Bel canto Maje Perfiljeve

Bokeljska noć za sav život, za sve dane

Bel canto Maje Perfiljeve

Ne može se drhtaj nerva zatočiti, kada prođem tivatskim Pinama,pored palaca finog, bijelog na pjenu od mora.
Zato se u ovoj bokeškoj modroj noći, ( istoimena pjesma Maje Perfiljeve) otvaraju u  duši škura,  iza kojih  je Maja vezla „vezak od nemira, svilom niti zlatnijeh leptira“.

A iza Majinih koltrina  mirisalo je vrijeme Indeksa i šlagera, festivala i škuribande, tanga i valcera.
Vrijeme romantičnih vešti i frizura. Plise kotula, najlon čarapa i gramofona. Vrijeme frakova i kapelina, faculeta u malom špagu od veštita.
Serenada , promenada, đira i đita, dama i kavalijera, koje je zaustavljala i kada je vrijeme neuzastavljivo brisalo romantiku.
Potapalo drvene barke u zalivu, ustupajući mjesto grdosijama od kruzera za koje bi mi zborila da ih je samo lijepo viđet kad se pomaljaju od Veriga, ili iza rta od Sv. Matije, i ništa više. Na izlasku iz kotorske luke, posmatrajući vapore  dok  bi se još  kasnoga novembra banjale na ponti od Kosovića na Ljutoj, Maja bi kazala: „Od kad ova čudovišta sa tisućama  putnika dolaze  na ove bande, nema više najtiše muzike mora koju stvaraju barke na vesla“.

Tiho da ni korali na dnu mora ne čuju.
Htjela je i željela  baš kao i ja, Boku  do koje  se na vesla  stiže, tiho da se ne probudi.
Potom bi u terci zapjevale neku staru njezinu, najčešće Sanjam, drijemajući i sanjareći  uz  sve kraće  sunce, poslije kojeg  bi tragom zlata , čim bi zašlo iza Vrmca, zaladila arija, pa bi se ogrnule  šugamanom dok  u kuću ne pasamo.
U takvoj atmosferi potpunoga opuštanja zakantale bi i onu staru Maslina je neobrana.
Iz te fjake i toga mira sa obale zalivskoga života koje rukama skupljaju stoljeća,  đe su se  ponte i mandraći slanim svojim ukusom zaplele u mreže ribarske, Maja bi s vrha ponte skočila na glavu (kako se u Boki zbori)  elegantno, kao gazela i u godinama koje joj se nikad ne bi dale. Posmatrala sam je kako lako i sa kakvom,  gotovo djevojačkom energijom izranja iz mora.
Banjala se i sunčala do kasne jeseni, sve dok vapor životni , za povratak u Zagreb ne bi zafišćao, što je za nju značio kraj ljeta u Boki, koju bi spakovala u svoj fagot  za zimu velikoga grada.
Da je grije i da je liječi. Da je sniva i da joj piše.
Lanterne rodne joj Boke bila su joj svijetla u njezinom književnom, slikarskom, pedagoškom radu.  Pjesmom je budila zavjet prađedovski a dva, tri njena života po pravilu su živjela u akordima Boke Kotorske, u njenoj iskonskoj želji da je ponese sa svim prijateljima u zagrebačke zime, da odzvanja daljinom Tuškanca i da sanja.

Dok je radila kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Zagrebu, mladima je pretakala more u dušu, govoreći da je njezina rodna Boka mjesto đe se susreću civilizacije. Kraj u kome žive dobri ljudi i đe je dovoljno spustiti prst u more pa da imaš vezu sa cijelim svijetom.
Posebno je Maja bila slaba na siromašnu djecu kojoj bi prilazila tako da ih ni viškom empatije  ne obilježi.

Pričala mi je o dječaku koji je kasnije kao odrastao čovjek svojoj profesorici redovno donosio buket cvijeća za Božić. U čijim plavim očima se ljuljala njezina kolijevka, zvana Boka Kotorska.

