Biće opet MI ili ON?

Piše: Slavko Mandić

Na poziv preśednika DPS-a Mila Đukanovića sastali su se predstavnici opozicionih partija da razgovaraju o mogućem kandidatu za preśednika Crne Gore.
Izbori se bliže, a kako je šefica crnogorskog parlamenta, koju je na tu funkciju održao upravo DPS, poitala da navrat, nanos zakaže preśedničke izbore, iz njoj i njenim mentorima znanog razloga, valja reagovati na vrijeme i izabrati onoga koji ima najviše šanse da se suprostavi raznobojnoj vladajućoj koaliciji. Kad ih čovjek sluša, posebno uzajamne poruke kojima se, vjerovatno s razlogom, međusobno blate i vrijeđaju, mislio bi da oni nemaju šanse ni po kruga da ufate, ali poslije izvjesnog vremena shvate da njihovo uzajamno vrijeđanje njima samima predstavlja podsticaj za dalje djelovanje. Jer je veći interes u pitanju, pa to što su jedni drugima izgovorili i kako se  nazvaju i čašćavaju, neće niti smije da utiče da udruže snage i na izbore izađu ujedinjeni, bez obzira na prethodne međusobno izgovorene gadosti, kako bi se pobijedio mrski Đukanović.
Jer, sva je borba uperena upravo protiv njega. Od njega se boje, očigledno je. Zato čekaju da se oglasi oko kandidature. Ako prihvati, onda će u čopor, pa na njega. Ako to bude neko drugi, jedan će po jedan, pa će u drugom krugu u njima poznatu trgovinu.

Rizikujući da me javnost razumije kao ličnog ombudsmana Mila Đukanovića, prosto ne mogu a da ne povučem paralelu između grupe ponuđenih kandidata „oslobodilačke“ vlasti i njega jednoga. Znam da je to mnogima odavno jasno, ali i u njegovim redovima ima onih koji su tu lekciju preskočili. Nijesu je ni mogli savladati jer im je dato više no što im pripada. Narod je najbolje definisao riječima „mnogo je mačku goveđa glava“.

Svaki naš izborni ciklus imao je i svoj istorijski značaj. Opstati ili politički nestati. To je pravilo, ali ne i kod nas. Je su jedni pobjeđivali 30 godina a drugi isto toliko gubili. I bili uporni da svojom gubitničkom transpozicijom na niže, objašnjavaju taj kubni korijen izbornih krađa koji su usavršili DPS eksperti do savršenstva. A i jedni i drugi su znali da to nije istina, ali takva laž omogućava gibitnicima nastavak kakvog- takvog političkog trajanja.
Śetimo se izbora 2016. godine  i bilborda DF-a sa jasnom porukom koliko su nemoćni pojedinačno da se suprostave Đukanoviću. Na njemu je pisalo MI ili ON! S jedne bande  svi oni pomognuti sa brojnih strana, pokršteni i prekršteni u srpskoj crkvi da se zna da nijesu naši no njihovi izdanci, a s druge, on potpuno sam i potpuno dovoljan da im u lice reče ko su i od čega su načinjeni.
Da poruči građanima da to što predstavljaju oni, skupljeni na gomilu, njemu ne predstavlja problem i da mora svima biti jasno da u časnoj Crnoj Gori, čojskoj i junačkoj, više njih na jednoga nikada ne može dati rezultat. Od takvih nasrtaja se časni stide i sa takvima nasrtljivcima neće, niti mogu zajedno. Zato su MI, kako napisaše za sebe, glatko izgubili od njega samoga. Ali su opstali, zahvaljujući inžinjeringu laži, sklepanom u srbo-crkvenim radionicama čiju snagu nije nikako trebalo zanemariti.

