BIJELI PLAŠT LOVĆENA NA STAZAMA TIŠINE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Petak je 27. decembar ove 2024. godine, koja se polako primiče svome kraju. Ja se sa svojim skromnim vozilom, polako uspinjem ka svetoj planini Lovćenu, đe snijeg prekriva svaki kutak ovog magičnog kraja. Od Ivanovih korita počinje moj put, kojim koračam kroz duboki snijeg, dok me prati beskrajna tišina. Śeverni vjetar, snažan i neumoljiv, raznosi vlasi moje kose, dok mi misli lutaju u beskonačnoj bjeloj praznini. Nema telefonskog signala, nema drugih putnika — samo ja i planina u svojoj najčistijoj i najprirodnijoj formi. Ova bjelina je čitav svijet simbolike, tišine i unutrašnjeg preispitivanja. Sam sa svojim mislima, sumiram godinu koja je iza mene — godinu provedenu u zagrljaju Lovćena. Razmišljam o svemu što sam uspio da ostvarim o svemu što sam napisao, publikovao, dočarao. Ovog jutra, dok sunce stidljivo proviruje iza oblačnog horizonta, Lovćen je najčistiji primjer prirodne ljepote i iskrenosti. Bijela boja koja dominira čitavim pejzažmom čini se kao simbol univerzalne čistoće, nevinosti i duhovnosti. Kroz istoriju, bijela boja je uvijek nosila duboku simboliku. Od keltskih i rimskih legendi, đe su bijeli bikovi i Pegaz predstavljali snagu i čistoću, do današnjih dana, kada mladenci nose bijelo kao znak nevinosti i svetosti. Ta univerzalna simbolika bijele boje, spojena sa surovom ljepotom Lovćena, podśeća me na prolaznost života, ali i na vječnu ljepotu prirode. Snijeg koji prekriva ovu planinu kao da briše sve tragove prošlosti, ostavljajući prostor za nove početke, za novu godinu koja dolazi.

Hodam dalje, dok moje noge propadaju ispod snijega. Oko mene, kameno more čini se beskrajnim, dok se snijeg i led spajaju u savršenu harmoniju. Svaki zamrzli kamen sakriva tajnu čiji odjeci dopiru do mene, podśećajući me na sve one priče koje su ostale nezapisane ali žive u narodnom pamćenju. Lovćen  je čuvar legendi, istorije i duša svih onih koji su kročili njegovim stazama. Dok nastavljam, ośećam kako me Lovćen uči skromnosti i zahvalnosti. Svaki korak je prilika da zastanem i razmislim o životu o svojim usponima o budućnosti. Snijeg koji mi prekriva stopala kao da me podśeća na to da su koraci koje pravimo u životu poput tragova u snijegu — prolazni, ali uvijek sa svrhom. I dok razmišljam o svemu, ośećam da me Lovćen prihvata, čini dijelom svoje priče, dijelom svoje tišine.

Ovđe, na Lovćenu, đe su granice između zemlje i neba zamagljene snijegom, shvatam koliko je priroda moćna, koliko nas nadilazi, ali i koliko me budi. Ovo putovanje je ka sopstvenom biću, ka spoznaji onoga što je zaista važno. I dok se bijela boja snijega prostire unedogled, ośećam da sam na pravom putu — putu ka miru, inspiraciji i vječnoj ljepoti.

Davno je rečeno: „Dabogda se peo ka planini i visinama, ali nikada se ne uspeo.“ Duboka simbolika ove poruke krije se u izazovu koji uspjeh predstavlja. Planina i njene visine simbolizuju težak, ali vrijedan put ka ostvarenjima. Uspon je put ka sazrijevanju, ka nadvladavanju prepreka i granica. Oni koji se penju, iako umorni i povremeno obeshrabreni, pronalaze u toj borbi smisao života. Sama planina postaje metafora životnih ciljeva — visoka, surova i prelijepa, ona izaziva, uči  ali i nagrađuje.

