plodno tlo u ranijem periodu, i to od prije već nekoliko decenija. Tako da je matrica (bila) već data, samo ju je trebalo popuniti ovovremenim, konkretnim, aktuelnim imenima i organizacijama. Što se mučiti, istraživanja zaista i nijesu bila potrebna, kada se tačno već decenijama ‘’zna’’ da ‘’postoji’’ crnogorski nacionalizam (čitaj patriotizam) i separatizam (čitaj suverenizam i nezavisnost zemlje)  i da je upravo on ‘’najopasniji’’ i ‘’najveći’’ ‘’remetilački’’ faktor svake ‘’demokratije’’ u našoj zemlji, a velikosrpskog klerofašizma odista je i bio, i jeste i biće za vazda, i vječno, što je naravno jedini razlog da se ova imena i ove organizacije i nađu na spisku ‘’ekstremista’’, tj. zapravo stvarnih i jedinih istinskih i dosljednih neprijatelja velikosrpskog klerofašizma, čije odbranjenje, opravdanje i aminovanje je trebalo i ovim ‘’istraživanjem’’ ovjekovječiti! Naravno, dakle, sve je i bilo i ostalo u Crnoj Gori, odakle je i krenula inicijacija i puna lista ‘’esktremista’’. Naime, danas samo žanjemo ono što smo posijalo poodavno!

Kažem, počelo je bogami još u socijalizmu, kada se pored velikosrpskih nacionalista  u sferi kulture, nauke i stvaralaštva, ‘’moralo’’ po principu ‘’reciprociteta’’ između nacionalista naći mjesta i za crnogorske ‘’nacionaliste’’ i ‘’separatiste’’, e da bi se, dakle, napravila kakva-takva ravnoteža!? Jer, zvanična teza u samoupravnom socijalizmu je bila da sve nacije imaju svoje nacionalizme, te da je potrebno se boriti protiv svih nacionalizama, a to je značilo praktično kao da su svi bili izjednačeni po obimu ispoljavanja, sadržaju, oštrici i opasnosti djelovanja, efekata i njihovih rezultata. Naravno da je daleko sve to bilo od istine. Proglašeni su crnogorskim nacionalistima i separatistima stvaraoci koji su decenijama bili u prvim redovima protiv upravo svake vrste nacionalizma i negiranja ljudskih sloboda, za pravo svakog naroda i pojednca da slobodno iskazuju sve svoje stavove i mišljenja. Ili, kako je to u intervjuu ‘’Prosvjetnom radu’’, u međuvremenu ukinutom od strane DPS-ovske nekadašnje, i ostalih ‘’državotvornih’’ stranaka, suverenističke vlasti,  formulisao, jezgrovito i kako samo njemu priliči, BRANKO BANJEVIĆ, jedan od najistaknutijih crnogorskih intelektualaca i mislilaca – književnik, književni istoričar i kritičar, esejista, jedan od utemeljivača Matice crnogorske…: ‘’MOJA I TVOJA SLOBODA NE MOŽE NIKOGA DA UGROZI AKO JE SLOBODA’’. Na stranu to što u samoupravnom socijalizmu iako ‘’mekom’’ ali ipak jednopartijskom vidu ekskluzivnog komunističkog totalitarizma i autokratizma, svakako nije na pravi način vođena borba protiv ‘’idejnih protivnika’’, pa ni protiv velikosrpskih nacionalista u sferi stvaralaštva. Jasno je da je u ne malom periodu u tom u biti preovladavajućem dogmatsko-birokratskom sistemu mnogo što-šta od liberalnih i demokratskih vrijednosti bilo skrajnuto, marginalizovano i destruirano. Ali, uništavati stvaralaštvo i stvaraoce u jednom malom brojčanom narodu – bez obzira što je u tom istom sistemu tom istom narodu vraćena istorijska i kulturna samobitna i državotvorna svijest, ali ne do kraja i ne u potpunosti, zbog čega i danas i ubuduće će Crna Gora imati izuzetno velike teškoće! – kao što je i bio i ostao i biće crnogorski, na taj način što su bez ikakvih razloga, proglašavani nacionalistima samo zato što vole i svoju zemlju i narod kome pripadaju, bio je pravi istorijski uvod u sve ono što nam se danas događa. Andrićevski rečeno: što sanjam, a što mi se događa. I sve tako do današnjih, nimalo veselih dana za crnogorski narod i sve građane naše zemlje kojima su ideali slobode, jednakosti i bratstva, pravde i pravednosti, na prvom mjestu. Te zlokobne strijele pošto-poto stvorenog crnogorskog nacionalizma vode sve do sadašnjih ekstremističkih lista na kojima su se našli i ‘’krajnji desničarski nacionalisti’’ među crnogorskim aktivistima i građanskim organizacijama upravo jasno iskazanih nepristajanja na vladanje desnih, klerofašističkih struktura i svih pojava te i slične vrste uopšte u javnosti.

