BEBA DACIĆ-DUH BALKANA U OČIMA UMJETNICE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Neki se susreti dogode sasvim slučajno, iznenada, poput tihe rijeke koja odjednom probudi u vama mir i milinu. Srijeda, 25. decembar 2024. godine, donijela je upravo takav trenutak. Moj neočekivani prolazak pored Sahat-kule i Trga Bećir-bega Osmanagića u Podgorici, tog vječnog čuvara podgoričkih priča i svjedoka mnogih lijepih dešavanja, bio je obasjan posebnim susretom. Sreo sam svoju uvaženu i dragu prijateljicu Bebu Dacić – iz Frankfurta na Majni – mladu damu čiji talenti i energija nadilaze granice. Njemačko-crnogorska spisateljica, majstor umjetničke fotografije, ali prije svega mlada žena čvrstih uvjerenja i lider u svom pozivu, zrači toplinom i nesebičnošću prema svima oko sebe. U obližnjem lokalu, smještenom uz samu Sahat-kulu, započeli smo razgovor koji je bio prožet mnogim mojim pitanjima i intresovanjima o ovo vrlo harizmatičnoj osobi. Priče koje smo dijelili bile su ispunjene ljepotom života, uspomenama koje se čuvaju i mudrošću koja traje. Nora Efron, slavna američka rediteljka, jednom je izrekla riječi koje savršeno opisuju Bebu Dacić – modernu heroinu čiji je životni put popločan velikim uspjesima, ali i bogat nevjerovatnom ljudskošću: “Prije svega, budi heroina svog života, a ne žrtva.”

 Beba Dacić, kroz jedan izuzetan i nadahnut razgovor, otkrila je snagu mlade žene koja je u dalekim zemljama Centralne i Zapadne Evrope, uspjela da izgradi impresivnu karijeru isključivo svojim predanim radom i ogromnom ličnom žrtvom. U njenim riječima ośeća se čvrstina karaktera, dok njen pogled odaje toplinu i odlučnost. Beba je sagovornik koji ne samo da vas inpresionira već i intrigira – uvijek ostavljajući nešto skriveno, nedorečeno, obavijeno velom mistične skromnosti, koja u njenom slučaju djeluje više kao mana nego kao vrlina, jer ne dozvoljava njenim izuzetnim uspjesima da zasijaju u punom sjaju.

Njeni korijeni, duboko utkani u śeveru Crne Gore u Rožajama i divljoj ljepoti Hajle, oblikovali su njenu dušu i podarili joj onu neuhvatljivu mističnost koja podśeća na plahoviti Ibar – moćan, nepredvidiv i neodoljiv. Beba Dacić se neumorno angažovala na brojnim društvenim projektima, kako kroz sopstvene inicijative, tako i kroz plodonosne saradnje. Njena energija i posvećenost, spojene sa vještinom u kreiranju sadržaja i širokom mrežom kontakata u društvu i politici, omogućile su joj da realizuje projekte od značaja, naročito u oblasti integracije i jačanja zajedništva.

Posebno priznanje za njeno zalaganje stiglo je od Akademije za lokalnu politiku, koja joj je 2020. godine dodijelila prestižnu nagradu “Hessenlöwe” (Hessenski Lav) za izuzetne zasluge. Ovo priznanje, dodijeljeno za njenu neumornu borbu protiv rasizma i posvećenost jačanju zajedništva, śedočeči o njenom plemenitom radu i nepokolebljivoj vjeri u bolje śutra.

Impresioniran doprinosom koji jedna ovako mlada žena pruža, bio sam prijatno iznenađen. Često iseljenici sa prostora Crne Gore zablistaju poput dragulja u dalekim zemljama, ostavljajući neizbrisiv trag svojim radom i talentom – i Beba Dacić nije izuzetak. Njena energija i posvećenost odišu snagom, ali u isto vrijeme u njoj ima i nešto neuhvatljivo, mistično, što dodatno privlači pažnju i intrigira. Njena priča je posebno iskustvo, ispunjeno nitima intelekta koje tek treba otkriti. Iznenađenje je bilo još veće kada sam saznao da je njena zbirka kratkih priča o Balkanu privukla značajnu pažnju i bila izuzetno zapažena među mnogobrojnim autorima i autorkama. Njene priče, napisane sa autentičnom emocijom i dubokom pažnjom prema detaljima, odražavaju duh regiona koji je oblikovan kroz vijekove borbe, ljubavi i neiscrpne nade.