Prolazim pored Veljeg Bostura. Selo tihuje, prekriveno sniježnom bjelinom kao da je uronjeno u neko čarobno carstvo tišine i spokoja. Svaka kuća, svaki detalj, djeluje poput slike iz davnina, zamrznute u vremenu. Ovđe, đe se čini da je vrijeme stalo, ośeća se iskonska povezanost čovjeka i prirode. Snijeg pokriva krovove i puteve, brišući granice između svakodnevice i bajke. Mir koji vlada ovim mjestom nije samo tišina, već duboka harmonija, odmor za dušu. Dok posmatram ovo zimsko savršenstvo, razmišljam o onima koji su ovđe živjeli o njihovoj svakodnevici prepunoj izazova, ali i nevjerovatne snage i prilagodljivosti. Ovo selo, u svojoj jednostavnosti i ljepoti, šapuće nam priču o neuništivom duhu i suživotu sa prirodom o životu koji se ne mjeri brzinom, već smirenošću i dubinom.

Śeverni vjetar sve je jači i snažniji, a ja koračam ka Njegoševom mauzoleju, đe me očekuju prijatelji, službenici Narodnog Muzeja Crne Gore, Pero Vučković i Marko Bogdanović. Još iz daljine su me viđeli i prepoznali, jer znaju da sam jedini koji uvijek korača sa olujama, snjegovima i nevremenima ka Lovćenu. Svaki korak na ovoj stazi osjeća se kao povratak ka korijenima, ka istini urezanoj u stijenama i ka duhu Njegoša koji bdije nad Crnom Gorom. To mi daje neku mitsku snagu, snagu koja prkosi vremenu i prostoru.

Kažu da je najteža borba ona sa samim sobom. To su bitke koje ne biramo, već ih život neumoljivo postavlja pred nas. Ja sam te borbe prošao mnogo puta – padao, lomio se pod teretom sopstvenih slabosti, ali svaki put iznova ustajao. Jer znao sam svoj cilj, baš kao što ga znam i danas. Sokrat je davno zapisao: „Hrabar je onaj čovjek koji ne pobjegne, nego ostane na svom mjestu i bori se protiv neprijatelja.“ Ja bih dodao – hrabar je i onaj koji se suoči sa sosptvenim demonima, sa strahovima, sumnjama, i ograničenjima koja ga sapliću. Hrabrost nije odsustvo straha, već odluka da se uprkos njoj krene dalje. Strpljenje je najjače oružje, jer u strpljenju se rađa snaga a u upornosti nepobjedivost. Kada naša duhovna dimenzija nadjača fizičku, tada postajemo istinski slobodni. Tada shvatamo da granice postoje samo u našim mislima i da je svaki poraz samo korak ka višem cilju. Koračaj, dakle, bez osvrtanja, jer nijedna borba nije uzaludna ako iz nje izlazimo jači, odlučniji i bliži sopstvenoj suštini.

Borovi i munike, okovani ledom i snijegom, nijemo me posmatraju, poput čuvara prošlosti, pamteći svaku pastirsku stazu, priču i katun. Njihova smrznuta tišina odiše nekom vrstom drevne mudrosti, kao da šapuću o vremenu koje nepovratno prolazi, ali u planini ostavlja svoj trag. Stižem do okretišta pokraj restorana Vladika, đe me dočekuju prijatelji Marko Bogdanović i Pero Vučković. Razmjenjujemo pozdrave, ali ubrzo pokušavamo ostvariti zajednički zadatak – izvući Markovo auto iz snježnog nanosa. Ulažemo sve napore, ali planina nas upozorava na svoju neumoljivu snagu. Naša volja nije dovoljna. Pozivam Željka Zvicera iz Službe zaštite NP-Lovćen. On dolazi sa terenskim vozilom Nacionalnog parka Lovćen, uvijek spreman da pomogne, baš kao planinski vjetar koji se pojavljuje niotkuda. Dok čekamo pomoć, nebo iznad nas je plavo, prošarano oblacima, ali hladno i surovo. Vrijeme kao da je stalo, zamrznuto u toj tišini. Svaka minuta traje duže nego što bi trebalo, dok se misli prepliću sa ledenim dahom prirode.