Kako je vrijeme odmicalo, laž o crnogorskom nacionalizmu i o tobožnjoj nacionalističkoj i separatističkoj eliti crnogorskog naroda, proširila se i odužila do naših dana, u vidu otvorenog negiranja, nedobronamjernog gledanja i nipodaštavanja svega onog uistinu slobodnog, patriotskog, građanskog i kosmopolitskog u Crnoj Gori što se rađalo i što se moralo roditi onda kada je krvavo rušena SFRJ, a Crna Gora dovedena na rub nestanka i marginalizovanja. Prirodan bunt Crnogoraca koji se ogledao u konstituisanju slobodnih i patriotskih organizacija i asocijacija, kao što su osnivanje Matice crnogorske, PEN Centra, DANU, kao i obnova autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, dočekan je na  nož i od tada pa sve do danas sve se čini od velikosrpskog klerofašizma da se ovaj crnogorski pokret otpora slomi, uništi, dezavuiše i da tako nestane svaki njegov trag, svaki pomen na Crnu Goru i crnogorski narod. U tome mu je uveliko pomoglo i pomaže to što DPS sa satelitima dok je bio na vlasti nije shvatio značaj medija i nevladinog organizovanja, osbito baš u sferi medija i u oblastima kulture, nauke i prosvjete. Kada izgubite bitku u sferi medija i kulture, nauke i obrazovanja, a to znači u sferi strategije razvoja jedne zemlje i jedne nacije, možete slobodno da okačite suverenističke kopačke o klin, jer je utakmica završena i prije no što je počela!

Jer, kada je trebalo pokazati zube, istrajati, objelodaniti i afirmisati sve ono progresivno, pozitivno, civilizacijski veliko i u nacionalnom  i u građanskom, i u multietničkom i u multivjerskom, multikulturnom vidu, što su postigli i što su mnogi istaknuti crnogorski javni radnici i organizacije učinili za Crnu Goru i sve njene narode i građane i zapravo i za čak i region u cjelini, stalo se na pola puta i time otvorile i stvorile sve pretpostavke za 30. avgust 2020.g., za tužnu i ružnu zbilju koja se od tada živi, ili što bi se reklo – sve ostalo (od tada) je istorija. DPS-ovska vlast je dozvolila i omogućila – i činjenjem i nečinjenjem onoga što je morala kao suverena i demokratska, nacionalnodržavotvorna i građanska vlast činiti! – da u dugom periodu ostane, čak i poraste i pojača odijum i pežorativni obrazac kojim su ‘’darivani’’ istaknuti crnogorski stvaraoci i nacionalne naučne i umjetničke asocijacije i organizacije. To osobito važi za  Crnogorsku pravoslavnu crkvu i Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti, kojima nijesu omogućeni ni osnovni uslovi za njihovo nesmetano i slobodno djelovanje. U ne tako malom dijelu vodeće suverenističke stranke, naime DPS-u, prisutan je gotovo nevjerovatan odijum i čak i prezir prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i DANU. Ništa nije učinjeno da ono što su naučnici i brojni stvaraoci crnogorske nacionalne i građanske orijentacije i civilizacijske baštinske usmjerenosti i dokazali i stvarnim istraživanjem došli do nespornih istorijskih rezultata o samobitnosti Crnogoraca – da se to valorizuje u prosvjetnom i školskom sistemu na svim uzrastima i da tako sve to nađe mjesta u odgovarajućim državnim dokumentima, strategijama razvoja kulture, nauke i obrazovanja, strategiji ukupnog državnog razvoja Crne Gore kao suverene, demokratske, građanske i civilizovane zemlje. Naprotiv! Svi ti rezultati su protokom vremena zapali u zaborav, marginalizovani i skrajnuti od uvida šire javnosti da ne smetaju ’’idili svesrpskog ujediniteljskog velikodržavnog strateškog programa’’, dakle, nikako ne nekakvom napažnjom i slučajnošću. Upravo suprotno! Sve je činjeno decenijama da se Crna Gora pripremi i opremi!, da spremno dočeka i da ovom što živimo bude naredna i da mu pođe u suret raširenih i razdraganih ruku, dakle, za sve ovo što nam se danas događa, za sve klerofašističke programe i projekte da bude obična bezsvjesna amorfna baza i masa, liše ‘’šačice crnogorskih ekstremista i nacionalista’’!?