U jednoj od recenzija njene zbirke stoji: “Od tajanstvenih piramida Bosne do dirljivih sudbina ratnih izbjeglica, upoznajte ljude koji oblikuju ovaj region. Kroz lična iskustva i impresivne izvještaje, otkrijte nepokolebljivu snagu i neumorni životni duh balkanske zajednice. Svaka priča razvija se kao živi mozaik, koji odražava kulturnu i istorijsku dubinu Balkana.” Ove riječi daju posebnu težinu njenom spisateljskom talentu, ali i potvrda njenog suptilnog razumijevanja složenosti Balkana – regije u kojoj se sudbine prepliću poput nitima bogatih ćilima.”

Kroz saradnju sa brojnim političarima, Beba Dacić pruža neprocjenjivu podršku lokalnoj zajednici, neumorno radeći na jačanju međusobnog povjerenja i razumijevanja. Njena posvećenost je evidentna – ona je poliglota, savršeno vlada i koristi više jezika, što joj omogućava da sa lakoćom premošćava granice i povezuje ljude različitih kultura i tradicija. Ono što je izdvaja, osim njene neiscrpne energije, jeste skromnost – osobina koja je rijetka a kod nje postaje prava vrlina. Beba svojom pojavom inspiriše, svojom riječju motiviše, a svojom jednostavnošću osvaja. Uz sve to, njena strast prema umjetničkoj fotografiji daje joj poseban sjaj. Ernst Haas je to savršeno izrazio: “Sadržaj fotografije reflektuje ono što leži u fotografu, jer ono što vidimo ukazuje na ono što mi zapravo jesmo.” U Bebinim fotografijama ne odražava se samo ljepota svijeta koji je okružuje, već i duboka ljudskost i ośećaj za suštinu života.

 Zato je u Bebinom foto-objektivu Crna Gora pravi dragulj – zemlja u kojoj svaki pejzaž i ambijentalna cjelina priča svoju priču, svaki kamen nosi trag istorije a svaka nijansa svjetlosti otkriva novu dimenziju ljepote. Kroz njen objektiv, planine postaju veličanstveni čuvari prošlosti, dok rijeke i mora odišu snagom i vječnom pokretačkom energijom. Rožaje, Ulcinj, Hajla i plavetnilo Mediterana, svaki kadar koji zabilježi njena kamera nije samo vizuelna slika već i emotivna poruka, oda ljepoti i autentičnosti. Bebin umjetnički instinkt pretvara prirodne ljepote Crne Gore u bezvremenske slike, koje odišu mistikom i dubinom. Njene fotografije nisu  obična reprodukcija stvarnosti – one su prozor u dušu pejzaža, oživljene njene ljubavi prema domovini. Crna Gora, sa svojim kontrastima i harmonijom u njenim radovima postaje simbol, vječnosti. Bebin objektiv vidi ono što mnogima ostaje skriveno – suštinu, srž ljepote, onu tanku liniju đe se priroda i emocije prepliću ili prelamaju u savršenoj ravnoteži. Kroz njene oči, Crna Gora je ne samo dragulj Balkana već i svjetski biser, čija se čarolija prepoznaje u svakom njenom snimku.

Ova neobično obična đevojka, čija prirodnost odiše izuzetnošću, može biti uzor generacijama koje dolaze. Njeno bogato životno iskustvo, prožeto uticajima različitih kultura i naroda Zapadnog Balkana, oblikovalo je njen karakter, dajući joj snagu, ali i rijetku vrijednost koja se prepoznaje u svakom njenom djelu i riječi.

Vrijeme je prolazilo a ja sam, vođen trenutkom, zapisivao ponešto skromno o Bebi – kako je svi znaju po njenom umjetničkom imenu. Smatrao sam a i sada smatram, da su ovakvi trenuci dragocjeni. Susreti sa uspješnim mladim damama poput nje nisu svakodnevni; oni su poput svjetionika koji osvjetljavaju puteve našeg unutrašnjeg svijeta. Njene riječi, ma koliko skromne bile, nose u sebi snagu ličnosti koja nepokolebljivo zna šta želi od života. Beba voli Crnu Goru – od Rožaja, koje ju je oblikovalo, do Ulcinja, u čijim talasima Mediterana pronalazi mir. Njena ljubav prema domovini isprepletena je i svojevrsnim ličnim istraživanjem, pa često pośećuje Bosnu i Hercegovinu, đe u svakom kutku pronalazi nešto novo i dragocjeno. Njena želja da doživi, proživi i razumije ljepotu i vrijednosti svijeta oko sebe nije samo dio njenog karaktera, već i dio njene misije kao umjetnice i čovjeka. Pored svih putovanja, Beba ima i ljubav prema pisanoj riječi. Knjige su njen stalni pratilac. Čitanje joj daje posebnu snagu i dubinu – snagu koja se ogleda u njenoj osobnosti i energiji a dubinu koja joj omogućava da razumije ne samo druge, već i samu sebe. Ovi trenuci zabilježeni u mom śećanju svjedoče o jednoj rijetkoj i izuzetnoj osobi, čiji životni put isijava svjetlo i toplinu na sve koji se na njemu nađu.