Prije nego što Željko stigne do nas, nailazi stranac, zaglavljen u snijegu sa svojim vozilom. Njegova navigacija, kao često što biva, prevarila ga je. A možda je to bio nedostatak iskustva – planina, razmišljam u sebi, ne prašta. Željko ga brzo izvlači za njega su ovakvi izazovi svakodnevni kao i za ostale kolege iz rendžerske službe NP-Lovćen. Planine nisu samo visine koje izazivamo, one su i ogledalo naših slabosti i snage. Njihova ljepota privlači, ali ih nikada ne treba potcijeniti. One zahtijevaju poštovanje, jer su istovremeno i čuvari i sudije, uvijek spremne da nas podśete na sopstvenu nemoć pred silom prirode.

Uspijevamo konačno izvući Markov auto iz sniježnog zagrljaja. Pomalo umorni, odlučujem se za povratak istom stazom, istim putem, istim uspomenama. Svaki korak vodi me nazad kroz priče prošlosti, ali i unosi novi trag u sniježnu bjelinu. Treba mi predah – previše staza sam prošao, tekstova napisao, knjiga objavio. Svaka riječ nosi dio mene, baš kao što svaka staza nosi dio Lovćena. Lovćen me mami svojom bjelinom i smirenošću. U njegovom zagrljaju ośećam mir kakav se rijetko nalazi drugdje. Na Ivanovim koritima čeka me topla šolja planinskog čaja, jednostavna radost u tišini planine. Ali tamo me čeka i još jedna priča, još jedna stranica koja će biti ispisana o ovoj Svetoj planini. A biće ih još mnogo – vjerujem u to iako često ośećam da je ovo samo moja borba.

Lovćen je simbol i nasljeđe koje moramo ostaviti generacijama koje dolaze. Pitam se hoće li ga i oni doživjeti onako kako ga mi sada vidimo – lijepog, magičnog, okovanog ledom i snijegom, kao čuvara vremena i prostora. Nisam siguran. Klimatske promjene, ljudska nemarnost i brzina modernog života neumoljivo mijenjaju svijet. Planeta na kojoj živimo, naš jedini dom, postaje ranjivija sa svakim danom. Zaboravljamo da su njeni darovi ograničeni, da su njene ljepote krhke  i da je ona kao i Lovćen, povjerena nama na čuvanje. Naša odgovornost je da je štitimo, da je čuvamo, jer bez nje nema ni naših priča, ni naših staza, ni naših śećanja. Ako zaboravimo na tu obavezu, sve ono što sada smatramo vječnim moglo bi se pretvoriti u samo blijedo śećanje na ono što je nekada bilo.

Zaiskri suza u oku, nenametljivo, ali snažno, dok me obuzimaju emocije koje riječima ne mogu opisati. Ćutim i gledam, prepuštajući se toj tihoj simfoniji ośećanja. Svaka iskra u mom oku nosi težinu prošlosti, ljepotu sadašnjeg trenutka i tihu čežnju za budućnošću. Ćutim, jer riječi nisu dovoljne da obuhvate sve ono što ośećam – ponos, tugu, ljubav, zahvalnost. Gledam, jer u tom pogledu pronalazim smisao, vezu sa prirodom koja diše u ritmu vječnosti. Planina mi govori tišinom, podučava me skromnosti i podśeća da su najdublje emocije često skrivene iza pogleda i suza. Zaiskri suza, ali ona nije znak slabosti – ona je dokaz da još uvijek ośećam, da još uvijek nosim dušu koja umije da voli, da se divi, da pamti i da se nada.

Kroz glavu mi prolaze riječi velikog Iva Andrića: „Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih sudbina i bezimenih ljudi.“ Na Lovćenu, u tišini ove Svete planine, te riječi dobijaju poseban značaj. Mir i spokojstvo su suština života, koju priroda tiho prenosi svima koji su spremni da je oslušnu. Dok stojim na ovoj planini, razmišljam o tom dostojanstvu koje Andrić opisuje. Lovćen ga nosi u svakom kamenu u svakoj muniki, u svakom dašku vjetra u svakoj pahulji snijega. Lovćen je moja sintagma za sve – za vječnost i prolaznost, za tišinu koja govori, za ljepotu koja očarava, za borbu koja jača, za snagu ukorijenjenu u kamenoj postojanosti ove Svete planine i za mir koji obuzima dušu svakog ko se uspne do njegovih  visina.