Danas imamo sličnu situaciju. Nešto težu jer su se probudili spavači u redovima prethodne vlasti, one prije Krivokapića. Odradili su svoje i preletači, revnosni izdajnici roda svoga, akademski ćutolozi i nemanjići čojstva, strpljivo čekajući u čekaonici da im se dodijeli neki od oblika apanaže za podršku koju su ćutanjem dali političkim pridošlicama. Imamo i agresivniju crkvu Srbije od one Ristove, još agresivnijeg Vučića od Miloševića i bradatu ideološku družinu dodikovijansku, postrojenu i spremnu  da strojevim korakom krene ka ostatku nacije koji svoju domovinu ne daju  ni po cijenu vlastitog života. Posebno imamo one koji su se ufatili budžetskog baganja pa čople koliko im treba da namire sebe i one  koje će angažovati za borbu u ovoj političkoj bici na život i smrt. Jer ko izgubi, teško da će ga više politički biti. Na njegovo mjesto uskočiće drugi. Tako to u politici doba zlog  jedni čine drugima.

Izbori se, kako već rekoh primiču. Brzo će. Suverenisti još čekaju da im istraživanje javnosti ukaže na pobjedničku varijantu. Pojedini iz vlasti ne odustaju od svojih favorita. Tu je najdosljedniji SNP. Bezmanadatna partija u Podgorici, ona koja fenomenologijom nepoznatoj u savremenoj političkoj stvarnosti drži pola vlade, ne odustaje od Lekića za preśednika. Čime ih je fascinirao ovaj vremešni bivši, nije jasno. Nečim svakako jeste, ukoliko nije funkcijama iz domena ličnih ovlašćenja. Pa recimo Joko bude i potpreśednik Vlada i potprešednik Crne Gore. Uz  obaveznog ministra poljoprivrede, da bi nastavio uspješan razvoj nečega što nikome nije jasno što je i o čemu se radi? A možda Joko, kad se umori Ćaki, preuzme funkciju malo bar, jer mu ga i stas i glas daju da se oproba? Možda? Ali je činjenica da SNP svoga ne napušta. Gurali su ga na svako upražnjeno mjesto. Pa što fali? Uskočiće na neko, logika je Joka, uspješnog političkog biznismena.

Drugi kandidat je vojvoda Andrija Mandić. Njega neće svijet, ali ko šiša svijet, ovaj zapadni, razumije se, kad su tu Rusi, Srbi i Edi Rama. Malo li je. Dakle, on je ozbiljan predstavnik vrste. Ući će u neki od krugova nečega. Što mislite čega?

A evropski Spajić? O njemu se malo zna, ali dosta, što je činio dok je bio vlast. Najpoznatiji je po tome što je narodu bačio šaku eura pa dobio podgoričke izbore. Tako to rade sposobni. Ima li sad da bači, pitanje je?
Ipak mu nijesu prevelike šanse, jer bi ga potukao, kako zbore  izgledne pretpostavke , i brat Medo.

Pojavile se i neke minijature kao mogući kandidati, ali im se imena ne mogu trenutno śetiti, pa ću pokušati u drugom krugu ovog teksta.

Moguće da bi jedan od kandidata mogao da bude i važeći ombudsman i to zbog fantastične reakcije koje se jedini śetio da plasira ovom zaboravnom narodu. On ispravno traži da se ćirilica stavi  u javnu upotrebu, jer je to učinjenu u Bugarskoj i Grčkoj. Bravo Siniša majstore. Ma nema nama bez ovakvih koji znalački rade svoj posao. Malo ih je ali su aktivni. On je taj, definitivno. Vrnuće nam ljudska prava i ako treba dati nam manjinska na ćirilici.

Nakon ovakvog prijedloga koji mora biti prihvatljiv za sve narode i narodnosti ćirilične Crne Gore, bez obzira na Ustav koji ombudsmana ne obavezuje, jer je on zaštitnik, stvari pomalo dolaze na svoje mjesto.
Konačno, poslije dužeg vremena vrćemo se na EU ćirilični put. Genijalan potez genijalnog uma.
Razumite me, još drhtim od ushićenja i ćiriličnog oduševljenja.
Hvala ti moj dobri ombudsmane, zaštitniče, i sve ono što uz to ide. Nećemo ti zaboraviti. Nadam se, nikada!