Vrijeme u ovom razgovoru prolazilo je nevjerovatnom brzinom a meni se činilo da su minuti postajali tek trenuci. Često sam razmišljao o tome – u čemu je njena snaga, u čemu leži ta neobična aura koja je okružuje? Da li je to skromnost, koja joj daje posebnu čar? Ili je to njen intelekt, prožet rijetkom osjetljivošću i razumijevanjem? Možda je to njen dar za fotografiju, koji joj omogućava da kroz objektiv bilježi ne samo svjetlost već i dušu svijeta oko sebe? Toliki talenti, toliko ličnih uspjeha a tako malo riječi o njima. Kao da bira da ostane sjenka – ali ne bilo kakva sjenka, već ona fascinantna, koju prate priče, legende i neuhvatljiva mistika. Sjenke su često simbol tajanstvenosti, ali kod nje su one odraz pozitivne energije i skromne magije ličnosti koja ne teži da osvaja pažnju, već je prirodno privlači. Ta pozitiva mistika čini je jedinstvenom. Ona nije samo putnik kroz život, već neko ko ga oblikuje svojom prisustvom, skromno ali moćno, ostavljajući tragove koji se ne zaboravljaju. Razmišljajući o tome, shvatio sam da je njena snaga upravo u tom skladnom spoju skromnosti i talenta, intelekta i topline, koja prožima sve što radi i sve ono što je čini posebnom.

Samo kroz nekoliko trenutaka dotakao sam se njene biografije, onoliko koliko mi je bilo dozvoljeno, koliko je njena skromnost dopuštala. I možda je baš tako najljepše – jer uvijek ponešto ostane tajna. A u tom nekazanom u onim tihim sjenkama njenih priča, kriju se brojne poruke, duboke i trajne, poput tihog eha koji odjekuje dugo nakon što riječi utihnu. Dok smo završavali naš razgovor, srdačno sam se pozdravio sa njom, osjećajući bogatstvo trenutka koji smo upravo podijelili. U tom rastanku, kroz glavu mi je prošla misao legendarnog Miroslava Mike Antića: “Ja sam sakupljač neobičnih stvari. Neka drugi sakupljaju značke i marke. Ja sakupljam dane, časove i trenutke.”

I zaista, ovo je bio jedan od tih neobičnih trenutaka – posvećen Bebi Dacić. Trenutak koji sam zabilježio ne samo na papiru već i u biću. Jer dok živimo priče poput ove, dok ih govorimo i dijelimo, znamo da postoje ONE posebne – one koje ostavljaju trag, koje se pamte i koje nas podśećaju na vrijednost svakog susreta i svega izgovorenog, ali i prećutanog, ośećaja.

Jedan velikan poput Sigmunda Frojda, osnivač psihoanalize, priznao je da ga nedokučiva ženska priroda zbunjuje. Jednom je izjavio: “Nakon trideset godina istraživanja ženske psihe i dalje ne mogu da odgovorim na pitanje – šta žene žele.” Ta iskrenost velikog uma śedoči o dubini i složenosti ženske duše, koja često ostaje tajanstvena čak i najvećim istraživačima ljudskog uma. Ja u svom skromnom susretu sa tom mističnom arabeskom, uspio sam da otkrijem samo tren – kratak, ali neprocjenjiv trenutak koji je otkrio tek dio njene suštine. U tom trenu, kao da sam nazreo djelić tog magičnog mozaika koji Beba Dacić nosi u sebi: spoj nježnosti i snage, tihe kontemplacije i posebnog talenta. I možda je upravo u toj nedokučivosti u toj tajanstvenoj ljepoti ženskog bića, najveća snaga i čarolija. Jer, dok se trudimo da razumijemo, dok otkrivamo slojeve njene ličnosti, shvatamo da prava ljepota leži u putovanju u tom stalnom otkrivanju novih dimenzija. Tako i Beba – svojim riječima, djelima i energijom – ostavlja neizbrisiv trag, kao što sjenke ostavljaju obrise na zidu, podśećajući nas na ljepotu neuhvatljivog.