‘’Dukljanizacijom’’, tim pežorativnim pojmom čak i u dijelovima i strukturama vlasti do 30 avgusta 2020.g. dočekivani su stvaraoci crnogorske profilacije, patriote i istinski intelektualci, kada su pokušavali da razgrnu višedecenijski mrak velikosrpskog prisustva i totalitarističkog jednoumlja, koji su suštinski držali svo to vrijeme Crnu Goru i Crnogorce i sve ostale građane u raljama jednoumlja, dogmatizma i istinskog nacionalizma i šovinizma velikosrpstva, u svom biću prirodno ispoljavanog kao klerofašizam, upravo ovakav kakav vidimo od 30. avgusta 2020.g. na djelu i nedjelu u našoj zemlji prije svega. Ništa što je odista bilo crnogorsko nije imalo praktično i bitno nimalo i nikakvu prođu ni u vrijeme DPS-ovske vlasti. Ni CPC kao domicilna crkva, vjerna crnogorskom i nacionalnom i građanskom otačastvu, ni DANU, ni svi ostali manji ili veći subjekti – a da u patriotizmu nema većih i manjih, već su svi na broju, jednako dobrodošli i korisni, ravnopravni jer ih grije i nosi, ako ih nosi iskreno i istinski, ista ljubav, da su svi, dakle, potrebni na frontu borbe za domovinu, to je ono veliko što su zaboravili i bacili u prašinu DPS i njeni sateliti do 30. avgusta 2020.g., tj. tokom odista duge vlasti! – slične ili iste orijentacije, kao što je bio i ‘’Prosvjetni rad’’, list crnogorskih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika, nastavljača jedne ‘’Grlice’’, prve crnogorske publikacije-časopisa i ‘’Prosvjete’’, nekadašnjeg lista za prosvjetu i vjeru Knjaževine Crne Gore, nijesu se znamo i vidimo nimalo bolje proveli. DPS je umjesto okretanja ka istinskim vrijednostima jednog društva i jedne nacije, a to je kultura, nauka i obrazovanje, svoju pažnju usmjerio na drugu stranu, na enormno bogaćenje dijela svoje elite, na porazno i katastrofalno, za samu državu i građane, njen opstanak i njihov boljitak i perspektivu civilizacijskog i prosperitetnog života i društva, sramno i tragično kompromiserstvo upravo sa velikosrpskim nacionalizmom i Srpskom pravoslavnom  crkvom kao udarnom pesnicom velikosrpskog klerofašizma.

U jednom tekstu-kolumni poodavno sam napisao da – govoreći o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi – dželat i žrtva ne mogu biti isto! Prije svega iz etičkih i moralnih, ljudskih razloga i motiva, pa onda i iz svih ostalih. Mnogi iz vlasti DPS-a su mislili i radili kao da to može i treba biti. Posljedica toga je i nedavno BIRN-ovo ‘’istraživanje’’, u kome su izjednačeni upravo dželati i žrtve u Crnoj Gori. A to nikada neće moći jer naprosto – ne može biti!? I upravo je tu ne samo nada nego i ukupna naša vjera i sposobnost, snaga i uvjerenje, istina i znanje, stav i mišljenje, da se to nikada neće desiti i da će se kat-tad u Crnoj Gori i na Balkanu razgrnuti mrak, jer on nikad ne može biti svjetlo, makar se za njega uporno izdavao, varao i lagao!