Možda je tako i nastala pjesma Da sam ja netko. Možda.

„Da sam ja netko pozvala bih sve dječake, a svim majkama  bi izbrisala bore“….

Poeziji je povjerila svaki refren svoje intime.
Ako je poezija izdaja duše, kako reče pjesnik, zasigurno je duša Maje Perfiljeve ostala potpuno oljuštena kao naranča, da je sa dlana posmatraš i mirišeš.

Pričala je o korjenima, o ocu sa dalekog istoka Rusije, o ljubavima, muzici i poeziji.

Otac Rus, pomorski oficir, bio joj je posebna emocija koju je pretakala iz pjesme u pjesmu ,“ Lađom koja ide svijetom“ do „Balade o mladiću i ruži“:
„Bio je od malo riječi
Ali pamtim još i sada
Crtao mi čudne konje
Deve iz svog zavičaja“…

Govorila je da je i likom, bojom kože,  i  kosim a malo spuštenim  očima  kao njezin  tata.

Šapat njene molitve za dušu roditelja i svih dragih tamo i ovamo, ostajao je svake godine, baš kao stih , u  miru crkve Sv.Mihovila u Tivtu.
Pričala je poput djevojčice o mami, rodom od tivatskih Staničića, njezinoj zaljubljenosti  i tugama, čekanju i strepnji za Perfiljevim kojeg su zauvijek odnijele debele vode.

Maja  je čuvala je uspomene brižno ih politirajući u scru, ali i u palacunu na Pinama.
Na starom komou birani, starinski bocuni i srebrne  gvantijere sa bićerinima iz kojih bi pili njezine likere od ruže, naranče i višnjake starinske. Sa višnjama iz tegli sa cukrom i rakijom što su skupljale  ljetnje sunce da omekšaju i daju slad.
Na zidovima portreti i crno- bijele stare fotografije roditelja, Boke, njezine slike na svili u kojoj je često bila odjevena.
Neizbježni kapelin, pastelne boje razlivenih šara na svili, davale su joj osoben stil i ženstvenost. Ona je naprosto morala nositi takve vešte i ešarpe, jer joj je svila bila u glasu, u koraku, u peru i kistu.

Iza tanke svjetlosti večernje zvijezde, pjevala je uspavanku zalivu i dočekivala prijatelje.
Pričala mi je o Davorinu, o Hegedušiću , dugama i tugama svojim.

Festivalskim  điravanjima i nagradama. O sestrama Asji i Nadi i kako je napisala Bokeljsku noć, a da nikada prethodno  nije vidjela niti prisustvovala toj čaroliji od fešte na moru. Stihove je nizala po ushitu i nervu, po priči jedne od sestara i Kotoru za sva vremena ostavila himnu, ali i bajku u stihu.
Ostali su akordi da kao žice na gitari prstima brazdaju dušu i malo sjete na dnu noći, koju je nosila na kraju usne u blagosti glasa, u djetinjoj iskrenosti.
Tiho kao bonaca, da se školji pred Perastom ne probude, da pinija u Tivtu brže zamiriše, da se zvona u Kotoru trajanjem dozivaju i da slavna Karampana pokrene svoj batoć jednog dana, iz kojeg će poteći voda.
Majin emotivni ditiram  nose i vali i barke sa Pina do njenoga Kotora i Zagreba, ali i Splita, Sarajeva, Beograda , Novog Sada, Podgorice, Cetinja, đe god je pjesmom kročila.

Po pitanju razlika nacionalnih, vjerskih, političkih, bila je vanzemaljac.
Tako je živjela i tako razmišljala kulturološki, psihološki, etički i estetski.

Otkačena kao svaki istinski umjetnik, znala je ladno „šalicu kave“ sa gostinskog stola s Ljute nakon fešte,  ponijeti sa sobom u taksi za Tivat.

A kad bi došla doma, pitala se čije je oćale zamijenila, pa se sa svom šoljicom i pjantelinom,  ali sad popijene kafe, vraćala da je vrati, teti Danki.

Na našim neizbježnim i čestim sjedeljkama,  prva bi predložila neku društvenu igru. Sjećam se jednom je mom prijatelju Nebojši, čovjeku  duboke duše ali tradicionalnom ćutologu po prirodi, ( on je od one vrste ljudi koji kad progovori ima što da kaže, i da sluša najstrpljivije na svijetu) ali je sebi po pravilu  davao mjesto IZA.

E njega, takvog, Maja bi upitala:  je li Nebo hoćeš li ti da igramo na fote. Ajde, prvi počni. Ovaj bi pao u nesvjest.

Dok je slikam ovako na bijeloj karti, ređaju mi se anegdote i zgode naših uzavrelih umjetničkih noći. Vraćali smo se potrpani u juga Slavkovog, svakako preko broja iz Herceg Novog  za Tivat.Samo da nas milicija ne ferma. Našla bi više tri  od prekršaja. Od broja putnika, do promila nedozvoljenog, pa  preko dugog svijetla koje nije radilo. Jugo od pjesme, kao putujući cirkus je odzvanjao.
Sitne ure i već pristojno za svako svojoj kući.
Maja i ja naravno, ali i kompozitor  Proročić bi još.
Da se zora zorom dovikuje i da recitujemo i pjevamo, da se smijemo i da vinom zalijemo još malo od susreta  nezaboravnih noći.

Ostali, osim Zorana Stanišića, najboljeg gitariste  na svijetu, su bili za razlaz. Vidjevši da se jedan dio ekipe buni zbog nove kafane i novog vremena do zore, Maja mi je prošaputala onako galiotski: Ćuj stara, možemo mi i stopom doma. Staće nam ovi što prvi pasaju na rabotu- ( govorila je  hrvatskim jezikom  sa bokeškim akcentom ali i romanizmima ). Preglasali smo ih i pronašli otvorenu kafanu sa vrućim ćevapima. Zaginuli smo naravno.
Nad Bokom plavila se zora a potom vrisnuo purpur s neba.

Naš jugo na jednu bandu se nagnuo, jer je pukla guma.

Maja se kao glavni krivac  iz topa obratila Slavku i kazala: Ovo nam je sugurno ćevap probio gumu.
Godinama smo prepričavale ovaj divertimenat i vazda do suza se smijale galioštinama našim.

Zoran, da ne zaboravim i to da kažem, prosto je govorio jezikom gitare. Svirao je i pjevao tako da su ga profesionalni glumci i muzičari dodirivali i pitali – ej čovječe jesi li ti od krvi i mesa, da li si progutao neki CD ? On je istodobno svirao  saksofon, ni manje ni više nego usnom dupljom ,dakle bez instrumenta a gitaru razvaljivao.
Summertime je izvodio tako da bi mu pozavidio  i sam Louis Armstrong.

Pratio je na jednoj žici Maju i mene kada bi govorile poeziju i gotovo su se čule samo svijeće kako dogorijevaju.

Na jednoj zajedničkoj poetskoj večeri, Maja je rekla  Zoranu koji nas je pratio akordima njegove alhambre, što je naprosto zvonila i od koje je drhtao vazduh, da ako mu kojim slučajem u sred programa pukne žica da  slobodno može nastaviti glasom.
Ređajući perle na kolani Majinoga života, a možda i dva ,evo još jedne:

Milan Kosović  pjesnik , bard od Ljute,  je sjajno imitirao bojom tankog, šaputavog glasa i stalno je zborio- Majo ti si s druge planete. Kućo, moraš se nekad i prizemiti. Ona bi mu odgovorila:  A za kaj,  kako,  kad  letim i plivam. Malo sam tica a malo riba.

Napisao je triptih za Maju Perfiljevu. Kad joj je darovao malo je plakala.

„U tebi hiljade dječijih očiju
u monturu od nebeskog svoda

U grudima kampaneo

Otkucava zvonko

Kasom čudnijeh konja

U tebi hiljade dječijih duša

Rekamaju bolji svijet!

Danas i Maja i Milan i Zoran  gore ,rekamaju  bolji svijet .

Ni jednu zvijezdiu oni nikada neće prevariti, pa  kad se zagledam u grozdove njine iznad zaliva, one što najjače blistaju su njihove.
Dok se vrijeme za obale hvata kao mahovina, ostaje djelo Maje Perfiljeve.

Da je samo napisala „Bokeljsku noć“ bilo bi dosta za sav život, za sve dane.

Iznad Boke ,ni danas se s pjesmom njenom samo ne može rimovati rastanak.

Uz tihu molitvu za Maju Perfiljevu, srce jednom mora planut!

Dubravka Jovanović

RJEČNIK

koltrina-zavjesa
škuribanda-tamna strana
vešte i veštiti-ženske haljine i muška odijela
kotule-suknje
kapelini-šeširi
faculet-maramica, džepni rupčić
đir-kratka šetnja,bio u krug, gore, dolje ili tamo-ovamo
đita-kratki izlet
vapori-brodovi
zafišćat-zasvirat
banjati-kupati
ponta-istureni dio obale
mandraći-mala luka za čamce, ograđeni dio mora ispred kuća priobalnih u kojem se vezuju barke
arija-zrak, vazduh
šugaman-peškir
zakantat-zapjevat
pasat-proć
lanterne-svjetionici
komo-komoda starinska  od punog drveta
gvantijere-tacne
bićerini- čašice za kratka pića
cukar-šećer
bonaca-mirno more
batoć-klatno, zvono

Batoć Karampane-klatno kotorske česme Karampana
pjantelin-mali tanjirić
karta-papir
fermart-zaustavit
galiotski-mangupski, šeretski
banda-strana
divertimenat -zabava, provod
kolana-ogrilca
kampaneo-zvonik
rekamaju-vezu, rekamavati -vesti , kukičati

Hrvatska  pjesnikinja, profesorica hrvatskog jezika i književnosti Maja Perfiljeva jedna je od najpoznatijih tekstopisaca hrvatske i jugoslovenske muzičke scene, hitova koje su izvodili legendarni „Indeksi“ sa Davorinom Popovićem i brojni velikani domaće pop i rok muzike.

Rođena je u Tivtu, prvog maja 1941. godine. Boka Kotorska joj je bila inspiracija i nadahnuće. Rano djetinjstvo je provela u Boki, upijajući svu njenu ljepotu i tradiciju kojoj je pripadala.  Školovala se i živjela u Zagrebu, ali je ljeto bilo rezervisano za njenu Boku. S ponosom je isticala hrvatsku nacionalnu pripadnost, ali je Crnu Goru doživljala kao svoju drugu domovinu.
Kada je stasala i postala vrsna pjesnikinja Boki se odužila legendarnom pjesmom „Bokeljska noć“, bez koje se ne može zamisliti ni jedna svečanost na ovim prostorima.
Ostaće za pamćenje njeni tekstovi “Da sam ja netko” i “Sanjam”,  koje su proslavile „Indekse“. Pjevaju se i danas kao i onda kada su stihovi nastali. Baš kao i „Gazi, gazi srce moje“ u izvođenju Gabi Novak.

„Poeziju Maje Perfiljeve treba sačuvati za budućnost, mladima u nasljeđe.
Njene su pjesme emotivna baština svih nas ,a ona sama primjer pjesnikinje , koja je to i svojim izgledom i svojim životom“, napisala je između ostalog Branka Horvat-Anić, novinarka i književnica.

Tekst je objavljen u najnovijem broju Komune, časopisa za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore.